Ugledni zadarski arhitekt Ante Uglešić odazvao se našem pozivu da se uključi u javnu raspravu o budućem uređenju i namjeni zadarske rive, ali i stare gradske jezgre.
Za razliku od sugrađanina dipl. ing. elektronike Nenada Marčeva, koji je u prvom dijelu serijala smiono ponudio radikalan koncept nasipanja obalnog pojasa uz more i oplemenjivanja potrebnim sadržajima, te "iseljenja" gradske administracije u rubne gradske zone, Uglešić je zagovornik umjerenije koncepcije očuvanja "slobode" prostora, te parternog uređenja bez radikalnih zahvata.
– Moj stav je odavna bio takav da se tamo nema što graditi. Ne možemo "ponavljati" bedeme ni nekadašnje građevine. Stjecajem nesretnih okolnosti, nekom srećom u nesreći taj se prostor otvorio. Mi možemo gledati tu percepciju grada s morske strane: more, priroda, otoci "ulaze" u srce grada preko toga prostora. Nisam za to da se podilazi tom "parcela urbanizmu". Gdje je slobodna parcela, tu idemo graditi. Po mojemu mišljenju, rivu treba obnoviti, redizajnirati parter u nekom smislu. Nemojmo zaboraviti da je pejzažno uređenje 50-ih godina radio poznati riječki arhitekt, urbanist, a posebno pejzažni arhitekt Zdenko Sila. To je važno napomenuti jer je grad Zadar nakon Drugog svjetskog rata posebno tretiran. Tu je bilo puno natječaja da se grad izgradi. Čini mi se da nikada ta granica izgradnje nije prelazila preko ceste koja okružuje Poluotok. Sve je bilo koncentrirano unutar grada. Osobno mislim da dio ispod crkve svete Marije vapi za nekom reprezentativnom građevinom, ali na samoj rivi već imamo dva ugostiteljska punkta: hotel "Zagreb" i cafe "Brazil". Bilo bi suvišno raditi još nešto s obzirom da imamo u pozadini, u prvoj liniji, niz ugostiteljskih objekata – kaže arhitekt Uglešić.
Neki ugostiteljski objekti već su počeli preko ceste prodirati i osvajati prostor rive improviziranim štekatima, jasno uz dozvolu gradskih vlasti?
– To je veliko pitanje koje ovisi o ljudima koji to dopuštaju. Mi arhitekti ne možemo tu ništa, postoji gradski ured za prostorno uređenje, zatim Konzervatorski odjel, o kojima ovisi puno stvari. Ako govorimo o samoj rivi, nju treba parterno redizajnirati i urediti, napraviti je da ona bude fino gradsko šetalište. Imate puno ljudi koji ljeti, a i zimi, šetaju rivom više nego po gradu. To je promenada na kojoj su se dogodile Morske orgulje i Pozdrav Suncu i mislim da ne bi trebalo neke sadržaje sad prebacivati na nju, čak ni štekate. Možda, ako bi se nešto smisleno napravilo, nešto montažno, paviljonskog tipa, ali ne da se preko noći to onda dograđuje. Ono što je problem u gradu jest da mi nikada nismo napravili dizajn grada u smislu uporabnih predmeta kao što su klupe, koševi, rasvjeta, s čime bi se također moglo "poigrati" na rivi. Pojas rive koji je prekriven šljunkom trebalo bi redizajnirati nekim drugim materijalom, a samu rivu primjereno popločati. Ali ići u to da nam uzor bude splitska riva, pa od rive raditi rivijeru... – kaže Uglešić.
Vaš projekt na Forumu uspješno je zaživio kao "dnevni boravak Zadrana", koji je pomirio suvremena arhitektonska rješenja, prostor i tradiciju. Bi li takav koncept trebalo "preliti" i na gradsku promenadu – rivu?
– Prostor Foruma i Donata povijesni je dio koji smo mi tako i tretirali. Prof. Vinko Srhojpisao je da je čak i zgrada arhitekta Božidara Rašice na Forumu, koja je bila stigmatizirana, dobila neku težinu, u svojim finim omjerima kakve ona ima. Za prvi natječaj regulacijske osnove Zadra koji je poslije rata bio raspisan u razrušenom gradu, predsjednik žirija bio je Miroslav Krleža. Bili su angažirani najeminentniji arhitekti u Hrvatskoj, Rašica, Šegvić, niz poznatih imena... Ne bih želio sad da se shvati da forsiram projekt Foruma koji smo mi projektirali... Važno je istaknuti za rivu da je ta vizura, kad dolazite s mora, fantastična. Vi ulazite u dušu i srce grada. To su jedinstvene vizure. Ljudi koji nešto govore o tome trebali bi i tu stranu sagledati.
