„Dođite“, kaže mi gospođa Branka Dukić.
Sjedim s njom u dnevnom boravku obiteljske kuće u Zadru.
„Dođite“, malo tišim, ali odlučnijim glasom je kazala i pružila prema meni ruku.
Došle smo do uokvirene fotografije koja je visila na zidu. Skinula ju je, rukom pobrisala nevidljivu prašinu s lica čovjeka na fotografiji i rekla:
- Ovo je moj pokojni suprug Željko. Poginuo je vozeći mene na zračenje u Split. Izgubio je život u 56-oj godini zbog tog nesretnog linearnog akceleratora kojeg Zadar nema. Putovali smo na moje 27. zračenje. Bile su mi ostale još samo tri terapije – zastala je gospođa Branka. Gledala je u fotografiju i više nije govorila.
„Dođite“, ovaj put sam ja rekla njoj.
„Dođite da sjednemo. Pričat ćemo o svemu što se dogodilo, ako vi to želite“, dodala sam.
I jesmo, pričale smo.
Gospođa Branka Dukić živi na Stanovima u Zadru. U vrijeme tragedije imala je svoj frizerski salon, a njezin suprug Željko bio je automehaničar i radio je kao voditelj voznog parka u Domu zdravlja u Zadru. Uz dva sina, vrijedni oboje, imali su širok krug prijatelja.
Na jednom od redovitih preventivnih pregleda dojki, Branka Dukić je čula glas liječnika: „Ne sviđa mi se ovo tkivo“. Imala je 53 godine.
Punkcija tkiva nije pokazala malignu bolest. Međutim, dr. Duško Dubroja bio je uporan u tome da mu se na ultrazvuku dio tkiva dojke „ne sviđa.“ Dogovoreno je da kirurški to odstrane.
- Bila je to rutinska, manja operacija. Nisam se uopće brinula, jer punkcija nije pokazala karcinom. Nisam se brinula ni kada je dr. Bačić, koji me operirao, došao u moju sobu. Osmjehnula sam mu se, a on me pogledao i nakon kraće šutnje mi je rekao: „Žao mi je...“. Što? Što mu je žao? U odstranjenom tkivu, objasnio mi je dr. Bačić, ipak je bila maligna tvorba. Karcinom velik jedan centimetar. Punkcija ga je „promašila“ – ispričala nam je Branka Dukić.
- Što da vam kažem? Dobila sam šest kemoterapija. Otpala mi je kosa. Osjećala sam se grozno, bez snage. Frizerka sam kojoj su odjednom u ruci ostajali čitavi pramenovi vlastite kose. Nevjesta mi je rekla da će me ošišati na ćelavo i dok smo to radile, obje smo plakale. Kakav apsurd. Da sam slutila što me čeka... Biti ćelav i znati da će kosa opet narasti je najmanji razlog za suze, no tada to nisam znala – pričala je Branka Dukić.
- Rekao je da sam previše slaba i da on to ne može gledati, da se sama mrcvarim još punih šest tjedana svakodnevnih odlazaka u Split. Kad se ide osobnim automobilom, lakše ćemo i brže, rekao je. Tješio me, brinuo. I tako smo krenuli. Za njega, to je bio put bez povratka – tihim glasom prisjećala se svih detalja gospođa Branka Dukić.
U Split su kretali svako jutro u sedam sati, a do podneva već su bili kući u Zadru. Zračenje je Branki Dukić trajalo točno dvije minute. Dan po dan, odrađeno je 26 terapija.
- Bio je četvrtak. Krenuli smo 27. put u Split, radujući se da će uskoro svemu tome doći kraj. Ja sam čak spustila sjedalo i opustila se. Išli smo starom cestom, pa preko Boraje, kad je počela sitna kiša. Kod mjesta Prapatnica, u nekom nesretnom usponu, automobil je dotaknuo ivičnjak, proklizao, ne znam; udarili smo u neku stijenu, ja sam ispala iz automobila koji se još prevrtao i završio na krovu. Nakon nekoliko sekundi užasa, sve je stalo. Pokušala sam ustati, kada je naišlo prvo vozilo. Čovjek se odmah zaustavio, pomogao mi, dok me podizao doslovno sam čula „krckanje“ svojih kostiju. Imala sam slomljena rebra. Zavapila sam: Pustite mene, pomognite mome mužu! Čovjek mi je rekao da je za njega kasno. Mislila sam da gubim svijest. Mislila sam da sam u košmaru koji će prestati. Kako je za njega kasno? Moj Željko je mrtav? Kako? To nije moguće... – zasuzila je Branka, ne ispuštajući Željkovu sliku dok mi je s mukom ispričala tragediju koju je doživjela. Vidjela sam, rekla mi je, vidjela sam ga ispod automobila. Ali sam mislila da će sve biti kao sa mnom, neki lom, ozljeda...
Obdukcija je pokazala da su rebra probila Željkove vitalne organe i da je smrt nastupila trenuno. Imao je 56 godina.
Branka se oporavljala u zadarskoj bolnici, odakle je u kolicima dovedena na sprovod svoga supruga.
- Mislila sam da mi je neka žica oko vrata, takav mi je bio osjećaj, stalno, toliko me stezalo, nisam mogla govoriti, nisam mogla disati. Imali smo skladan život. I sad me steže u prsima dok vam pričam... – zastala je Branka.
Šutjele smo. Tišina je baš bila teška. Što da joj kažem, s mukom sam razmišljala. No Branka Dukić, hrabra Zadranka, imala je nešto puno važnije reći meni.
- U vrijeme dok me svaki dan vozio u Split na zračenje, moj suprug se ljutio što Zadar nema taj aparat. Jednog dana mi je rekao: „Branka, razmišljao sam, kad sve ovo završi i ti budeš zdrava, pokrenut ću sve moguće veze i poznanstva, po bolnici, posvuda, da napravimo akciju i da kupimo aparat za zračenje. Zadar to mora imati!“ U tom trenutku bila sam oduševljena njegovom idejom – kazala je Branka Dukić.
Nedugo nakon toga, željko je poginuo. Vozeći svoju suprugu na zračenje.
- Napravite nešto. Želim da vaša inicijativa i pisanje pokrene Zadrane, da svi zajedno kupimo linearni akcelerator. Ja imam pravo na svoj osjećaj i napravit ću sve da doniram i pomognem. A moj osjećaj je da se sada pokreće upravo ono što je moj Željko želio pokrenuti. Ne mogu vam opisati kako mi je u duši – rekla je Branka.
Napustila sam njezin stan dok je vani rominjalo, bio je mrkli mrak, a ona me pratila niz stepenice. Pričala mi je putem o svoja dva sina i o unucima. Hvala ti Bože, pomislila sam. Jedan sin je tada naišao i vrlo brižno razgovarao s majkom. Opet sam pomislila isto. Uz silnu želju da svi mi Zadrani odvojimo nešto novca, bit će dovoljno budemo li sudjelovali svi, i da kupimo aparat za zračenje. Da zbog dvije minute zračenja dnevno više nitko ne putuje u drugi grad. Niti doživi tragediju kao obitelj Branke Dukić.