– Ma vi jedete samo travu, mora da ste stalno gladni – ovakvi i slični komentari, s kojima se svakodnevno susreću vegani u Hrvatskoj, nisu rijetkost ni na popularnim društvenim mrežama. Štoviše, tek tamo se ekipa iza ekrana pametnih telefona ne ustručava reći što misli o ljudima koji su odlučili cijeli svoj život posvetiti borbi protiv svih vrsta okrutnosti i iskorištavanja životinja za hranu, odjeću i bilo koju drugu svrhu. Među njih spada i mlada Zadranka sa zagrebačkom adresom Nataša Rajčević, na Instagramu poznatija pod inovativnim imenom "Burbon i borovnice". Njezin profil, kao i blog, vrvi predivnim fotografijama prepunih šarenih boja voća i povrća, koji se u njezinim rukama pretvaraju u prava mala veganska remek-dijela. Je li teško biti vegan, koliko vremena provodi u kuhinji i gdje nabavlja sve namirnice, samo su dio tema o kojima smo razgovarali s ovom modernom 33-godišnjakinjom vegankom, inače diplomiranom novinarkom i licenciranom turističkom vodičicom.
Kad si i iz kojih razloga odlučila biti vegan?
– Zapravo ne znam kad sam točno prešla na veganstvo, ima možda pet ili šest godina. Za mene se to dogodilo nekako prirodno. Inače u životu nisam bila ljubitelj mesa, pogotovo crvenog, koje nikada nisam jela. Nisam ni mlijeko nikad pila. Tako da sam zapravo iz svoje prehrane doslovno morala izbaciti samo ribu i sir. Kao što sam rekla, meni je to bilo jako lagano i nisam imala nikakvih problema s prilagodbom. Razlozi su bili isključivo etički, shvatila sam da je licemjerno zvati se ljubiteljem životinja, a u isto ih vrijeme jesti. Jednostavno sam u svojoj glavi izjednačila psa i mačku sa svinjom, teletom ili jelenom.
Susrećeš li se često s kritikama, odnosno podbadanjima i predrasudama? Misle li i dalje da vegani "samo jedu bilje i vječno su gladni"?
– Osobno se nikada svih ovih godina nisam susrela s kritikama, još manje s podbadanjima zbog toga što sam veganka. Znam da neki vegani imaju ogromnih problema, često mi se znaju žaliti. Mogu reći da sam zaista imala sreće, ali mislim da tu veliku ulogu igra i vlastiti stav te argumenti s kojima raspolažeš. Također, u životu sam se okruživala pametnim i normalnim ljudima, tako da se teško mogu naći u društvu onih koji će me podbadati zbog toga što sam veganka. Obje sestre su mi veganke, a mama najbolji veganski chef na svijetu, tako da moja obitelj s tim nema nikakvih problema. Čak je i baka naučila što to mi jedemo (ha,ha). Zapravo, kad dođem doma u Zadar gotovo nikada ne kuham, ne mogu uopće doći na red od mame i sestara. Stvarno sve volimo kuhati i zapravo se cijeli dan dogovaramo što ćemo jesti.
Koliko je teško danas, posebno u Hrvatskoj, biti vegan? Ima li dovoljno proizvoda koji mogu zadovoljiti prehranu jednog vegana?
– Ma iskreno, nije teško biti vegan! Ponuda je svakim danom sve šira i bolja. Doduše, živim u Zagrebu pa mi je vjerojatno puno lakše nego ljudima iz manjih gradova ili sela. Naša prehrana se bazira na povrću, voću i mahunarkama, a to su namirnice koje su lako dostupne svima i svugdje. Čak se i proizvodi poput tofua i sejtana prodaju u većini supermarketa. Slično je i s polugotovim jelima, burgerima, sladoledima, jogurtima, sirevima… Ponuda je puno raznovrsnija nego je bila prije samo tri godine, tako da zaista nemamo problema pri kupovini veganskih proizvoda. Osobno povrće i voće uglavnom kupujem u kvartu kod gospođe koja ima svoj štand. Tofu i sejtan kupujem u trgovinama zdrave hrane od domaćih OPG-ova koji ih proizvode. Kuhanje mi je jedna vrsta rituala uz koji se stvarno opuštam, tako da prilikom kuhanja volim biti u miru i bez presinga. Nisam baš tradicionalan tip, i u životu i u kuhinji. Volim orijentalnu i azijsku kuhinju, a to je ujedno i hrana koju najčešće pripremam.
Koliko su ti društvene mreže, odnosno Instagram, pomogle da dođeš do ciljanje publike i pozitivno ispromoviraš sebe, svoje recepte i veganstvo općenito? Jesu li ti Facebook i Instagram donijeli nove poslove?
