FAŠISTI SU IZ ZADRA HTJELI UKRASTI TIJELO SV. ŠIMUNA Ali brod iz luke nije mogao isploviti, nije pomogla ni molitva biskupa...

FAŠISTI SU IZ ZADRA HTJELI UKRASTI TIJELO SV. ŠIMUNA

Jadransko je more oduvijek bilo poprište važnih i sudbonosnih zbivanja. I za trgovanje, ratovanje i gusarenje. Od starih Ilira i Grka do Rimljana, Mlečana i, naravno, Hrvata.

Njime su se prevozile vojske na ratnim brodovima u osvajačkim pohodima, a zatim bi se ti brodovi vraćali s ratnim plijenom. Istodobno se i trgovalo raznom robom. Od vina, ulja i mirodija do jantara i opsidijana. Od hrastovih trupaca s Velebita i Korčule na kojima počiva Venecija do posmrtnih ostataka kršćanskih svetaca, na čijim kostima također počiva dio njene slave, piše Jutarnji list.

Upravo je Mlečanima pohlepa i grabež kroz stoljeća ušla u navadu. Otimali su sve do čega su došli. Pa tako i kosti svetaca koje bi zatim u brodovima vukli preko Jadrana poput sve ostale opljačkane robe.

Sve je počelo sa svetim Markom, apostolom, autorom Evanđelja, aleksandrijskim biskupom i utemeljiteljem kršćanske zajednice u sjevernoj Africi.

Varka za carinike

Poznata je priča o dvojici mletačkih trgovaca koji su godine 828. za službenog puta u Aleksandriju odlučili ukrasti, ni manje ni više, nego tijelo sv. Marka, koje se u aleksandrijskom svetištu čuvalo punih sedam stoljeća. Kako bi zavarali muslimanske carinike, apostolovo su tijelo stavili ispod komada svinjskog mesa. Kada su ovi okrenuli glavi i zgađeno pokazali da prođu, dvojica Mlečana su košaru s tijelom sveca prekriveno svinjetinom brzo ubacili na brod, povezali cimu i odmah isplovili.

Tako je tijelo svetoga Marka nakon prelaska Sredozemlja i duž cijelog Jadrana na koncu sretno stiglo do Venecije. Jest da im se tamo sveti Marko dosta dugo opirao, jer su mu jedno vrijeme izgubili svaki trag. Nisu ga mogli naći punih 30 godina. No, kada su ga napokon ipak našli, ustoličili su ga u središnju venecijansku baziliku. Tako je tom prvom velikom krađom Venecija došla do svog novog sveca zaštitnika. Smijenili su dotadašnjeg zaštitnika svetog Teodora i za novog zaštitnika postavili svetog Marka.

Kako je krilati lav bio simbol tog legendarnog evanđelista i mučenika, vjernog pratitelja apostola Petra i Pavla, tako su i Mlečani došli do svog simbola. Upravo će taj krilati lav postati strah i trepet naših krajeva (što sasvim sigurno nije bila svečeva namjera). Ubrzo su žrtve mletačke pohlepe postali hrvatski krajevi i gradovi duž istočne obale Jadrana - od Kotora, Splita i Trogira do Šibenika i Zadra.

Štoviše, makinacijama i lukavstvom uspjeli su pridobiti i križare da u IV. križarskom pohodu zajedno osvoje Carigrad, odnosno Konstantinopol, grandioznu i bogatu metropolu velike države još od doba rimskih careva. Kad su uspjeli probiti zidine Carigrada, uslijedio je pokolj naroda i pljačka svega što je vrijedilo.

Svjedočanstvo tog barbarizma zapadnog kulturnog svijeta također se vidi i danas u Veneciji. Tadašnji mletački dužd Enrico Dandolo dao je razmontirati divovsku brončanu skulpturu brončanih konja na carigradskom carskom hipodromu i brodom ih preko Jadrana dopremiti u Veneciju. Ti su ukradeni monumentalni carigradski konji postali ukras pročelja one iste bazilike Sv. Marka u kojoj se nalaze iz Aleksandrije oteti posmrtni ostaci slavnog apostola.

Upravo je za Carigrad vezana krađa posmrtnih ostataka još jednog kršćanskog sveca, koji se neposredno tiče naših krajeva, točnije Zadra. Radi se o balzamiranom tijelu svetog Šimuna. Prema svjedočanstvu u Evanđelju po Luki, starac Šimunzatekao se u hramu kada su Djevica Marija i Josip donijeli Isusa u jeruzalemski hram da ga po Zakonu, kao svako muško prvorođenče, prikažu i posvete Gospodinu... Prije toga Duh Sveti je bogobojaznom i poštenom starcu Šimunu objavio “da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega”. I kada roditelji uniješe dijete Isus, primi ga Šimun u naručje, zahvali Bogu, blagoslovi roditelje te izreče poznato proročanstvo o Isusu i Mariji.

