Na javnom pozivu Ministarstva financija za dodjelu pomoći jedinicama lokalne samouprave koje se odluče funkcionalno ili stvarno spojiti, raspisanom 8. rujna, ni jedna općina nije se odlučila za spajanje, odnosno ukidanje, a od 23 zahtjeva koja su stigla za spajanje funkcija, velika većina njih to je već učinila davno prije ove Vladine reforme. Do 21. studenoga za dobrovoljno funkcionalno spajanje putem zajedničkog službenika javilo se sedam jedinica, za zajednički upravni odjel ili službu četiri, a za zajedničko trgovačko društvo ili ustanovu njih 12.
Vlada je za ovu godinu osigurala 100 milijuna kuna za potpore onima koji se odluče spojiti, a isti je iznos osiguran i za iduću godinu. Velika većina novca, sudeći prema odazivu, ostat će nepotrošena.
Reforma lokalne samouprave dio je Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, prema kojem država planira u iduće četiri godine ukinuti 85 općina ili funkcionalno spojiti njih 171. Od 428 općina u Hrvatskoj, samo ih se 11 javilo za funkcionalno spajanje, koje su u većini slučajeva već prije obavili.
O Vladinoj reformi, brojnim i (ne)funkcionalnim općinama, razgovaramo s Božom Lasićem (HDZ), 61-godišnjim načelnikom općine Konavle i već godinu dana predsjednikom Hrvatske zajednice općina.
Slovačka, Mađarska, Švicarska
Gospodine Lasiću, novine pišu da je samo 11 zahtjeva pristiglo za funkcionalno spajanje općina. Ako je u Hrvatskoj 428 općina, to znači manje od tri posto. Vlada funkcionalno povezivanje drži jednim od važnijih reformskih procesa. Je li ovo neuspjela reforma?
– Ne bih ja to nazvao neuspjelom reformom, ali prije nego što vam odgovorim htio bih vam reći nešto drugo. Točan broj zahtjeva ne znam, a mi u zajednici baratamo s brojkom od 23-24 zahtjeva. To nije statičan broj, on će se vremenom povećavati jer će interes biti sve veći i veći. Ljudi će se jednostavno morati povezivati zbog vode, javnog prijevoza, odvoza smeća, vrtića i drugih različitih usluga koje pruža komunalna uprava. Prije nego što sam stupio na dužnost načelnika Konavala, dugo sam bio u gospodarstvu, a kao pravnika, komunalna uprava i samouprava oduvijek su me zanimali. Komunalna samouprava je za stanovništvo nešto najbitnije što može biti i nije slučajno poseban predmet na svim pravnim fakultetima u svijetu. Ona je mjesto gdje se vježba demokracija i gdje se odlučuje, tu se, zapravo, sve rješava. Od vode i javne rasvjete, do ceste, vrtića, škola, za sve je to odgovorna lokalna samouprava. Nažalost, zbog različitih narativa i priča, kod nas vlada loša slika i stigma da je lokalna samouprava nešto što nam je nepotrebno. Imate čak profesora koji ex cathedra tvrde da mi moramo preuzeti belgijski model gdje je u cijeloj državi samo nekoliko općina. Takvi su sustavi u povijesnom i tradicijskom kontekstu drukčiji od našega i naših prilika.
Slažem se, ali nije li nenormalno da kao zemlja s manje od četiri milijuna stanovnika imamo 428 općina, da ne spominjemo gradove i županije...
– Ne, ja se s tim nikako ne mogu složiti. Zato što Hrvatska u odnosu na zemlje kao što su Slovačka, Mađarska ili Švicarska, koje su brojem stanovnika nama bliske, imaju značajno više općina nego mi. Nadalje, od tih 428 općina, u njima je, prema podacima iz 2020., zaposleno oko 2800 ljudi.
To je samo uprava, a gdje su još ustanove, komunalne tvrtke...
– Ne, ne... Saslušajte me: ukupan trošak zaposlenika u općinama, gradovima i županijama je 2020. godine bio 2,4 milijarde kuna. Koliko iznose neka druga davanja, neka javna poduzeća, to vam sad neću govoriti, ali cifre su nevjerojatne.
Financijski to možda nije puno, ali složit ćete se da je funkcionalnost tih pustih općina ispod razine potrebne kvalitete.
