Dalmacija je u svojoj dugoj i bogatoj povijesti dala bezbroj genijalnih sportskih ekipa, osvajača olimpijskih medalja i trofeja sa svjetskih, europskih i državnih natjecanja, od košarke, nogometa i rukometa, do vaterpola, veslanja, gimnastike i bejzbola, ali nikad, baš nikad, Dalmacija nije dala ekipnog prvake države u šahu u mlađim uzrastima.
Sve do kraja prošle godine, kad su tri momka i jedna djevojka iz zadarskog kluba Casper promijenila povijest. Matej Levačić (16), Mario Ljubičić (15), Noemi Bedić (15) i Karlo Mijić (14) su na finalnom turniru Prvenstva Hrvatske za kadete održanom u Čakovcu s pet pobjeda i jednim remijem doslovno pregazili konkurenciju i prvi put titulu ekipnog prvaka u šahu donijeli u Zadar, odnosno Dalmaciju.
Kako bi se shvatilo o kakvom se podvigu radi, potrebno je istaknuti da su dosadašnje titule ekipnog prvaka u njihovom uzrastu u pravilu odlazile na kontinent, u Rijeku, Pulu ili Zagreb, gdje bi veći i bogatiji klubovi od Caspera za nastup na prvenstvu angažirali najbolje igrače iz cijele regije, a ne samo iz svog matičnog kluba. Propozicije natjecanja dozvoljavaju klubovima da jednostavno „kupe” najbolje igrače i s njima nastupe pod svojim imenom i tako razmjerno lako dođu do osvajanja naslova. Tako je bilo godinama, a onda je došao red na generaciju mladih Zadrana. Matej, Mario, Noemi i Karlo potpuno su druga priča. Oni su Casperovci od najranijih dana.
Prve šahovske poteze počeli su učiti kad je nekima bilo samo tri ili četiri godine i nikada svoj klub nisu napuštali. Ostali su vjerni „casperovom dresu” i tako još jednom dokazali da je Casper šahovski fenomen ne samo u Hrvatskoj. U zadnjih 20 godina Casper je, naime, sudionik gotovo svih finala za prvaka države u mlađim uzrastima, što je jedinstveni slučaj u Hrvatskoj, iako imaju neusporedivo manje članova, ali i potpore sredine, od drugih u konkurenciji. Taj kontinuitet kvalitete i rezultata prepoznali su i u krovnoj organizaciji pa je Veljko Šagi, predsjednik i osnivač Caspera, odnedavno postao potpredsjednik Hrvatskog šahovskog saveza. I ne samo zbog toga.
Šagi je jedan od rijetkih entuzijasta i promotora te cerebralne igre koju je s puno uspjeha primjenio u odgoju djece. Svoju ljubav i znanje o šahu razvio je u jedinstvenu „metodu” koju gotovo dva desetljeća koristi u Casperovoj igraonici za djecu. Rezultati su takvi da je Grad Zadar, baš od veljače ove godine, odlučio uvesti pilot projekt učenja šaha u sve gradske vrtiće. Šagi nam kaže kako je riječ o projektu kakvog nema nigdje u Hrvatskoj, a vjerojatno ni u Europi. Nešto više o tome malo kasnije, a sada prvo moramo predstaviti naše mlade prvake Hrvatske, naše male briljantne šahiste.
Kako je i red među džentlmenima, prednost je dobila Noemi Bedić, jedina djevojka u muškoj ekipi.
- Djevojke mogu nastupati za muškarce, ali muškarci ne mogu za djevojke – objašnjava nam kako se našla među „četvoricom mušketira”. Noemi je odlična učenica 1. razreda gimnazije Vladimir Nazor, a na turniru je u pojedinačnoj konkurenciji osvojila treće mjesto.
- Kada sam počela igrati? Uf! Ima 12 godina, u vrtiću. U biti sam tek prije godinu dan počela ozbiljno trenirati. Prije sam igrala na talent, i onda sam napravila jednu pauzu. Bilo mi je dosadno.
Talent? Pauza? Dosadno?
- Da, u početku sam igrala na intuiciju, a pauzu sama napravila nakon nastupa na Svjetskom prvenstvu u Dubaiju 2012.
Svjetskom prvenstvu?!
- Malo je to kontradiktorno... Svjetsko prvenstvo, bilo ti je dosadno, napravila si pauzu – zafrkava je Mario.
- Prije sam igrala na talent, a kada je trebalo malo zapeti, raditi, meni se nije dalo. To mi nije bila jača strana. Sada sam se opet vratila...
Postoji li u šahu ženski i muški mozak, način razmišljanja, pitamo je?
- Ne! Postoje samo pojedinci.
- Ima, ima, razlike ... - opet će Mario. - Žene počnu 'pucati' hormoni pa se ostave šaha... - ne prestaje podbadati.
