Ples je univerzalni ljudski jezik koji razumije cijelo čovječanstvo. Pokret nikada ne laže i zapravo u svega nekoliko minuta, samo gledajući osobu koja pleše, može se mnogo saznati o njoj. Ples je i radost i terapija u jednom. On je put prema sebi. A upravo je taj put pronašao i 33- godišnji zadarski plesač, Marin Lemić, koji je prošloga vikenda u dvorani Zadarskog plesnog ansambla održao svoju prvu radionicu suvremene plesne tehnike u svom rodnom gradu.
Zašto je to čudno?
Pa, Marin se tek nedavno, prije samo godinu dana, vratio iz svoje europske avanture života. Naime, on možda je započeo svoj put, još kao dijete, 1994. godine u Glazbenoj školi Blagoje Berse plešući balet, no s 18. godina odlučio je probati upisati plesnu akademiju u Amsterdamu. I uspio.
- Ali, naravno da se to nije dogodilo tek tako! - uz široki osmijeh započinje Marin svoju zanimljivu plesnu priču.
- Naime, ja sam jedno vrijeme čak stao plesati. Valjda mi je došlo do nekog zasićenja, tražio sam se i bio uvjeren da ples ipak nije ono od čega želim živjeti. Kako sam svakako poslije gimnazije Jurja Barakovića odlučio upisati fakultet, a s obzirom na to da su me u to vrijeme jako zanimale biologija i kemija, razmišljao sam o molekularnoj biologiji, no na koncu sam upisao prehrambeno-biološki fakultet u Zagrebu. Zamislite samo jednog strastvenog plesača u bijeloj kuti. Da, kad su krenula predavanja i sam shvatio da možda to ipak nije baš pravi izbor za mene – priča nam Marin dok se prisjeća svojih nesigurnih početaka.
- U to sam se vrijeme u Zagrebu družio s kumom, velikim prijateljem mojih roditelja, koji me upoznao sa svojim najboljim prijateljem, strastvenim ljubiteljem kazališta. Osim dramskih, uživao je gledati i plesne predstave. I ja sam zapravo s njim ponovo otkrio moju ljubav prema plesu – govori Marin koji je nakon toga odlučio nazvati majku i reći joj će prekinuti fakultet i pridružiti se Podmlatku suvremenog plesa u ZKM-u.
- Što je najsmiješnije, ja tad nisam ništa znao o suvremenom plesu jer ga nisam nikad plesao. Štoviše, čak sam imao i predrasude da se ti plesači samo bacaju po podu i izgledaju kao potpuni luđaci. Ha-ha zamislite a ja sam danas koreograf suvremenog plesa! - iskreno nas je nasmijao Marin koji je nakon toga shvatio da je baš ta vrsta plesa izuzetno teška i zahtjeva vrlo mnogo treninga.
- Ipak, kao muškarcu bilo mi je lakše jer nas je bilo malo i uvijek smo bili potrebni pa sam često plesao, što mi je jako dobro došlo jer su mi se mnoga vrata počela otvarati. Krenuo sam i na hip-hop i jazz jer me i to zanimalo. Želio sam što više učiti. U Zagrebu me tad baš krenulo, stalno su me zvali da negdje plešem. Ali, želio sam stepenicu više; trebao mi je veći, profesionalniji napredak. Tada, prije više od deset godina, nisam ni znao da postoje akademije, u Hrvatskoj ih bar nije bilo. I tako sam kroz razgovore s kolegama plesačima saznao da postoji jedna jako dobra u Amsterdamu, koji je tad bio meka za plesače – prepričava Marin, koji se na audiciju u "Amsterdamse Hogeschool voor de Kunsten” prijavio samo iz puke znatiželje, uvjeren da nema šanse da upadne uz tako veliku europsku konkurenciju.
- Došli su plesači iz cijele Europe, s obzirom na to da je bilo dosta odsjeka na toj akademiji. Ja sam odabrao Modern theatre department, odsjek suvremenog plesa, i ubrzo sam saznao da sam prošao tu dosta tešku audiciju. Samo stao sam u jednom trenu i rekao sam sebi: „Ok, što ću sad?” - kroz smijeh se prisjetio Marin koji se tad našao na prekretnici života: prihvatiti novi izazov ili ostati na sigurnom u Zagrebu.