– Bravo! To što ste rekli je ključno. Neki moji kolege to ne razumiju, a vi ste odgovorili na sva pitanja. Naš problem nije broj općina, nego efikasnost, funkcionalnost. Naša Općina Konavle, konkretno, nema taj problem jer smo prilično veliki, imamo sve prerogative grada, ali imamo masu malih općina koje se ne mogu nositi sa svim obvezama koje imaju kao jedinice lokalne samouprave. Koje, na primjer, nemaju potencijal za povlačenjem europskih sredstava jer nemaju dovoljan broj zaposlenika. Upravo je to “caka” koju je Vlada htjela promijeniti. Mislim da će se ljudi osvijestiti, da će na određeni način biti prisiljeni osvijestiti i dragovoljno ući u funkcionalno povezivanje. U Francuskoj imate primjera općina gdje postoji samo načelnik, i to radi kao volonter.
Kako se takve situacije mogu riješiti? Koliko općina u Hrvatskoj ima načelnika volontera?
– Prije svega, potrebno je napraviti distinkciju između velikih i malih općina. Sve općine nisu iste i sve ne muče isti problemi, ali male općine, ako nisu funkcionalne, ako nemaju odgovarajući kadar, ne mogu se natjecati za EU fondove. To je naš najveći problem koji treba riješiti. U ovom trenutku ne znam koliko ima načelnika volontera u Hrvatskoj.
Po broju stanovnika i prostorno, koliko je općina Konavle velika?
– Imamo više od osam tisuća stanovnika; prema zadnjem popisu stanovnika jedna smo od rijetkih općina u demografskom plusu. Površinom se prostiremo na oko 220 četvornih kilometara, zapošljavamo 18-19 ljudi, a proračun nam ponekad prijeđe i 100 milijuna kuna.
Jeste li se vi s nekim već funkcionalno povezali?
– Mi smo odavno funkcionalno povezani. Istina, mi imamo samostalno i čistoću i vodovod, čak i primarnu zdravstveno zaštitu, što je izvan svih standarda, od kardiologa, fizijatra, zubara, hitne pomoći, imamo dom umirovljenika s 80 štićenika, sedam vrtića itd...
Sve to sami financirate? Svaka čast...
– Sve to Općina financira. Općina Konavle, Općina Župa dubrovačka i Grad Dubrovnik su jedini koji ne dobivaju sredstva iz proračuna Republike Hrvatske. Mi sve to uspijemo odraditi, ali, moram reći, korona nas je jednostavno, neću reći ukopala, ali u jednom trenutku prihodi su nam bili smanjeni za 60 posto. I inače postoji problem financiranja općina. Sve reforme koje su se radile, kao porez na dohodak, išle su nauštrb naših primanja. Ali zahvaljujući Vladi RH koja nam je pomogla u ovoj energetskoj situaciji, spasili smo se.
Uzlet troškova
Na što konkretno mislite?
– Nama je trošak javne rasvjete s 900 tisuća kuna nakon promjene cijena došao na otprilike 4,5 milijuna kuna. Vodovod s milijun i nešto na pet milijuna kuna struje. To su cifre od kojih boli glava...
Reformski Vladin paket predviđa u četiri godine spajanje 171 općine, odnosno ukidanje njih 85. Reformu predlaže HDZ-ova vlada, većinu općina u Hrvatskoj vode HDZ-ovci, kao što ste i vi. Možete li iz te pozicije biti dovoljno kritični prema predloženoj reformi?
– Mislim da imate krivu informaciju, sigurno. Vlada ne namjerava općine ukidati, nego provesti funkcionalno povezivanje, što je po mome sudu apsolutno ispravan smjer. Smatram da u društvu vlada jedan negativan narativ prema općinama i postoje razlozi zašto je on takav. Po mojemu mišljenju, lokalna je samouprava prepreka za različite, reći ću otvoreno, multinacionalne kompanije da se rasterete poreza i davanja nauštrb lokalne zajednice. Lokalna zajednica svoja prava može ostvarivati samo u općinama i gradovima, drugdje vrlo teško. Kad birate premijera i Vladu je jedno, ali kada izaberete mene, načelnika, onda me svi potežu za rukav da mu treba dovesti struju, asfaltirati cestu... Zato ću se vratiti na ono što ste maloprije odlično kazali: naš najveći problem je povećanje funkcionalnosti i upravljanja općinama i manjak stručnih kadrova.