– Društvene mreže su čudo! Znam da ih ljudi često kritiziraju zbog brojnih loših strana, ali one zaista mogu biti jedna predivna platforma na kojoj se svašta lijepo i korisno može pronaći. Meni osobno Instagram je tu najviše pomogao, bio mi je odskočna daska. Počela sam bez ikakvih poslovnih primisli stavljati fotografije svojih jela, i ljudi su ubrzo počeli reagirati na te moje objave, tražiti recepte, raspitivati se o namirnicama i nagovarati me da otvorim blog. Moj je rad prepoznala firma Delimano, čija sam ambasadorica, a zatim i nekoliko divnih portala za koje trenutno pišem. I, zamislite, sve to se dogodilo prije nego sam uopće počela pisati vlastiti blog, koji vodim relativno kratko. Ali, lako za poslove! Ne mogu vam ni nabrojiti koliko sam superljudi upoznala, zahvaljujući upravo toj platformi,! A i fotografija mi svakim danom postaje sve veća i veća ljubav. Iako bi mnogi pomislili suprotno, no fotografiranje kod mene ne traje dugo jer u glavi mi je već sve posloženo prije nego jelo uopće skuham! Nekad ta fotka ispadne bolja nego što sam očekivala, a ponekad puno lošija (ha,ha).
Možeš li dati kakve savjete veganima ili onima koji bi to htjeli biti, ali se možda zbog neznanja ili pritiska okoline boje?
– Nemam baš neki univerzalni savjet, samo hrabro! Pustite to što ljudi govore i pratite svoje srce, dobro se informirajte i uzimajte B12. Pratite, također, puno food stranica na Instagramu i Pinterestu te nikada nećete ostati bez inspiracije. Vjerujte mi, puno je lakše nego što mislite.
Smatraš li da ugostiteljska ponuda u Hrvatskoj (Zadar, Zagreb ili gradovi koje si posjetila) prati svjetske trendove ili još moramo puno toga učiti?
– Definitivno je Zagreb u velikoj prednosti. Ne samo da ima nekoliko izvrsnih veganskih restorana, već i klasični lokali imaju vegansku ponudu ili superizbor priloga od kojih se lako složi superjelo. Često je to i naš život: odmah okrećemo stranicu menija na kojoj su prilozi i kombiniramo. Ako ništa drugo, uvijek se s konobarima dogovorimo, pa nikad nisam gladna izišla iz nekog restorana. Dalmacija, nažalost, malo je drukčija, barem što se tiče Zadra i okolica. Mislim da veganskih ili bar vegetarijanskih restorana uopće nema, a u "običnim" restoranima je čak i ponuda tih priloga puno siromašnija, što me zapravo uvijek čudilo s obzirom na našu divnu mediteransku prehranu i povrće koje nam je u Dalmaciji dostupno. Ali nije sve tako sivo, evo nedavno sam sa sestrama, koje su također veganke, bila u jednom novom zadarskom azijskom restoranu i, iako nemaju veganskih jela, konobari i kuhari su bili izuzetno ljubazni te su se stvarno potrudili složiti nam divna jela bez ikakva prigovora.
Mislite da vegani ne mogu jesti punjene paprike? Prevarili ste se!
Naša draga sugovornica potrudila se napisati recept za zapečene veganske punjene paprike.
Vrijeme kuhanja: sat i pol
Vrijeme pripreme: 15 minuta
Sastojci:
kilogram paprika babura (oko 8 manjih paprika)
1 veći poriluk
1 tikvica
1 manja mrkva
šalica zobenih pahuljica
šalica kuhanog ječma
1 konzerva leće
250 grama dimljenog tofua
2 režnja češnjaka
1 žlica koncentrata rajčice
2 konzerve sjeckane rajčice ili passate
sol, papar, crvena dimljena paprika, čili pahuljice
3 žlice maslinova ulja
POSTUPAK: Zobene pahuljice stavite u manju posudu i prelijte toplom vodom. One će upiti svu tekućinu i tako služiti kao izvrsno vezivno sredstvo. Ječam skuhajte, leću isperite i ocijedite. Tofu nasjeckajte na sitne komadiće ili ga usitnite vilicom. U širokoj zdjeli ugrijte maslinovo ulje i dodajte sitno sjeckani poriluk. Posolite i pirjajte nekoliko minuta. Kad poriluk omekša dodajte mu narezanu tikvicu i mrkvu. Nastavite pirjati dok tikvica ne pusti vodu, zatim dodajte dimljeni tofu, sitno rezani (ili naribani) češnjak i koncentrat rajčice. Ako vam se čini da vam nedostaje tekućine, slobodno dodajte malo vode. Nakon par minuta u zdjelu dodajte i leću, ječam i natopljene zobene pahuljice. Začinite po želji sa soli, paprom, dimljenom crvenom paprikom i čili pahuljicama. Sve dobro promiješajte i probajte. Pećnicu zagrijte na 200 stupnjeva. Paprike operite, odrežite im vrh i uklonite sjemenke. Napunite ih smjesom, jednu po jednu, svaku "zatvorite" s vrhom paprike te ih slažite u posudu za pečenje.
U zdjelu u kojoj ste raditi smjesu za punjenje dolijte sjeckanu rajčicu, šalicu vode, malo soli i žličicu šećera. Ako vam je ostalo malo smjese, slobodno je ostavite u umaku. Dobro promiješajte i umakom prelijte punjene paprike. Paprike pokrijte s aluminijskom folijom i pecite oko 45 minuta na 180 stupnjeva. Uklonite foliju i pecite još 15 minuta.
Poslužite uz pire krumpir. Dobar tek!