Žarko Kalmeta, dr. Slavko Perović, Miše Papić, prof. Gorki Kurtin, Petar Matešić, Anđelo Duka, Dina Turčinov, Nenad Vlakić, Drago Gajić, Slobodan Mazija, Ante Visković, Milorad Ignjatović, Venceslav Buća, Milivoj Bujas, Vladimir Stanić, Pero Mazija, Nikica Radman, Anđelo Tomić, Duško Nonković, Petar Mihovilović, Davor Strenja, Gracijela Sutlović, Mladen Zelić, Dinko Antišin, Josip Špralja...
- Vidiš, prijatelju, njih više nema, a oni su ti naša nebeska reprezentacija. I da nije „Kalelarge”, neki bi ih već zaboravili. A mi nismo takvi. Oni su bili naši i mi smo ostali s njima. I sada kada više nisu među nama... – govori Venci.
U desnoj ruci drži velike crvene ruže i popis pokojnika, a lijevom pridržava klobuk da mu ga jugo ne odnese na kraj groblja. Boli ga ruka, bole ga noge, deset dana na terapiji, govori, nije mu ništa bolje. Ali nije htio ostati doma. Pozvao je prijatelje, Zorana Simonija, Ivana Pericu, Nenada Marčinu i Dražena Šimovića, članove Udruge dobrovoljnih darivatelja krvi Kalelarga, da se zajedno prisjete svojih bivših kolega. Došli su i krenuli redom, od dr. Slavka Perovića i Miše Papića do Duška Buće Nonkovića, Gracijele, Mihovilovića, Strenje... U jednom su se trenutku, ni sami ne znaju kako, pogubili. Svako krenuo na svoju stranu, a groblje veliko, oznake polja baš i nisu vidljive, i Venci je ostao sam kod središnjeg križa. Zove ih telefonom, da di su, da što rade, koordinira ih, ali nikako se opet naći. A jugo dere li ga dere, samo što ne odnese i nas, i klobuk, i ruže...
Lijep je i hvale vrijedan običaj UDDK Kalelarga da uoči Božića i svoje tradicionalne velike akcije darivanja krvi obiđu vječna počivališta nekadašnjih članova. Da im tako iskažu zasluženi pijetet i ljudsku zahvalnost za sve ono što su za života nesebično napravili za svoj grad i zajednicu, kao pravi humanitarci.
Venci Jurin, predsjednik „Kalelarge”, i naš vodič u ovom malom obilasku, strašno je osjetljiv na te stvari. Za njega je dijeljenje i pomoć drugome najviša ljudska vrijednost i kad netko za njih, darivatelje, nema poštovanja, barem minimuma pristojnosti, pobjesni, zacrveni se k'o škarpina. A kako dobro znamo da Venci ima prigovor na svaku, onda je teško prošetati gradskim grobljem a ne dobiti lekciju o svemu po malo: od stanja u Foši i lažne faktografije u Vrdoljakovom „Generalu”, do krize davalaštva u Zadru i sramotnom odnosu prema Imunološkom zavodu.
- Lipo je što ste došli, ali neki nas namjerno zaobilaze. Obećaju, doći ćemo, nešto će napisati, ali onda me se boje pozvat u studio, na radio ili televiziju jer znaju da ću ja sve reći onako kako je. Da neću lagati i govoriti kao političar. Zato me se boje, zato me ne vole. Boje se istine. A mi, „Kalelarga”, mi se istine ne bojimo. Tako će biti dok sam ja živ – poručio nam je Venci, i iz džepa izvadi staru crno-bijelu fotografiju. Na njoj osoblje zadarske bolnice, liječnici i sestre, iz 1954. godine. U sredini slike jedan niski muškarac, Pave Jurin, tadašnji upravitelj i Vencijev otac.
- Samo da znaš, ostalo nas je još samo pet-šest šta smo u grad došli 1945. Zadrani, di ste...