Drugi dan festivala suvremenog plesa Monoplay započeo je u Monoazi s dvije promocije. Plesna umjetnica Mette Edvardsen predstavila je knjigu Not not nothing koja sadrži tekstove njezinih predstava, a povjesničarka i profesorica na umjetničkoj akademiji u Osijeku Maja Đurinović, zainteresiranima je približila novootvoreni diplomski studij neverbalnog kazališta. Prostori kazališta (foaje, hodnici, terasa) poslužili su kao pozornica polaznicima Plesnog studija pri ADU u Zagrebu koji su izveli svoja kratka i zanimljiva sola. To su: Linda Tarnovski, Ela Đimoti, Margareta Sinković, Valentina Miloš i Luna Lilek.
Minimalistička predstava Mette Edvardsen Black izazvala je polemike kod jednog dijela publike. Hrabrim i dosljednim radom, autorica je od početka do kraja izvedbe koristila motiv repeticije riječi kojima ispunjava prostor značenjem, zvukom, ritmom i na koncu smislom. Koncipirano kao jednostavan glumački zadatak, Edvardsen gradi u praznom prostoru rječju i pokretom prostor izvedbe prepuštajući publici da imaginacijom zaokruži sliku koja nastaje u jednom paralelnom svijetu da bi se zatim pojavila na pozornici.
Riječi gube semantička obilježja, a autorica se s njima poigrava ponavljajući ih šest ili osam puta za redom, režući ih i prekidajući niz. Poigravanje s očekivanjima, razlaganje pojavnosti na sastavne dijelove i njihovo nanovo konstruiranje u apstraktne ili konkretne situacije izvedeno je s lakoćom i velikom dozom humora. Kritički parkur norveške umjetnice s kritičarkom Majom Đurinović s velikim interesom popratila je brojna publika komentarima i pitanjima. Naglasila se podrška da ovaj festival i dalje promiče nekonvencionalne i originalne umjetničke predstave.
Za kraj večeri DJ Mare Milin je uz male početne tehničke poteškoće rasplesala cijelu Monoazu.
Srijeda, treći dan festivala , započinje u 19 sati u Monoazi i s promocijom IMRC kolektiva i njihovog projekta Koliko smo spremni. IMCR kolektiv edukacijski je i izvedbeni projekt koji djeluje u polju suvremenog plesa, a specifičan je po tome što uključuje plesače sa i bez tjelesnog invaliditeta.
Glavi program večeri je predstava Ecce (H)omo brazilskog plesača s adresom u Francuskoj Pol Pia. U njoj se govori o pojmu nasljeđa u plesu kroz interpretaciju plesnog ciklusa Afectos Humanos njemačke koreografkinje Dore Hoyer. Taj ciklus se sastoji od pet kratkih sola, pet plesova za pet osjećaja: taština, želja, mržnja, strah i ljubav. Pol Pi pokrete njemačke koreografkinje pretvara u svoje i pronalazi vlastiti ples u njezinome.
Za kraj večeri u Monoazi program završava Šimun Stankov, mladi plesni umjetnik i vrsni DJ pred kojim stoji sjajna budućnost u oba zanimanja.