.jpg)
Kažu da ako nešto dovoljno jako želiš, cijeli se svemir uroti da to i ostvariš. Upravo to dogodilo se poznatoj zadarskoj glumici Kazališta lutaka Vjeri Vidov, koja je još kao dijete željela posjetiti Japan. Nije ni mogla zamisliti bolji razlog odlaska u Zemlju izlazećeg sunca od posla koji voli.
Naime, Kazalište lutaka Zadar, Virovitičko kazalište i zagrebački "Tigar Teatar" sudjeluju u koprodukciji predstave "Stopping rockets" zajedno s kolegama iz Japana. Ugledni redatelj Kenjiro Otani za svoju je predstavu izabrao pet glumica. I tako je naša Zadranka na dva tjedna završila u Tokiju, gradu s više od deset milijuna stanovnika.
- Šalili smo se da je na izvedbama naših predstava bilo više ljudi nego što ima stanovnika u Zadru - započela nam je prepričavati svoju "japansku avanturu" Vjera, koja tvrdi da se, unatoč tome što je sve stalno puno ljudi, u zraku osjeća mir.
- Mogu povući paralelu s Kinom u kojoj sam nedavno boravila. I tamo su nesnosne gužve, ali je sve puno stresnije i kaotičnije nego u Japanu. Genijalno mi je bilo što iz svakog kafića i dućana svira neka druga glazba, a opet je sve tako usklađeno! Ništa ne stvara previše buke - iznosi nam svoje prve dojmove o Japanu Vjera, koja inače obožava putovati i otkrivati nove kulture. I zato nam je odlučila predstaviti svoje iskustvo Japana kroz nekoliko slika te daleke zemlje.
LJUDI
- Ono što čini jednu zemlju posebnom i drukčijom su upravo ljudi. Način života, stil oblačenja, navike, obrasci ponašanja samo su neke od stvari koje svi odmah primjećujemo na putovanjima. Tako sam i ja vrlo brzo nakon dolaska stekla dojam da su Japanke i Japanci vrlo lijepi ljudi. Ma, predivni su! Imaju savršen ten, vrlo su vitki i jako paze na izgled. Muškarci su uglavnom u odijelima, a žene ili u tradicionalnim nošnjama ili u vrlo modernim kombinacijama. Svi izgledaju tako mladoliko! Kod nas je na predstavi radio jedan momak kojeg su jednom posjetili žena i malo dijete. Ja sam ga kasnije u šali pitala zašto se tako mlad ženio, jer sam bila uvjerena da ima nekih 23-24 godine. A čovjek je imao 37 godina! Molim?! Eto, to vam je samo jedan od primjera kako je Japancima jako teško procijeniti godine. I, za razliku od Kineza, koji su jako zatvoreni i izrazito je teško doprijeti do njih, Japanci su jako otvoreni narod i trude se komunicirati s tobom unatoč nepoznavanju engleskog. Poslužit će se i rukama i nogama samo da se stranac osjeća ugodno, često gestikulirajući kao da prizivaju stranca sebi, pokazujući prema svojoj duši.
Primijetili smo da Japanci stvarno jako puno rade... Čini mi se da jadni spavaju gdje stignu, posebice se to vidi u vlakovima, uvijek nekome glava pada. Na početku mi ih je bilo pomalo žao, ali onda sam shvatila da oni jednostavno ne znaju drukčije. Oni su sretni jer rade.
HRANA
- Japanci obožavaju jesti! Ma, oni vam stalno nešto jedu! Nemaju klasični doručak kao mi, kakve kroasane, namaze ili jogurte, već odmah kreću s juhom i nečim kuhanim. Primijetila sam da vrlo brzo jedu. Dok smo mi lagano uživali u svakom jelu, oni bi se već dizali i išli dalje. Možda to ima veze i s manjkom vremena, jer uvijek negdje žure. Ipak, restorani su im non-stop puni, a vjerujte mi, hrana im je divna. Čak sam i ja, kao veganka, zaista uživala! Apsolutno nisam imala nikakvih problema, jer oni toliko paze na sve detalje da mi je pri kraju puta već postalo pomalo neugodno koliko su mi udovoljavali. Fascinantno mi je kako im se okusi tako savršeno prožimaju, kako spajaju nespojivo. Svi smo naučili jesti štapićima. I mislim da oni jedu ribu sigurno sedam dana u tjednu. Valjda je u tome tajna njihovih vitkih linija, dugog života i lijepoga tena.
PREDSTAVA
- Red i disciplina, to je ono što me najviše dojmilo kod japanskog kazališta. I što nema podjele posla, odnosno - svi rade sve. Nema onoga "ja sam glumica, ne zanima me rasvjeta". Važno im je da su svi dobro usklađeni, da vlada pozitivna energija i da se međusobno podržavaju, što se zaista osjetilo na sceni. Nas četvero Hrvata radili smo u stvaranju predstave pod nazivom "Stopping rockets", koja govori o prevladavanju predrasuda te prihvaćanju i razumijevanju različitih kultura. Uz nas dvije, glumice, tu je bila i zagrebačka dramaturginja Anja Pletikosa, te Leo Vukelić, jedan od osnivača "Tigar teatra" iz Zagreba.
Zanimljivo je kako se predstava bazirala na igri između japanskih i hrvatskih glumaca. Odnosno na pokretima i neverbalnoj komunikaciji, što je bilo i razumljivo s obzirom na to da nismo poznavali jezik onoga drugoga. Samo se i geste jako razlikuju! Primjerice, gesta kojom se u Hrvatskoj nešto pokazuje, u Japanu ima uvredljivo značenje. Trebalo je to sve dobro uskladiti. Osobito smo radili na položajima tijela, koji se razlikuju u dvije kulture: u Japanu su položaji zatvoreniji, "stisnutiji" i suzdržaniji, dok je nama Hrvatima stav "borbeniji", jako puno gestikuliramo i glasni smo, što je Japankama na vježbama bilo jako čudno. No, sve se to publici izrazito svidjelo, mislim da su zaista shvatili bit predstave. Te rakete koje su na početku bile simbol oružja te su bile lansirane na onog drugog, na kraju predstave su postale vaze za cvijeće, a veliki zid između nas je pao.
RODITELJI I DJECA
- Već jako dugo radim u Kazalištu lutaka i često sam imala priliku vidjeti kako roditelji koji dovedu svoju djecu na predstavu, često je sami i ne pogledaju. Ili odu na kavu dok ne završi, ili čekaju ispred i međusobno ćakulaju. U Japanu toga nema. Roditelji, osim što aktivno prate predstavu, rado sudjeluju u raznim lutkarskim radionicama, sugerirajući djeci da, ako se žele baviti teatrom, imaju u njima potporu. Jer, ako nije roditelj zainteresiran, zašto bi dijete bilo? Baš smo ostali ugodno iznenađeni! Velik broj ljudi prati predstave, imaju odličan odaziv publike, ali prije svega svi gledaju tradicionalne lutkarske predstave. Izrazito cijene svoju povijest i naslijeđe, paze kako bi se to očuvalo i prenosilo generacijama.
Premijere na jesen
Japansko-hrvatsku predstavu "Stopping rockets" zadarska će publika, ako sve bude po planu, imati priliku vidjeti u rujnu, a zatim će ova zanimljiva kazališna skupina gostovati i u Virovitici.
- Planiramo nastaviti našu suradnju i nakon ove predstave. Dvije su nam ambasade već dale svoje potpore, tako da vjerujem da će se ovaj odnos još više razvijati. Zapravo nam je cilj da mi progovorimo njihov jezik, a oni naš - otkrila nam je Vjera uz osmijeh.