"Depresija može biti i kolektivno, političko stanje, a i onda kad je individualna treba pitati o njezinoj političnosti" kaže naša poznata teatrologinja i kazališna kritičarka Nataša Govedić, autorica knjige "Veličanstveno ništa: dramaturgije depresije", koja je prošlog vikenda predstavljena u Zadru, u sklopu kazališnog festivala "Nosi se" umjetničke organizacije Teatro VeRRdi.
Nova knjiga Nataše Govedić je interdisciplinarna znanstvena studija u kojoj ova sveučilišna profesorica uspoređuje umjetnička svjedočanstva o depresiji od antike do suvremenosti, s glasovima filozofskoga, terapijskoga i teatrološkoga promišljanja pojmova gubitka, žalovanja, frustracije, povrede, izdaje, traume i katastrofe, rabeći pritom širok spektar različitih pristupa fenomenu depresije. Ključni koncept koji uvodi jest pasivna revolucija, pri čemu pasivnost određuje kao odbijanje suradnje koje povezuje s depresivnom matricom otpora. "Depresivni subjekt i pogled na svijet kapitalizmu su beskorisni, osim kada pridonose zaradi farmaceutske industrije" piše Govedić.
Kako ste se zainteresirali za temu depresije u umjetnosti?
- Znate onaj stih iz Internacionale? "Tko bješe ništa, bit će sve“? To je uvijek revolucionarna misao, bez obzira da li je izgovore vjernici ili svjetovni ljudi, jer svjedoči o tome da se mnogo ljudi osjeća poništeno i nevidljivo, kao "jedno veliko ništa“, depresivno. Knjiga je nastala iz potrebe da probijem opnu tog ništavila i te lažne "normalnosti“ u kojoj ljudi misle da su bespovratno prekriženi i da nema izlaza. Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, depresija nije bolest, nego težak emocionalni poremećaj, stanje, a u velikoj mjeri i socijalni sindrom. Ne možete je tretirati samo lijekovima, jer osjećaj poraza može obilježavati kompletnu strukturu ličnosti, baš kao i stanje svijesti čitave kulture u kojoj živimo.
Depresija je, dakle, i vrlo osobna i vrlo politična. Ona signalizira prave probleme u nama i u društvu. Zato je oduvijek s nama: u antici se zvala melankolijom i za Aristotela je bila obilježje iznimnih umova, filozofski najplodnijih. Crkva je tijekom srednjovjekovlja proglasila melankoliju grijehom (zvali su je akedija) jer je smanjivala produktivnost redovnika, a zatim renesansa ponovno govori o dubokoj melankoliji kao jednoj vrsti kontemplativne genijalnosti. Keats, romantičar, piše "Odu melankoliji“. Od modernizma nadalje svjesni smo da depresija predstavlja jedan oblik ratovanja sa samim sobom, ratovanja koje može završiti i samoubojstvom, ali i stanja koje prilazi vrlo blizu ranjenostima našeg svijeta i nastoji ih artikulirati. To samo govori da je naša civilizacija kroz melankoliju ili depresivna stanja oduvijek promišljala i promišlja svoje gubitke, svoja stradanja, kao i da je depresivno svjedočanstvo možda najvredniji dio naše ukupne kulture. Tu smo najempatičniji. Kroz depresiju usporavamo, mislimo i učimo o gubitku.
Brza kontrola emocija
Zašto smatrate depresiju "ključnom bolesti odnosno sindromom današnjice"?
- I ne samo zbog statističkih podataka medicinske struke, nego i zato što svakodnevno svjedočim ljudskoj demotiviranosti i stradanju. Živimo u vremenu koje je naviklo brzinski kontrolirati teške emocije: alkoholom, opijatima, intenzivnim vježbanjem, selidbom iz stvarnosti u život na internetu. Ima puno trikova i puno bjegova. Moj je pristup drugačiji: stvarnost svih naših osjetljivosti i povreda zbilja jest teška, ali ako joj se primaknemo, ako saslušamo svoje alarme, nastaje traumatski rast. Depresija može biti vrsta intenzivne spoznaje, najdubljeg rada na sebi.
Je li depresija metafora društvenog stanja ili naprosto dijagnoza?
- Filozofi bi vam rekli da je depresija način na koji civilizacija misli svoja ništavila, svoje katastrofe, svoje tragedije. A nema nijednog ozbiljnog psihijatra koji koristi dijagnozu depresije na način ladice u koju se trpaju ljudi; dakle i psihijatri su svjesni da depresija obavlja važne operacije vrednovanja svijeta. Za mene je depresija jedan oblik štrajka, odbijanja suradnje, građanskog neposluha. Samim time, depresija sadrži jaki kritički, prevrednovalački potencijal.
Koji su umjetnici depresiju uzimali kao "nadahnuće" ili je tematizirali u svojim djelima: od prošlosti do danas, od književnosti do filma?
- Knjiga kreće doslovce od Sofoklova "Filokteta“, a završava s Larsom von Trierom, obuhvaćajući Shakespearea, Molierea, Kafku, Becketta, Matoša, Šnajdera, Abela Ferraru, Davida Fostera Wallacea itd. Veliki dio posvećen je i nezavisnoj hrvatskoj sceni, skupini BADco. Gorana Sergeja Pristaša, Selmi Banich, Zlatku Pakoviću, Silviji Marchig i mnogim drugim performerima koji istražuju ljudsko i socijalno "stanje ruševine“; stanje poraza.
Knjiga je znanstvena studija, koja ste istraživanja koristili i kako su se oni uklopili u temu knjige o "dramaturgiji depresije"?
