Ime mu je Dječak. S velikim “D”. Pronađen je na zapadu Portugala, prije dvadesetak godina u nalazištu Lagar Velho. Iako je imao samo četiri godine kad je umro, "Dječak" je star nevjerojatnih 29 tisuća godina, a sve o njemu i njegovu životu možete doznati ako se prošetate do crkve sv. Donata, gdje je na prvom katu postavljena izložba koja u potpunosti prikazuje njegovo vrijeme prije 30 milenija.
Uz izložbu o četverogodišnjem kosturu, u crkvi sv. Donata postavljena je i izložba još jedne prapovijesne riznice Portugala, nalazi iz doline rijeke Côe, jednog od najznačajnijeg nalazišta gornjopaleolitičke umjetnosti.
Arheolozi su, čim su otkrili kosti Dječaka, znali da je riječ o nečem posebnom. Naime, anatomske odlike kostura su jasno upućivale da je riječ o miješanju odlika posljednjih neandertalaca (homo neanderthalensis) s tamošnjim ranim modernim ljudima (homo sapiens).
- Suživot neandertalaca i modernog čovjeka na području Europe i Bliskog istoka arheološki je dobro potvrđen. Kada su moderni ljudi, prije 40 tisuća godina, iz Afrike, preko Bliskog istoka stigli na područje Europe, tamo su zatekli starosjedioce neandertalce koji su u to vrijeme nastanjivali kontinent više od 150 tisuća godina, govori Natalija Čondić viša kustosica Arheološkog muzeja Zadar i dodaje kako su posljednji neandertalci nestali s planeta prije 30-ak tisuća godina, a uzroci tome do danas nisu posve jasni.
- Postoji više teorija koje objašnjavaju razloge nestanka neandertalaca, a jedna od njih je i asimilacijska teorija koji označava suživot dviju vrsta. Zajednički život homo neanderthalensisa i homo sapiensa, koji je trajao oko 10 tisuća godina, urodio je određenim stupnjem asimilacije neandertalaca među moderne ljude. Time su oni ostavili i genetskog traga u suvremenim populacijama, objašnjava kustosica Čondić i dodaje kako u vrijeme kada je kostur pronađen nije bio izrađen genetski kod neandertalca.
- Prije devet godina izrađen je neandertalski genom kojim je otkriveno kako između jedan i četiri posto DNK u suvremenih ljudi potječe od neandertalca. Kada se dječakov kostur pronašao, arheolozi su analizom kostura ustanovili morfološke neobičnosti, koje je danas genetika dokazala i kao činjenicu, i kažu kako je dječakov kostur pronađen sasvim slučajno, prilikom građevinskih radova. U pripećku, odnosno prirodnoj udubini u stijeni, u jednoj od niša te pećine otkriven je dječakov kostur, a nalazište je teškom mehanizacijom skoro uništeno do kraja.
- Prilikom pronalaska kostura, arheolozima je već tada bilo jasno da je riječ o ritualnom pokapanju. Dijete je bilo položeno u grob koji je prethodno pripremljen vatrom. Dječak je zamotan u životinjsku kožu obojenu crvenim okerom koji se često koristi u prapovijesnim ritualnim radnjama, a oko kostura su se nalazili grobni prilozi - naglašava kustosica Arheološkog muzeja. Uz djetetova stopala položen je mladi zec kao pogrebni dar, a od ostalih grobnih priloga pronađena je probušena školjka koja je vjerojatno nošena kao privjesak oko vrata i jelenji zubi koji su možda bili ukras za glavu.
- Ovaj se nalaz po svojim obilježjima pribraja nizu značajnih ritualnih ukopa iz razdoblja gornjeg paleolitika. Činjenica da su ovakvi pronalasci rijetki i posebni, ukazuje na to da se radi o nekom posebnom činu koji je imao svoje značenje. Na taj su se način pokapali samo određeni članovi zajednice - kaže Natalija Čondić, pokazujući nam slike koje vjerno dočaravaju dječakov pokop.
Izložba "Dvije prapovijesne riznice Portugala - arheološka nalazišta Côa i Lagar Velho" otvorena je u crkvi sv. Donata do 5. srpnja, a otvorio ju je veleposlanik Portugala u Republici Hrvatskoj Jorge Silva Lopes.