- Lik kojeg glumim je zapravo isti kao i svi mi. Uvijek je pun savjeta, i to dobrih, za svoje prijatelje, ali kada to treba primijeniti na sebe, baš i ne uspijeva. Što nismo mi svi takvi?, pita se 54-godišnji zadarski glumac Dragan Veselić koji u seriji Nove TV "Drugo ime ljubavi" glumi gostioničara u Kneževom dolu Miru Milasa.
Iako je Draganov glavni rekvizit s kojim glumi lutka, jer je već 27 godina član ansambla Kazališta lutaka Zadar, govori nam kako je njegova glumačka karijera započela u kultnom zadarskom amaterskom kazalištu "Tokar" čiji je osnivač bio Srećko Šestan, sadašnji intendant HNK Split. Njegovi "prapočeci" s kamerom zabilježeni su u spotu "Bili cvitak" grupe Film gdje je glumio jugooficira, ali mu ni telenovele, popularne sapunice, nisu strane, odglumio je nekoliko epizoda u seriji "Larin izbor", dok je u "Pogrešnom čovjeku" nastupio samo u prvoj epizodi. Bilo je i nekih reklama, ali kazalište mu je, kako kaže, korijen.
Snimanje sapunica, ističe, nije niti malo lagano. Serija "Drugo ime ljubavi" startala je sa snimanjem 12. lipnja, a krajem trećeg mjeseca trebala bi se snimiti i posljednja scena. Koliko je nova serija popularna dokazuje i činjenica da je prve dvije epizode pogledalo više od 523 tisuće ljudi, odnosno serija je ostvarila 36.1 posto udjela u gledanosti.
No kako je kazalište lutaka i kazališne daske zamijeniti sa setom i telenovelom, te kako se snašao u ulozi gostioničara Mile otkrio nam je Veselić kojeg smo u kratkom predahu od snimanja serije zatekli u rodnom Zadru.
- Gostioničar Miro je bivši svećenik koji ima svoje razloge zašto se zaredio i zašto se razredio. On u seriji možda nosi i najteži križ života. Njemu se nešto u prošlosti dogodilo i iz tog je razloga otišao u svećenike. On je zapravo dobri duh, a i dalje ga shvaćaju kao svećenika iako on na to nevoljko gleda. Čak i u gostioni ima jedan stolić gdje svi sjedaju i ispovijedaju mu se, govori nam Dragan napominjući kako je gostioničaru Miru sličan koliko i svaki prosječan Dalmatinac koji pola svog dana provodi u kafiću.
- U Dalmaciji znaš kad ti netko treba u kojem ćeš ga kafiću naći, to je prednost manjih gradova. Odnosno to je prednost nas koji živimo u južnom dijelu Hrvatske i koji smo na takav način života navikli, zafrkava se Dragan čiji radni dan zna započeti i buđenjem u 5.30. Dolazi na set oko 7 sati, a snimanje započinje u 7.30. Govori nam kako nekada bude na setu nekoliko sati, a nekad i po cijeli dan. Sve ovisi o tome koliko scena u danu snimaš. Nekada na set zna doći i ranije jer voli šušur koji se tamo događa.
Priča nam kako je priprema ključna za snimanje sapunica, jer jedan dan snimaš scenu iz 15 epizode, drugi dan iz 46, a treći iz 29 i moraš se jako dobro pripremiti i znati što se dogodilo u prethodnima epizodama kako bi znao koje raspoloženje u sceni treba vladati.
- Uvijek mi je bila želja naučiti taj dio zanata pred kamerom. Gluma je univerzalna, to su sve nijanse, ali ja sam uvijek imao lutku ispred sebe i bio sam u pozadini, a sad sam u seriji u prvom planu. Kad si 27 godina u kazalištu lutaka, nemojte misliti da govorim da sam se štufa, ali mislim da je dobro za mentalni sklop svakog glumca da se svako malo odmakne od svoje svakodnevice kako bi dobio novu energiju i upoznao nove ljude, a time i doživio neko osvježenje koje će mu zasigurno dobro doći kada se vrati nazad u svoju rutinu, ističe Dragan dodajući kako je "kazalište ipak kazalište" te da je ono lutkarsko po svemu specifično. Po prirodi je jako znatiželjan pa se zato i odlučio prihvatiti ulogu Mire.
- Šteta je zapravo propustiti ovakvu priliku. Nije to kazalište da ti sada svoju ulogu možeš promišljati i analizirati nekoliko mjeseci i potpunosti se uživjet u nju. Na setu se radi brzo. Jedna scena, u koju je uključeno dvoje troje ljudi, snima se otprilike 20 minuta i ubrzo se ide dalje. Čak mislim da u sapunicama bolje prolaze kazališni glumci jer se oni jako brzo snađu u zadanoj situaciji, mišljenja je Dragan koji za ekipu na setu ima samo riječi hvale. Ekipa mu je govori odlična, s nekim se više, a s nekim manje druži, ali to sve ovisi o tome s kim koliko vremena provodi u scenama, a priznaje nam kako se za ulogu i nije baš pripremao.