Balzamirano tijelo

Do 6. stoljeća balzamirano tijelo Šimunovo bijaše čuvano u Palestini. No, istočnorimski carevi tada počeše prikupljati vrijedna umjetnička djela kao i relikvije svetaca kako bi parirali Rimu. Tako se u Carigrad našlo i tijelo sv. Šimuna. U jednom dokumentu iz 1200. godine stoji kako su “Danijel i Antonije Novgorodski vidjeli u Carigradu Šimunov grob”, pa se pouzdano zna da je tijelo sv. Šimuna tada još bilo u Carigradu. Također se može, prema gotičkom napisu u škrinji sv. Šimuna, zaključiti da je njegovo tijelo iz Carigrada u Zadar prenijeto 1203. godine.

A to se prema predaji zbilo ovako:

Mletački križar ili trgovac, po nekima predajama plemić, vraćao se svojim brodom iz Sirije u Veneciju. Na brodu je vozio balzamirano tijelo sv. Šimuna, Za krađu je bio razrađen čitav plan. Svečevo tijelo nije bilo teško ukrasti, jer je počivalo u jasno označenom grobu. Ali bilo je to ipak vrlo riskantno, jer takva je krađa bila strogo zabranjena. Iskušenje je ipak bilo preveliko. Jer svetac je svetac, i rado bi ga Mlečani u Veneciji pridružili ukradenom svetom Marku. Krađa je uspjela, svečevo je tijelo u škrinji prebačeno na brod koji je krenuo preko Sredozemlja i Jadrana put Venecije.

No, kad se brod našao u visini Zadra, upao je u silnu oluju. Jedva su se uspjeli spasiti. Brod je otegljen u škver, a vlasnik je našao smještaj u zadarskoj luci, u svratištu pustinjaka. Svečevo tijelo zakopao je u tamošnjem groblju. Pustinjacima je rekao da se radi o njegovom preminulom bratu. No, ubrzo se teško razbolio i kada je shvatio da mu nema spasa, redovnicima je povjerio da nakon smrti dobro pregledaju njegovo tijelo te da će naći nešto vrlo zanimljivo. To su i učinili. Oko pokojnikova vrata nađoše svjedočanstvo da na groblju nije pokopan njegov brat, nego neraspadnuto tijelo svetog Šimuna.

Vizija groba

U ranu zoru kada su počeli otkopavati tijelo, pridružiše im se i tri predstavnika zadarskih civilnih vlasti. Sva su trojica imali viđenje koje ih je dovelo na grob. Ubrzo se priča proširila gradom i otad su Zadrani počeli štovati svetog Šimuna kao svog zaštitnika.

Posljednje čudo vezano za tijelo sv. Šimuna dogodilo se početkom II. svjetskog rata. Talijanski fašisti oteli su škrinju sa svečevim tijelom i odnijeli na brod s namjerom da je prebace u Italiju. No brod nikako nije mogao zaploviti. Pozvali su svećenike pa i samog biskupa da mole.

Nije uspjelo, brod ni makac. Kada su podigli škrinju, mogli su je jedino vratiti u crkvu.

Tijelo sv. Šimuna počiva u škrinji koju je dala izraditi hrvatsko-ugarska kraljica Elizabeta, kći bosanskoga bana Stjepana II. Kotromanića i žena Ludovika I. Anžuvinskog. Škrinja je najvrednije djelo srednjovjekovne zlatarske umjetnosti u Hrvatskoj.

Na njoj su prizori koji svjedoče o dolasku tijela svetog Šimuna u Zadar, prizori iz hrvatske povijesti, pa i trenutak kada je kraljica Elizabeta u ludilu odrezala i ukrala svecu prst. Škrinja leži na rukama dvaju baroknih anđela, izlivena 1648. godine iz bronce zaplijenjenih turskih topova, piše Jutarnji list.

Škrinja s očuvanim tijelom otvara se hodočasnicima svake godine 8. listopada. Hodočašće traje tjedan dana, uz zagovor i zavjete brojnih vjernika ovom čudesnom svecu. Osobito za zagovor mole žene koje ne mogu imati djecu.

 

Znanost: tijelo sv. Šimuna ne pokazuje znakove raspadanja

Prije desetak godina tijelo sv. Šimuna pregledali su dr. Dragan Primorac, tadašnji ministar znanosti, obrazovanja i športa te prof. dr. Šimun Anđelinović, pročelnik Zavoda za patologiju, sudsku medicinu i citologiju KBC-a Split, kao i skupina arheologa i svećenika. Na pregledu je bio i zadarski nadbiskup Ivan Prenđa.

Naime, zadarski nadbiskup jedini može dozvoliti pregled tijela. Pregled se inače redovito obavlja svakih 30. godina. Prilikom ovog posljednjeg pregleda zaključeno je da je tijelo u vrlo dobru stanju i da nema nikakvih znakova raspadanja.

Naslovnica Zadar plus

Najčitanije