- Više volim igrati protiv dečki. Cure sve znam, ne volim igrati protiv prijateljica, pogotovo ako slabije igraju... - na da se Noemi smesti.
Matej Levačić je najstariji u ekipi i na turniru u Čakovcu je bio kapetan. U pojedinačnoj konkurenciji osvojio je srebrenu medalju, ali od sljedeće godine više neće moći nastupati za kadete. Kao i Noemi, odličan je učenik Gimnazije Vladimira Nazora. Prve poteze u Casperu počeo je vući s pet godina, onda je i on napravio pauzu od dvije godine, ali se opet vrtio crno-bijeloj ploči.
- Ajde, reci čovjeku i da u glazbenoj školi sviraš klarinet – opet će Mario.
- Da... – stidljivo će Matej.
- Ajde, ajde, lijepo se pohvali, vidiš da je čovjek došao da nas nahvali – na posustaje Mario, a svi za stolom vedro se hihoću.
Matej je na Europskom prvenstvu prvi put nastupio s osam godina, kad je bio i prvak Hrvatske.
Kako si kao kapetan pripremio i vodio svoju ekipu na turniru? Ipak ste deklasirali protivnike, kao nitko prije vas...?
- Pa, pripremali smo se. Poznavali smo naše protivnike, znali smo njihove prednosti i mane. Na turniru je bilo sedam ekipa, a favorit je bila ekipa „Đuro Đaković” iz Slavonskog Broda. Mi smo igrali protiv šest ekipa, imali smo pet pobjeda i jedan remi. S najslabijom ekipom.
Kako to?
- Dogodi se. Po rejtingu smo bili puno jači, ali smo upali u krizu. Došli smo u situaciju da nas mogu pobijediti. Na kraju smo izvukli remi.
Kao su izgledale pripreme? Trčanje, sklekovi, utezi...?
- Ha, ha, ha... Pripremao nas je velemajstor Saša Martinović preko Skypea. Naravno, uz našeg trenera Franka Šagija...
Mario Ljubičić je zadnji među njima počeo igrati šah, sa sedam godina, ali talent za igru je brzo izašao na vidjelo. Učenik je prvog razreda matematičke Gimnazije Franje Petrića. Prije dvije godine bio je treći u Hrvatskoj, a na turniru je osvojio zlato u pojedinačnoj konkurenciji. Prošle godine, Mario i Matej su igrali finale i osvojili drugo mjesto. Ove su im s godine priključili Noemi i Karlo. Očito, pobjednička kombinacija.
- Prošle godine je poraz bio tijesan, a ove godine pobjeda je bila apsolutna – kaže Mario.
- Teška dominacija kakvu Hrvatska nikad nije vidjela. Nitko nikoga prije nije tako nadmoćno pobijedio – zakucava stvar Veljko Šagi.
- Matej je bio drugi na prvoj ploči, ja prvi na drugoj ploči, Karlo prvi na trećoj, a Noemi treća na četvrtoj. U muškoj konkurenciji, ističe Marijo, a Noemi odmah skače:
- Nemojte to naglasiti! Pravi se razlika između muškaraca i žena u šahu. Na taj način ispada da su žene gluplje.
- Ne ispada... Tako je... - furbasto će Mario.
Karlo je najmlađi među Casperovim prvacima, pohađa osmi razred osnovne škole Stanovi, a za nastavak obrazovanja najvjerojatnije će izabrati Gimnaziju Franje Petrića. Treće mjesto na Prvenstvu Hrvatske dosad mu je najbolji pojedinačni rezultat u šahu kojeg je počeo igrati s nepune četiri godine. Kako je igrati protiv starijih i iskusnijih, kako može parirati takvim protivnicima?
- Svaki igrač ima svoje slabe strane. Matej, recimo, ima odlična otvaranja, ali je slabiji u taktici... - smije se.
- Taktika je važna, ali može se vježbati. Ja sam ovdje ipak najveći knjiški moljac – odgovara mu Matej koji je svoje igranje unaprijedio proučavajući literaturu o šahu, analizirajući strategije najboljih. A danas je najbolji Norvežanin Magnus Carlsen (29), najmlađi prvak svijeta u šahu, osvajač tri svjetske titule, za mnoge možda najbolji šahist svih vremena. Ali tu je i umjetna inteligencija, računala Alfa Zero i Lela, koja s lakoćom pobjeđuju i najbolje.
- Prije je čovjek mogao igrati s računalima i odnositi pobjede, danas je to gotovo nemoguće. Danas računala sama uče i uvijek na raspolaganju imaju bezbroj mogućnosti kombinacija i poteza – kaže Matej.