- O liku i ulozi počnem razmišljati tek kada je dobijem. Mislim da nikada u životu nisam dobio ulogu koja je 100 posto "ja", da mogu reći da je netko mislio na mene kad je pravio scenarij. Ali u svaku se dam sto posto i napravim je onako kako najbolje znam i umijem. Glumački vijek zna trajati, a meni je to cilj. Doći do mirovine i mrskom neprijatelju HZZO-u uzimati što više novaca, a pritom koristit što manje tableta i što manje posjećivati bolnice, šali se Dragan koji je svjestan kakvu poziciju lutkarstvo u Hrvatskoj ima.
- Lutkarstvo se u cijeloj državi trudi da dobije veći prostor nego što ima. Kod nas publika voli vidjeti živog glumca, pogotovo ako je on na televiziji, ali ima dosta kvalitetnih glumaca koji nisu imali priliku biti na TV-u, pogotovo lutkara. Pa recite mi kada ste vidjeli lutkaricu na naslovnici nekih novina gdje pozira sa svojom lutkom? Nikada!, pomalo nas kudi Dragan i prisjeća se prošlosti kada je u Češkoj prolazio pokraj njihovog nacionalnog kazališta. Tada su dva njihova biljetera u srednjovjekovnim uniformama vikali još "dva listeka", dok su žene u toaletama, a muškarci u smokinzima ulazili u kazalište. Zapitao se što to idu gledati kad ono u nacionalnom kazalištu igra Kafkin "Ormar" koji je on na PIF-u u Zagrebu gledao prije dvadeset godina. No, Kafkino djelo nije bilo uprizoreno s "običnim glumcima" već je to bila lutkarska izvedba.
- U nacionalnoj kući lutkarska predstava, pa kad ćete to kod nas vidjeti... Mi imamo svoje nagrade za društvena djela, ali je opća percepcija glumca koji radi u lutkarskom kazalištu "niža kategorija", a mnogi ne znaju da je teže biti lutkar nego "obični" glumac. Tu klečite, puzite, plazite, a svatko tko se iole davao 20 godina u taj posao, "čuti" lumbalni dio, koljena, vrat jer što je tijelo izvrnutije, lutka bolje izgleda na sceni, a opet trebaš naći poziciju u kojoj te manje boli i u kojoj ti neće pući kičma. Ne znam kako će to izgledati u 60. godini na sceni, zabrinut je pomalo Dragan.
A kada nije na kazališnim daskama ili na setu, naš sugovornik je obiteljski čovjek.
- Do 40. sam vodio intenzivan društveni život i više nego što sam možda trebao, a od tada, kada sam se oženio i dobio dvoje djece sam se nekako smirio. Obiteljski život je nešto sasvim drugo. Ljudi govore da sam se kasno oženio i kasno dobio djecu, a ja smatram da je to bilo taman, jer svatko sazrijeva u svoje vrijeme. Znate ja vam ne igram EuroJackpot, jer smatram da sam sa suprugom Barborom i dvoje djece dobio životni jackpot i ništa mi više ne treba! Mi smo klasična obitelj, ona drži tri kantuna kuće, a ja onaj četvrti i to kuhinju. Eto to volim i kuhinja me jako veseli, govori Dragan koji svoje slobodno vrijeme u Zadru provodi na popularnom bazenu na Kolovarima. U kafiću koji se tamo nalazi baš se pripremao za audiciju za ulogu u telenoveli "Drugo ime ljubavi". To je mjesto za njega – zen!
Daljnjih planova baš i nema, otvoren je, govori, za sve opcije.
- Volim općenito različitost pa mi i pašu ti izleti u razne žanrove jer i dođu kao mentalno osvježenje i mentalna higijena. Ono što bi baš volio probati je sinkronizirati crtić, priznaje Dragan kojemu brojni poznanici govore kako baš imam glas za to, a i on to osobno smatra. Razmišljam se, sada dok je u Zagrebu, otići na neku audiciju i okušati se u tome, da svojoj djeci, Dominiku i Anni, taj rad ostavi kao uspomenu...
- S malo čime sam zadovoljan u poslu. Slažem se s jednom rečenicom pokojnog Ive Grgurevića: "Možeš biti zadovoljan s dvije, tri, četiri predstave koje si radio, a sve ove ostale su u biti doprinijele da imaš te tri ili četiri". U biti se sve može izbrojati na prste jedne ruke, a svaka sljedeća predstava je nadogradnja za iduću, govori Dragan.
A koje su vaše tri-četiri predstave na koje ste ponosni?
- "Michelangelo Buonarroti", "Robinzon" i "Metar"...