Mogu se stvari i obrnuto postaviti. Može li se ova zapostavljenost rive, a ona je ipak zapostavljena desetljećima, shvatiti kao dokaz da poslijeratni Zadar nije bio morski usmjeren, nego se okretao prema unutra. Činjenica je da imamo rivu koja je zapostavljena i derutna i bez jasne namjene. Spletom okolnosti postala je šetnica. Čak ni brodovi ne pristaju uz nju.
– Kad su je radile Austrija i Italija, bila je to sasvim druga priča. Ja govorim o stjecaju okolnosti koje su se dogodile tim rušenjem. Mislim da bi ona trebala ostati sačuvana u tom otvorenom prostoru. Da se to srce grada otvori prema moru. Kad vidite te vizure, pogled prema Ugljanu, Svetom Mihovilu, to je nešto fantastično i jedinstveno.
Kojim smjerom s uređenjem krenuti dalje, od instalacija Nikole Bašića Morske orgulje i Pozdrav Suncu?
– Pa to je naznačio i kolega Bašić na koji bi se način to trebalo nastaviti. Jedino, sad je pitanje kako interpretirati taj popločani dio. Trebalo bi ići na neki lokalni natječaj, ali tih formi sad više nema kao što su pozivni natječaji. Mislim da u Zadru stručne snage ima dovoljno da bi se to moglo riješiti.
Bi li trebalo produžiti mul na rivi, omogućiti prihvat turističkih brodica uzduž obale?
– To bi svakako bilo pohvalno i dobro jer taj mul nije bio beznačajno toliko produžen. Meni fali toga nautičkog štimunga, živosti, nekog konteksta te rive. Koliko je to maritimno moguće da se tamo sidre brodovi, u to neću ulaziti, ali pristati, iskrcati turiste, to bi stvorilo štimung tamo. Ali kad se stjecajem okolnosti dogodilo da se oslobodio taj dio prostora, mišljenja sam da nije potrebno izgrađivati ili nadograđivati objekte na rivi, a pogotovo ne nasipati obalu i graditi plaže. To je jedan antički, srednjovjekovni, novovjekovni grad i ne možemo raditi od njega rivijeru, moramo zadržati taj njegov izgled grada.
Trebaju li nam veći projekti, poput Vrata Zadra, koji će definirati, pa i mijenjati budući izgled grada?
– Veliki su projekti potrebni, samo je pitanje jesu li usmjereni samo u jednom pravcu ili da se disperziraju u niz segmenata po gradu. Ako sve kanaliziramo u turizam, to nema nikakvog smisla. Projekti su poželjni, ima dijelova grada koji od Drugog svjetskog rata nisu uređeni kao što je Kampo Kaštelo. Radili smo studiju revitalizacije toga dijela, ali to je stavljeno sa strane. Turizam ne bi smjela biti osnovna grana, to je vrlo opasno. Grad je puno napravio na infrastrukturnim projektima. Vodovod, kanalizacija, prometnice... Dosta toga je napravljeno i to treba priznati. Dobili smo novu luku Gaženicu, što je dobro jer više ne navlači takav promet u grad, što je bio višak, a opet ima brodova u luci, živost je ostala. Neke su stvari napravljene dobro i sadržajno. Mi arhitekti, planeri, imamo neku svoju koncepciju grada, tako da to nije uvijek moguće sve uskladiti. Trebalo bi napraviti jednu studiju korištenja parternih prostora u gradu, gdje bi se definiralo gdje i kakvi sadržaji mogu biti. Ovakva situacija, u kojoj se stihijski pojavljuju takvi sadržaji, nije dobra. Sadržaji koji služe jedino turizmu zimi umrtvljuju grad. Najgore je kad postanemo kulisa za turizam – zaključuje dipl. ing. arh. Ante Uglešić.
'Odgovara mi da sam u gradu'
Trebaju li se administrativne službe i gradske institucije iseliti s Poluotoka? Bi li vam bilo lakše da je vaš arhitektonski ured sada u City galeriji ili Supernovi, ili vam više odgovara da ste u gradu?
– Meni odgovara da sam tu u gradu. Mislim da treba naći jedan balans, ali što više tih institucija trebalo bi zadržati na Poluotoku. Jer one ipak stvaraju propulzivnost ljudi koji dolaze i odlaze. Događa se preko toga i trgovina. Premda čujem da se sve više toga seli i grad se pretvara u kulisu za turizam. A to je loše. I tu bi regulativa trebala odigrati svoju ulogu, da se poštuje ono što je određeno. U nekim nama susjednim zemljama ne može se otvoriti apartman u stubištu ako stanari ne daju suglasnost. A kod nas to nitko ne pita. Ne znam je li to regulirano zakonom, ali se u drugim zemljama mora tražiti suglasnost i ne može se tako jednostavno obavljati prenamjena prostora. Možda moramo proći porođajne muke u svemu.