Mali ste bazen za kadrove specifičnih struka i znanja...
– To je naš najveći problem. Nemamo, nažalost, dovoljno kvalitetnih ljudi. Primjerice, za EU fondove morate imate čovjeka koji dobro zna engleski, koji eventualno još nekim jezikom barata, koji se dobro služi s računalom, koji je završio neki fakultet... Ako nemate takve kadrove, vi ste propali, ne možete funkcionirati...
Dobro, ali zašto neka županijska agencija ne bi za takve općine radila EU projekte, zašto svaka općina mora imati stručnjake za apliciranje na EU fondove?
– Jako vama je to teško, znate. Dat ću vam vrlo jednostavan primjer. Moja Općina Konavle je egzistirala do 1968. godine, da bi poslije bila ukinuta i postala dio bivše Općine Dubrovnik, koja se protezala od Pelješca do Debelog Brijega. Nakon 1990. do danas mi smo uveli kanalizaciju u mjesta Obod, Zvekovica, Cavtat, Molunat, Gruda, asfaltirali smo ceste, izgradili vrtiće, starački dom... Sve smo to napravili sami. Briga nekoga u uredu u Dubrovniku je li meni čovjek na Kuni Konavoskoj ima javnu rasvjetu ili nema. Vjerujte, to znam osobno. Od takve pomoći nema ništa.
Kako komentirate kritike da načelnici ne žele pristati na funkcionalna spajanja i eventualno ukidanja općina jer im tako odgovara. Imaju dobra primanja, glume lokalne šerife, mogu lako zapošljavati i uhljebiti stranačku ekipu i rodbinu, kontroliraju sustav i imaju lokalnu moć. Naprosto imaju otpor prema reformi jer im je ovako dobro!
– Jednostavno ću vam na to odgovoriti: u svakom žitu ima kukolja. Imate mojih kolega, otvoreno ću to reći, kojih se čovjek mora sramiti što rade i kako se ponašaju. Oni nisu zaslužili da budu načelnici, ali vjerujte mi da velika većina njih časno obavlja svoju funkciju i svoj posao kako treba. Često puta sam frustriran što kao načelnik neke stvari ne mogu promijeniti, ali je istina i ovo što kažete. Kakvi su to ljudi, izabrani na četiri godine, koji ne žele shvatiti da nisu tu vječno i da će u danom trenutku otići s tog mjesta. Ako ne radi za zajednicu, ako ne voli zajednicu, onda nije ni zaslužio da bude načelnik.
Predsjednik ste udruge koja okuplja 335 načelnika, vaše iskustvo upravljanja malim zajednicama je dragocjeno za nekog ministra uprave ili Vladu. Da im, logikom “upravljanja” odozdo prema gore, kažete: slušajte, ovako više ne ide, to i to treba mijenjati. Premijeru ili ministre, ajmo, recimo, mijenjati zakon o šumskom zemljištu, ajmo riješiti pitanje državnog vlasništva, ajmo ubrzati neke procedure, ajmo smanjiti birokraciju... Imate li takvih inicijativa, što vama kao načelniku smeta u sustavu, kako općine mogu bolje funkcionirati?
– Apsolutno se s vama slažem. Poticaji odozdo prema gore su stalni. I subvencioniranje cijene električne energije je došlo na naš poticaj. Iduće godine očekujemo državno sufinanciranje dječjih vrtića. Ta interakcija mora postojati između Vlade i nas jedinica lokalne samouprave, da toga nema, ne bi ništa dobro funkcioniralo. Naravno da ima mnogo problema, ne živimo u raju, nego na zemlji, ali imate i bezbroj različitih slučajeva. Primjerice, kolega u Kijevu, gdje je, nažalost, broj stanovnika pao s 500 na 250, našao se u teškoj situaciji. Pazite, načelnik Kijeva posao obavlja volonterski, ali bori za svoju sredinu i za svoje ljude. O tome smo na nekoliko zadnjih sastanaka govorili s ministrom financija. Naime, Kijevu bi iz fonda izravnavanja trebali smanjiti sredstva jer je pao broj ljudi u općini, što je logično, a s druge strane ako im smanjite i to malo što dobivaju, vi ste tih 250 ljudi osudili na još teže uvjete i ubrzo nitko neće htjeti ostati u takvim sredinama.
