Kada je prije dvije godine u samom srcu zadarskog Poluotoka, u povijesnom i pitoresknom Kampo Kaštelu otvoren Almayer, dizajn ovog art hotela, u čijem se uređenju isprepliću stoljetna baština i suvremena umjetnost, nikoga nije ostavio ravnodušnim.
Sjajan posao koji su na uređenju ovog nekad devatiranog i skrivenog bisera u povijesnoj jezgri napravili vlasnici hotela, bračni i poslovni partneri Irina Bakija i Vjekoslav Bobić, u suradnji s istarskim dizajnerom Borisom Ružićem, rezultirao je eklektičnom kombinacijom retro-chica, zatečenih rustikalnih detalja i elemenata modernog dizajna.
Na istom tragu, Irina i Vjekoslav krenuli su u novu priču: uređenje depandanse hotela u povijesnoj kući Bianchini, prvom objektu moderne arhitekture u Zadru. Odluka da četiri moderne, komforne sobe urede baš u ovoj kući, sve je samo ne slučajna. Naime, nemoguće je proći pokraj Almayera, Perivojem Gospe od zdravlja, a ne primijetiti, preko puta jednog od najljepših zadarskih parkova, impozantnu pojavu kuće Bianchini kako se izdiže iznad Malog arsenala i Tri bunara. Ova zgrada, puna povijesne simbolike i važnosti, sagrađena je 1914. u praskozorje Prvog svijetskog rata. Gradnju zgrade je naručio i organizirao Juraj Bianchini, istaknuti hrvatski preporodni političar, graditelj i novinar te dugogodišnji urednik Narodnog lista, najvažnijih hrvatskih novina Dalmacije tog vremena. Jedna od četiri sobe danas nosi njegovo ime.
Zgrada je sagrađena prema projektu tvrtke „Rings& Bonavia“ iz Trsta, kao prva moderna armirano-betonska zgrada u Zadru na mjestu nekadašnje srednjovjekovne utvrde Kaštel i stare vojničke zgrade „Quartieretti“. Sagrađena je na vrhuncu zadarskog fin-de sièclea, kad je Zadar bio administrativno, građansko i multukulturalno središte austrijske Kraljevine Dalmacije. Zgrada je svojim arhitektonskim izrazom i ukrasima spajala tradiciju s prvim naznakama moderne. Upravo u tim vremenima Juraj Bianchini je, kao urednik Narodnog lista, u svoju zgradu preselio uredništvo novina, no zvuk pisaćih i tiskarskih strojeva uskoro je utišao rat.
Nakon kraja rata, Zadar je pripao Kraljevini Italiji i pretvorio se u izolirani talijanski posjed, a Juraj Bianchini je uhićen i morao pobjeći iz Zadra. Nedugo potom, Narodni list je zabranjen, a njegovo uredništvo devastirano.
Kuća Bianchini je u ostatku 20. stoljeća podijelila uspone i padove svog grada. Preživjela je i bombardiranje i granatiranje, a rijetko obnavljana, ostala je u zapećku zaboravljenog dijela stare gradske jezgre, čekajući neko novo vrijeme.
- Teško je bilo ne razmišljati o svemu ovome dok smo se prvi puta penjali kružnim stubištem i planirali obnovu stana koji je, kao ondašnje vlasništvo Jurja Bianchinija i uredništvo Narodnog lista, bio u epicentru svih ovih događanja. Unatoč zubu vremena i nebrige, zgrada je zadržala šarm fin-de sièclea, a zahvaljujući brojnim balkonima i velikim prozorima, posjeduje onu, za Zadar atipičnu, otvorenost prema gradu i parku- priča nam Vjekoslav Bobić o trenutku kada su prvi vidjeli buduću depandansu.
Od početka su imali viziju što žele s tim vrijednim povijesnim prostorom. Dizajn je trebao podcrtati intelektualno i građansko nasljeđe Zadra, uz malu dozu srednjoeuropske melankolije, južnjačke nostalgije i mementa na prohujalu zadarsku grandecu.