- Osim teatrološke i filmološke literature, gdje sam "doma“, prošla sam kroz obimnu psihijatrijsku, antipsihijatrijsku i psihologijsku analitičku građu, kao i kroz filozofska, etička i antropologijska promišljanja politika normalnosti, bolesti i afektivnih politika. Jako sam puno čitala i dalje čitam o psihozama i depresiji, kao što sam puno i razgovarala s kolegicama i kolegama iz psi-profesija na tu temu. Studiranje depresivnih stanja danas jednostavno mora biti interdisciplinarno, jer svaka terapijska zona ima drugačije i pri tom veoma dragocjene uvide, da ne govorimo o humanistici i etici, bez kojih uopće nema razgovora o dramaturgijama depresije.
Kolaps ljudskih odnosa
Zadar se doživljava kao grad kulturne depresije, uz Pulu ima najviše registriranih ovisnika u Hrvatskoj, uglavnom na heroinu, "drogi depresije". Ako umjetnost reflektira stvarnost, što su i tko su izvori takve depresije?
- Ovisnost vrlo često maskira vrlo duboku depresiju i zapravo uvlači osobu koja je ovisnik sve dublje i dublje u spiralu nemoći. Heroin je jedno od "crnih sunca“ depresije - ili - kako bi rekla filozofkinja i terapeutkinja Julia Kristeva: heroin je halucinacija svemoći u realitetu nemoći. Za sredine koje opisujete, prožete mitologijama "umjetnih rajeva“ droge, ni u kom slučaju nema "brzih“ rješenja. Jer nije Zadar jučer postao punkt heroinskih ovisnika. Uvijek postoji povijest propasti i politička akumulacija promašaja, koju treba rasplesti, kao Gordijev čvor.
Početak promjene za najmlađe generacije bio bi u ulaganju u zahtjevne, ambiciozne umjetničke sadržaje, u kazališta, u nove galerijske prostore, u filozofske tribine, u glazbene događaje. Jeftina, populistička zabava koja preplavljuje našu obalu (umjesto otpora površnosti ili umjetnosti) opasno je plitka, odnosno jako se brzo iscrpljuje. Zatupljuje. Prođe turistička sezona i nakon nje ostaje kulturalno mrtvilo. Ostane besmisao. Jer smisao je nešto što se promišlja i planski stvara, nešto što se uči i međusobno dijeli, u što se ugrađuju vizije onih najoriginalnijih, a ne onih koji misle da je sve što je popularno automatski "kultura“. Inače, moram priznati da i Pulu i Zadar doživljavam kao gradove gdje ima vizionara, a ne samo heroinske metropole. Odnosno ne mislim da grad može biti "urušen“ u svoje vlastito ništavilo.
Grad je organizam velike revitalizacijske moći. Pogledajte kako se Berlin profilirao ne samo nakon Drugog svjetskog rata, nego posebno nakon pada Berlinskog zida. Ne u smislu luksuznih banaka i šoping-centara (kojih ima sad već u svakom selu), nego je postao umjetničko središte čitave Europe. To je jedan od rijetkih gradova gdje se umjetnike pozvalo da u Istočnom Berlinu otvore svoje izložbe, koncerte, skejtaonice, klubove, plesne izvedbe, filozofske tribine. Umjetnost je obavila posao koji ne mogu obaviti ni politika ni psihijatrija: ugradila je u ljude solidarnost i nadu. Ali pri tom nitko nije preskakao prethodne "ruševine“ i traume; nitko nije negirao sve depresivne aspekte berlinske povijesti. Umjesto toga, radilo se s pamćenjem traume, uvažilo se njezino iskustvo. Mislim da nas to čeka i ovdje u Hrvatskoj. Nećemo moći živjeti od populističkog turizma, kladionica i supermarketa. Morat ćemo početi poštovati svoje ruševine i na njihovom pamćenju uspostaviti i političke i ekonomske i umjetničke kriterije.
Iz ovoga što kažete vidljivo je da depresivna osoba ne može sama uspostaviti te kriterije, a nerijetko se ne može sama ni izvući iz svojeg stanja mrtvila? Depresivna osoba zapravo traži pomoć?
- Depresivna osoba nam kaže da su negdje kolabirali temelji ljudski odnosi povjerenja, poštenja i odgovornosti i da za taj krah nikako ne može biti kriva i odgovorna samo ona osoba koja strada od gubitka. Depresija uvijek svjedoči nekoj vrsti bankrota vrijednosti i potrebe uspostavljanja novih vrijednosti. Mislim da se depresivna osoba ni ne mora sama izvlačiti iz mrtvila! Nije to samo njeno mrtvilo. Nije dospjela do nemoći jer je sama na svijetu, nego zato jer je svijet zakazao. Iznevjerio nas je. Zbog toga nas depresija, ako zaista govorimo o njenoj dubljoj političkoj misiji, ponovno uči brizi za druge u zajedničkom svijetu. U užem smislu, za pomoć osobi koju pogađa mrtvilo vrijednosti zbilja smo odgovorni svi: od prijatelja i susjeda do gradskih i državnih institucija.
Jasno je da jedan mali dio ljudi za to ne želi ni čuti, jer misli samo na sebe i trudi se zgrabiti što više za svoj probitak. Kako je napisao filozof Walter Benjamin još početkom 20. stoljeća, "destruktivna ličnost“ nije depresivac. Destruktivna ličnost je laktaroš i oportunist koji se gura da što prije stigne do cilja, ako treba gazeći i po leševima. Unatoč takvim ljudima, postoji i mnogo "tihih aktivista“, koji razumiju mudrost težih putova, snagu posvećenosti, vrijednost empatije. Pa čak i neizbježnost poraza, od čega uvijek kreće depresivna spoznaja.