’Poziv’ na kriminal
Što je i logično. Hrvatska je demografski slomljena, zemlja smo u kolapsu, s toliko općina sustav jednostavno nije racionalan...
– Ništa se ne treba lomiti preko koljena, ali ja tvrdim, ako bi se smanjio broj općina, demografski bi bilo još i gore. U to sam više nego uvjeren, znam to i po sebi. Naša je općina u plusu, sva konavoska brda su u plusu. Trebali biste doći i vidjeti to. Doveli smo vodu i u ona sela gdje živi jedan jedini čovjek jer predmnijevamo, i to se događa, turizam raste, u budućnosti će nekoga tamo dovesti i ova će se područja naseljavati.
Kad već govorimo o inicijativama iz baze prema vrhu, koje ključne stvari treba prioritetno riješiti na razini zakona da bi općine mogle bolje funkcionirati?
– Od nas je, primjerice, pošla inicijativa da se državna imovina prepusti jedinicama lokalne samouprave. Kritiziraju nas, da što će lokalne vlasti činiti s tom imovinom kad je dobiju. Moj odgovor je da je bolje da bilo što čine, pa i krivična djela, nego da još 30 godina stoji i ništa ne činimo s njom. Ja sam konkretno imao slučaj izgradnje škole u Cavtatu, bio je to frustrirajući posao od osam godina. Sve smo pripremili da bismo od države dobili potrebno zemljište. Na koncu, nama je to zemljište bilo i oduzeto nekom vrstom eksproprijacije devedesetih godina. Pa čak i da netko, kažem, napravi krimen s takvim nekretninama, ipak ste učinili nešto da se stvari pokrenu s mrtve točke. Ovako se ne događa ništa, samo šteta.
Koliko ste dugo načelnik?
– Načelnik Konavala sam u drugom mandatu, prije toga bio sam direktor javnog prijevoza u Dubrovniku, šef pravne službe, bio sam pročelnik za komunalne poslove i zamjenik načelnika, imam iskustva.
Tijekom cijele karijere, dakle, radite u javnom sektoru. Da sutra postanete ministar uprave, koju biste reformu lokalne samouprave proveli u cilju povećanja efikasnosti? Od čega biste krenuli? Može li se postojeći sustav popraviti ili treba uspostaviti potpuno novi model državnog ustroja?
– Prvo, nikad ne bih htio biti ministar. Drugo, ne mislim još dugo biti u politici. Treće, što bi, po meni, trebalo učiniti? Imamo očajno birokratizirani sustav, cijeli. Različite norme koje smo morali preuzeti iz EU-a i masu drugih birokratskih stvari sputava nas i često čini velike probleme. Moram iskreno priznati, kad god nazovemo na telefon neko ministarstvo, uvijek nam se netko javi i uvijek nam netko odgovori. Čak nas i često ministri prime pored svih obveza koje imaju, pa čak i sam premijer u nekoliko navrata, nas predsjednike zajednica općina, županija i gradova.
I što bude na tim sastancima?
– Otkad sam načelnik, imali smo u dva ili tri navrata takve sastanke, jednom na naš zahtjev, a jednom ili dvaput na njegov poziv. Imali smo, moram priznati, bez laskanja, dobre razgovore. Na tim se sastancima mi dogovorimo i onda vam to negdje zastane, pojave se neki problemi... Očito je sustav birokratiziran, ali koliko ja vidim iz svoje perspektive, cijeli taj europski sustav postaje sve više i više birokratiziran. Neki dan sam gledao dokumentarni film o čovjeku iz Norveške koji je dobio EU sredstva za svoj OPG. Pitaju ga hoće li se i drugi put natjecati, odgovorio je eksplicite: “Nema šanse!” Zbog čega? “Zbog silnih papira koje moram pripremiti.”
U redu, ali mi smo sebi i prije Europske unije i EU fondova zakomplicirali život prekomjernom birokratizacijom i administracijom, normiranjem svake gluposti koja u praksi ne funkcionira. Mene zanima što vam kaže premijer na tim sastancima. Vjerujete li da on reformu stvarno želi provesti?
– Moj stav je da općine ne treba ukidati, nego funkcionalno povezivati i povećati njihovu efikasnost. Konkretno, općina Kijevo se ne smije ugasiti, ne samo zbog povijesnih ili političkih razloga, ali treba nam konkretno pomoći da neka susjedna općina, grad ili na koncu županija, preuzmu neke obveze koji oni ne mogu i tako im pomogne da prežive. Ljudi u općinama ostvaruju svoja prava i toga ih ne smijemo lišiti.