- To vam je kao utrka između čovjeka i auta. Nekada je čovjek pobjeđivao u tim natjecanjima, ali odavno to više ne može – slikovit je Šagi. Ipak, u nekim stvarima ni najmoćnija superračunala još uvijek ne mogu dostići čovjeka.
- Još uvijek postoje pozicije u kojima čovjek može biti bolji od tih superračunala s umjetnom inteligencijom. Računalo vrti kombinacije, ali čovjek gleda kako može dobiti. Čovjek može bolje „zahvatiti” ukupnu sliku i na temelju toga donijeti neku odluku koje računalo još uvijek ne može – objašnjava nam Matej, koji Carlsena nije upoznao, ali je imao priliku gledati njegove demonstracijske mečeve prošle godine u Zagrebu.
Zašto si napravio pauzu u šahu. Je li i tebi bilo dosadilo?
- Bio sam dva puta na europskim i svjetskim prvenstvima, nisam dobro prošao, shvatio sam da me ne ide. Onda sam promijenio odnos i pristup šahu, i ponovno se vratio – kaže Matej.
- Nije lako podnijeti pritisak natjecanja – u pomoć mu uskače Mario.
- Ja sam bio u situaciji da sam kao najmlađi, ali s najboljim rejtingom, morao na prvenstvima Hrvatske igrati protiv daleko starijih igrača od sebe. Pod pritiskom ekipe, prvi put sam se raspao, izgubio sam osam susreta i jedan remizirao. Odlučio sam odustati od šaha, ali onda, kao i u svakom sportu, naučiš se nositi s porazom, iz tog nešto naučiš, i kreneš dalje.
Razmišljate li o studiju, čime se jednog dana želite baviti?
Karlo: Ja želim upisati matematičku gimnaziju.
Mario: Ja ću na FER u Zagrebu
Matej: PMF.
Noemi: Medicina ili PMF. Još razmišljam...
A Šagi, može li vama pružiti otpor?
- Ah, on je kao trener dobar za nižu dob... – najbrži je opet Mario.
- On može još igrati s onima od 10 do 11 godina. S Frankom smo li-la, a s Martinovićem se možemo mjeriti. Iako nas on sve dobiva – govori Matej.
- Ma treba ga dostići – veli Mario.
- Mi ćemo to uspjeti! - smije se Noemi. - Karlo je jednom rekao da se vidi kao budućeg velemajstora.
- Joj, to preloše zvuči... - zaključi Mario.
Nemaju konkurenciju, ali se moraju boriti za opstanak
Casper u Zadru djeluje od 1996., počeo je kao šahovski klub koji se ubrzo proširio u igraonicu za vrtićku djecu. Šagi im je čistom intuicijom počeo prenositi osnove šaha kroz igru i tako uspio razviti „metodu” koja je djeci toliko zabavna da s veseljem očekuju novu poduku, kao da je sladoled. Šagi je tu svoju „metodu” najprije „testirao” na svoje troje djece i svi su postigli izuzetne rezultate u šahu, a sin Franko, bivši prvak Hrvatske, danas je njegova desna ruka u vođenju kluba i igraonice. Casper danas ima 140 članova i u ovih dvadeset i nešto godina kroz klub i igraonicu prošlo je preko tisuću mališana koji su učenjem šaha poboljšali vlastite uspjehe, ne samo u školi. Šah se pokazao kao odličan medij socijalizacije i stjecanja samopouzdanja kod djece, izvrstan za razvijanje kognitivnih i intelektualnih vještina, koje im ostaju za cijeli život. Upravo ta dimenzija šaha ponukala je zadarske gradske oce, konkretno pročelnika za odgoj i obrazovanje Josu Nekića, da Šagijevu „metodu” uvede u sve gradske vrtiće. Šagi bi trebao biti edukator edukatora, autor skripte koja će pomoći tetama da podučavaju djecu šahu, a prave radionice bi provodio zadarski velemajstor Saša Martinović. No, kako to već biva, unatoč svim tim nevjerojatnim rezultatima koje Casper ima iza sebe, zadovoljstva brojnih roditelja, polaznika kluba i igraonice, Casper i njegovi bezbrojni prvaci države od pet do 16 godina nikad nisu dobili neko javno priznanje. Naprotiv, baš ovih dana planiraju pokrenuti crowdfouding kampanju za svoj opstanak. Nedostaje im osnovnih sredstava da mogu stabilno i organizirano voditi klub i radionicu. Sredstva iz javnih fondova su nedostatna, jer se prednost uvijek daje tzv. velikim sportovima, košarci, nogometu ili odbojici koji, barem u Zadru, nemaju, niti će ikada imati, ni približne rezultate kakve ostvaruje Casper. Pogotovo u odgoju i stjecanju vještina kod mladih ljudi za sve ono što ih čeka u životu...