StoryEditorOCM
4 kantunaZADARSKE PRIČE

Četiri sveca zaštitnika i peti kao bonus možda mu pomogne da se izbavi od sadašnjeg turizma čija mu stihijnost i pohlepa oduzimaju i dušu i duh

Piše Biserka Drbohlav*
9. lipnja 2024. - 14:33
Mramorni kipovi sva četiri zadarska sveca zaštitnika: Krševana, Šimuna, Stošije i Zoila – djelo mletačkog kipara Alvisea Tagliapietra – nalaze se u zadarskoj crkvi sv. KrševanBiserka Drbohlav/Fb/Slobodna Dalmacija

Svece zaštitnike nemaju svi gradovi, a rijetko koji ima više od jednog. Zadar ih ima četiri: sv. Krševana, sv. Stošiju, sv. Zoila i sv. Šimu. Čak i pet, jer je neslužbeni zaštitnik grada biskup Donat, kojeg se slavi 25. veljače a koji je dijelom zaslužan za okupljanje ove "moćne gomilice". Uz svakoga od njih vezuju se legende, narodne priče i pokoja povijesna činjenica.

Prema crkvenoj legendi, sv. Krševan (Krisogon, lat. Chrysogonus) bio je rimski patricij koji je živio u 3. st., u vrijeme Dioklecijanovih progona kršćana. Kao širitelj vjere i vjeroučitelj – između ostalih i sv. Stošije, utamničen je, prvo u Rimu, pa u Akvileji. A nakon što je odbio visoki upravni položaj pod uvjetom da se odrekne vjere, pogubljen je odrubljivanjem glave i bačen u more. Njegovo tijelo, koje se čudom sjedinilo s glavom, nalazi i pokapa akvilejski svećenik samotnjak Zoilo. Sredinom 7. st. Krševanove relikvije prenesene su u Zadar. I tu doživljava kreativnu nadogradnju identiteta: kao duhovno uporište u srednjovjekovnim pobunama Zadrana protiv Venecije, premetnuo se iz ranokršćanskog mučenika u viteza ratnika na konju, s mačem o pojasu i štitom u jednoj a kopljem na kojem vijori zastava s križem u drugoj ruci (taj prikaz borbenog sveca, kao glavnog zaštitnika grada, nalazi se na grbu i zastavi Zadra).

Za sv. Stošiju (izvorno Anastazija) legenda kaže da je bila žena rimskog patricija i Krševanova sljedbenica, te da je u braku odlučila ostati djevicom, zbog čega ju je uvrijeđeni muž držao u kućnom pritvoru (no možda je samo brinuo da bi ga, kao visokog državnog službenika, njezino javno demonstriranje kršćanstva moglo stajati glave). Utjehu je nalazila u tajnoj prepisci s Krševanom, tada zbog vjere utamničenim u Rimu. Nakon muževljeve smrti razdijelila je većinu njegova imetka, pa slijedila Krševana do tamnice u Akvileji i svjedočila njegovoj smrti. Potom je nastavila putovati od grada do grada hraneći i liječeći progonjene kršćane. Na kraju je i sama utamničena i spaljena na lomači. Njeni posmrtni ostaci (koje vatra čudom nije uništila) preneseni su u 5. st. u Carigrad, a početkom 9. st. biskup Donat donosi ih u Zadar i pohranjuje u crkvi koja od tada nosi njezino ime. 

Sv. Zoilo bio je, prema predaji, svećenik koji je živio skromno i samotno u močvarnom kraju kod Akvileje. Legenda kaže da mu se u snu objavio sv. Krševan i uputio ga gdje će u moru naći njegovo tijelo i odrubljenu glavu. Kad ih je Zoilo našao i izvukao iz vode, nekim čudom glava se spojila s tijelom, koje je Zoilo sahranio pored svoje kuće. Kasnije je ono preneseno u Akvileju, zatim, kad su Huni razorili Akvileju, u Udine, a sredinom 7. st. njegove su relikvije zajedno s onima sv. Krševana prenesene u Zadar. Kult sv. Zoila, posebno omiljenog zadarskom puku, rimska Kongregacija obreda zabranila je 1671. zbog sumnje u opravdanost pripisivanog mu visokog ranga "ispovjedatelja", ali nakon pomnog istraživanja ponovno ga je dopustila stoljeće kasnije. Ipak, Zoilo je najmanje eksponiran zadarski svetac zaštitnik. 