- Nije mi bilo jednostavno odabrati jer je život u Amsterdamu, kao i akademija, dosta koštalo, čak i za tadašnje pojmove, a opet u Zagrebu sam već počeo stvarati ime. Ipak, shvatio sam da mi se pružila jedinstvena prilika koju mnogi plesači nikad ni ne dožive, pa sam spakirao kofere i kupio kartu u jednom smjeru za Nizozemsku – rekao je dodajući kako je odmah upao na drugu godinu ni sam ne znajući zašto. Tako da je Marin proveo dvije godine usavršavajući se na akademiji, da bi posljednju, treću godinu, proveo stažirajući.
- Mogli smo odabrati bilo koju zemlju koja je nudila projekt ne kraći od tri mjeseca. Ja sam sebi pronašao stažiranje u jednom malom gradiću udaljenom dva sata vlakom od Amsterdama, u jednom tamošnjem ansamblu. Iskreno ću vam priznati, godinu dana provedenih tamo mi je definitivno bila najveća životna škola. Ne samo zbog plesa, koji je bio nešto sasvim drugačije od svega što sam do tad doživio, već zbog privatnog života koji se u tako malom gradu i vrlo uskom ansamblu sveo na nulu. Bila je to teška životna faza, ali upravo zbog nje puno više cijenim sve što se kasnije počelo događati – priznaje iskreno Marin koji je nakon toga, 2011. godine diplomirao te odlučio ostao u Nizozemskoj i raditi kao freelancer godinu dana.
Kasnije je dobio priliku nastaviti rad u državnim nacionalnim kazalištima u Oldenburgu i Mainzu u Njemačkoj, gdje je u četiri godine, kao dio suvremene plesne kompanije, radio s različitim poznatim koreografima poput Club Guy and Roni, Ann Van den Broek, Sharon Eyal, Alessandra Corti, Felix Berner, Sungyop Hong, Jo Stomgren, Danielle Desnoyer, Jose Navas.
Unatoč odličnoj europskoj „brizi” o umjetnicima i velikim ulaganjima u kulturu, Marina je nostalgija sve više vukla prema domu te se 2017. godine odlučio vratiti u Hrvatsku i napraviti malu pauzu od plesa koja mu je bila prijeko potrebna.
Tek je nedavno, prošle godine, počeo voditi posebne plesne radionice u Zagrebu i prenositi svoje bogato plesno znanje zainteresiranim polaznicima. Neugodno se iznenadio kad je shvatio koliko malo i nikako država ulaže u plaće umjetnika, no ni to ga nije spriječilo da čvrsto odluči ostati u Lijepoj našoj.
Trenutno radi kao izvođač na raznim plesnim projektima u Hrvatskoj i inozemstvu s koreografima poput Matije Ferlina, Adrienn Hod, Zrinka Lukčec-Kiko, Marjana Krajač, Jasna Čižmek- Tarbuk. U nekoliko je navrata gostovao i u Zadru pa ga je publika mogla vidjeti u predstavi Potjeh te kraćim djelima prezentiranim na festivalu suvremenog plesa Monoplay i Zadarskom plesnom festivalu. Na Večeri plesne minijature, održane 19. studenog u Kneževoj palači, izveo je svoj solo „Beneath the surface” s kojim je nedavno osvojio drugu nagradu na Festivalu plesnih minijatura u Beogradu.
Planova naravno ne nedostaje:
- I dalje ću držati radionice, samo se nadam da ću otići i malo južnije, prema Splitu i Dubrovniku gdje su me zvali. Trenutno radim na autorskom projektu zajedno s Idom Jolić. Riječ je o predstavi „Transformers”, a premijeru smo imali u ožujku ove godine. Osvojili smo i nagradu strukovnih organizacija suvremenog plesa Republike Hrvatske za najbolju koreografiju za sezonu 2018/2019.! Eto da se malo pohvalimo... – rekao je za kraj simpatični Marin, uz kojeg poželite zaplesati i zaboraviti na sve brige i probleme...
StoryEditorOCM
Zadar plusPLESNI PUT ZADARSKOG KOREOGRAFA MARINA LEMIĆA
Od akademije u Amsterdamu, preko gradskih kazališta u Njemačkoj, do voditelja radionica suvremenog plesa u Zagrebu
19. studenog 2019. - 20:26
lemic2-161119