U depandansi na prvom katu nalaze se ukupno četiri komforne dvokrevetne sobe, tri standardne i jedna deluxe. Nakon rekonstrukcije, sobe su otvorene 2018., a nazvane su i tematizirane po zadarskim intelektualnim velikanima, izdavačima i umjetnicima, Battarama, Brkanu, Buratu i naravno samom Bianchiniju. Dizajn i uređenje soba potpisuju Irina i Vjekoslav, uz finalni touch suradnika, a sada već i prijatelja, dizajnera Ružića.
- Ovo je nastavak naše sinergije, jer prije arhitekture i dizajna uvijek dolazi svijest čovjeka i umjetnost. A mi smo se tu našli iz prve. Kod uređenja ove kuće najveća nam je želja bila sve zadržati izvorne elemente, i u tome smo uspjeli. Iako suvremeni lifestyle zahtjeva suvremeni dizajn prilagođen potrebama modernog putnika, to ne znači da prostor mora izgubiti svoju originalnu dušu. Eklektičnim pristupom u ovom smo prostoru uspješno spojili te dvije priče- ponosno nam kaže Boris Ružić.
Kao i kod uređenja Almayera, poštivanje baštine i korištenje organskih materijala bili su imperativ. Humanost prirodnih materijala zaokružili su novi hrastov parket s formom francuskog veza i nova drvena vanjska stolarija, izrađena posebno po narudžbi za velike starinske otvore vrata i prozora. Prostorom dominiraju intelektualna plava boja i zelena refleksija bujne vegetacije obližnjeg parka na velikim ostakljenim zidovima kupaonica. Visoke stropove rese štukature, a umjetničke slike Wolfganga Brennera, izbor antiknog i dizajnerskog namještaja te pojedinih detalja potiču memento na prohujala vremena.
- Memento je trebao biti više implicitan i suptilan, gotovo podsvjestan. Nije nam želja bila napraviti muzej, jer su to ipak sobe, već predstaviti vizualni hommage građanskoj epohi u Zadru. Dakako, tu su pojedini komadi originalnog antiknog namještaja iz tog vremena i elementi uređenja koji su vizualna reminiscencija te epohe. Svakako bi željeli pronaći i poneki originalni artefakt, fotografiju ili sliku vezane uz teme sobe i baš radimo na tome. Sama kuća, način oblikovanja i korištenja prostora u njoj je u stvari memento. Za razliku od goleme većine kuća u staroj gradskoj jezgri, stisnutih u gotovo srednjovjekovnoj disciplini prostora, ovdje imate samostojeću zgradu usred povijesne jezgre koja diše, koja je puna svijetla, koja je u maniri europskih metropola okrenuta k bujnom zelenilu gradskog perivoja, pjaceti, trgu. Arhitektonski, kuća zrači optimizmom tadašnje, izrazito urbane, zadarske građanske klase koja se upravo oslobađala starih okvira i smatrala, kao da je progres beskonačan. Skoro su uspjeli. Vrhunac je bio istodobno i kraj te epohe u Zadru, a ova kuća uspomena je na taj „skoro". Uređenje soba je trebalo to sve podcrtati i dati laganu nostalgičnu notu- govori nam Vjekoslav Bobić.
Grafičnost i apstraktnost prostoru dale su keramičke pločice dizajnirane od strane londonskog studija Barber & Osgerby. Sa svojom izrazito geometrijskim i figurativnim mogućnostima slaganja i nijansama, omogućili su da kupaonice ožive ritmom i komunikacijom s drugim arhitektonskim elementima, posebno s rasvjetom hrvatskog dizajnerskog studija Grupa, grafikama Tea Perića i slikama Wolfganga Brennera.
Najljepše od svega je što priča o kući Bianchini nije završena. Uskoro počinje uređenje, kako same zgrade, tako i Trga tri bunara koji se nalaze ispred nje. Sa sjeverne strane upravo je krenula obnova Bedema zadarskih pobuna, spomenika nulte kategorije pod zaštitom UNESCO-a. Ove rekonstrukcijama vratit će raskoš nepravedno zaboravljenom graditeljskom dragulju građanskog Zadra koji, baš zahvaljujući ovakvim intervecijama, nije izgubio svoju povijest, a počeo je živjeti svoju budućnost.