Stigma lokalnih šerifa
Vjerujete da će reforma uspjeti?
– Ja sam u to više nego uvjeren, to nije revolucija, nego jedna vrsta evolucije, jer na to će biti prisiljene sve manje općine. Država ih na vrlo pošten i korektan način na to navodi, država je za to i osigurala novac. Osim toga, Hrvatska je potpisnica povelje s EU-om o lokalnoj samoupravi i vi jedino putem referenduma možete neku općinu ukinuti. Drukčije ne možete.
To baš i nije općepoznata stvar, a lokalni referendumi ionako nisu kod nas baš zaživjeli...
– Govorim činjenice. Pazite, ta stigma lokalnih šerifa smeta. Da dođete kod mene i vidite kakav sam ja lokalni šerif, sigurno biste promijenili mišljenje (smijeh).
O vama ili šerifima?
– Bit će meni drago da dođete vi iz Slobodne Dalmacije i vidite o čemu vam govorim. Moja općina, iako jedna od najrazvijenijih, našla se u vrlo nezgodnoj financijskoj situaciji. Naime, što se konkretno dogodilo? Mi smo bili dugo vremena općina pod posebnom državnom skrbi zbog rata. Nama je 680 obiteljskih kuća izgorjelo, cijelo gospodarstvo je bilo uništeno. Dok je bila državna skrb, imali smo dobit i u to vrijemo smo se strahovito razvijali. Zagrizli smo više nego što smo mogli progutati i sada kad smo sve napravili, domove, vodovode, vrtiće... sad više namamo fiskalnog kapaciteta da to održavamo. To je jedan veliki problem.
Osobno to smatram ključnom zamkom europskih fondova za manje sredine. Povučete novac za sadržaje koje poslije nemate čime održavati.
– Bravo! Dođite raditi u mene! (smijeh)
Kako to mislite riješiti?
– Ozbiljno, to je veliki problem. Imali smo jedan slučaj natječaja za gradnju vrtića. Od naših sedam vrtića, čak četiri su u najmu, a sve smo to radili da bismo svu djecu upisali u vrtiće. Drugi moji kolege nemaju nijedan vrtić jer nisu ništa radili. I Ministarstvo obrazovanja raspiše natječaj i sredstva dobiju oni koji nisu ništa radili, a ja koji plaćam najam, moram i dalje plaćati najam. Nije korektno. Trebalo ni naše napore priznati i respektirati. Na tragu toga, imate općina koje jednu ili dvije trećine proračuna koriste isključivo na subvencioniranje boravka djece u vrtiću. Mi tražimo da država tu uskoči i pomogne nam barem 30 posto po djetetu kako bismo uz sufinanciranje te ustanove održali na životu.
Ali ima i općina gdje 40 posto, pa i više, proračuna odlazi na plaće zaposlenika, a za investicije nemaju ni pet posto.
– Slažem se, ali to je drugi problem koji moraju rješavati unutar sebe. Imaju općinska vijeća, načelnike... Ali, znate, ja imam termin koji često koristim i koji to objašnjava, a to je društveno-politička korupcija. Znate što je to?
Što?
– To je ovo što se kod nas događa. Stvari su uhodali neki gradonačelnici i načelnici. Bio sam direktor gradskog prijevoza kad su počeli uvoditi besplatni prijevoz za đake, nakon toga se to uvede u Dubrovniku, Zadru, Splitu... Pa onda za penzionere, za bolesne... i na kraju ispada da se 90 posto naših ljudi vozi besplatno. Zašto? Kupuju se glasovi! Onda imate slučaj s vrtićima. Kod mene se vrtić plaća oko 700 kuna, ali to vam je prosječno ispod 500, a ekonomska cijena je 2300 kuna i više. Vi to plaćate iz proračuna i zbog toga nemate za nešto drugo napraviti. Mi smo na taj način, a to smo naslijedili iz onog sustava kad su bile svinjske polovice, besplatni stanovi i odmarališta na moru, zagrizli više nego što možemo. To je po meni društveno-politička korupcija, a nitko neće reći da je car gol.
Mogu ja: car je gol!