Sv. Šime (Simeon, Sveti starac Šimun) najstariji je od četiri sveca zaštitnika. Spominje se u Novom zavjetu kao "pravedan i pobožan" starac kojemu je Sveti Duh objavio da neće umrijeti dok ne vidi Isusa. Taj susret desio se kada je Marija noseći Isusa došla u Božji hram obaviti "žrtvu čišćenja" i obred "posvećenja prvorođenca" (prema Mojsijevom zakonu svaka je žena smatrana nečistom 40 dana iza poroda muškog djeteta, a 80 dana nakon ženskog; zakonski propis nalagao je i obred "otkupa" ili "posvećivanja" prvorođenaca jer se njime, nakon što je dobri Bog u Egiptu pobio sve prvorođence osim židovskih, potvrđivalo da su to Gospodinovi prvorođenci). Šimun je blagoslovio dijete i prorokovao mu da će umrijeti otkupiteljskom smrću.

Prema zadarskoj legendi, u 13. st. tijelo sv. Šimuna prenosio je brodom iz Carigrada u Veneciju mletački križar (po drugoj verziji, trgovac) koji se zbog oluje morao skloniti u Zadar, u samostan sv. Ivana izvan grada. Tu je privremeno zakopao Šimunovo tijelo, s objašnjenjem da mu je preminuli brat, ali je u noći i sam umro, pa su redovnici iz njegovih dokumenata saznali istinu o zakopanom tijelu. Sutradan je svečevo tijelo, uz urgenciju trojice gradskih rektora kojima se sve to ukazalo u snu, preneseno u grad, prvotno u crkvu sv. Marije Velike, a kasnije u crkvu koja nosi njegovo ime.

Relikvije sv. Šimuna pohranjene su od 1380. u reljefno oslikanoj srebrenoj škrinji koju je dala izraditi hrvatsko-ugarska kraljica Elizabeta Kotromanić, žena Ludovika I., kao zavjetni dar, nadajući se sinu nasljedniku (a Ludovik jačanju političkog utjecaja u Zadru). Time je sv. Šimun dobio i status sveca kojemu se žene mole da dobiju (muško) dijete.

Biskup Donat živio je u drugoj polovini 8. i početkom 9. st. Po rođenju je Dalmatinac, ali nije Zadranin, a nije ni svetac jer ga Crkva nije kanonizirala. Međutim, zbog svojih zasluga u lokalnoj je tradiciji štovan kao "mironosac", svetac i simbol Zadra. Prema zapisima povjesničara Einharda, biskup Donat i zadarski prior Pavao bili su u izaslanstvu dalmatinskih gradova Karlu Velikom, nastojeći zadobiti veću sigurnost i autonomiju priklanjanjem franačkoj umjesto bizantskoj vlasti. Kako Bizant to nije prihvatio, franačko-bizantski sukobi su nastavljeni do Aachenskog mira 812., u čijim pripremama je sudjelovao i biskup Donat. Prilikom posjeta bizantskom caru Nikeforu, "noseći mir" u ime Karla Velikog, car mu je – da bi učvrstio vezu Bizanta sa Zadrom – darovao relikvije Sv. Stošije (prema legendi, i relikvije solunskih svetica, sestara Irene, Agape i Chione), što je imalo izniman značaj za ugled Zadra. Prema predaji, biskup Donat je sagradio – vjerojatnije dogradio – čuvenu zadarsku crkvu, rotondu Sv. Trojstva, u kojoj je i pokopan oko 811., a koja od 15. st. nosi njegovo ime. 

Već na prvi pogled uočljiva je jedna od zanimljivosti ove svete "gomilice": troje od njih međusobno su povezani kao protagonisti jedne legende – kasnoantičke rimske legende o sv. Stošiji "Passio Anastasiae", vjerojatno iz 5. st. (koja Krševanu i Stošiji naknadno pripisuje rimsko podrijetlo, možda u nastojanju da se ojača moć rimske države i vjere jer su najezde Huna, Avara i Slavena uništavale kršćansku tradiciju i svetišta). Moguće je da je upravo poznavanje te legende u Zadru bilo osnova za okupljanje ovih svetaca zaštitnika.

Također je zanimljivo da individualne karakteristike svetaca odlično pokrivaju različite društvene skupine, kao i važne elemente crkvene dogme: sv. Krševan – vjeroučitelj, plemenitaš i vojnik; sv. Stošija – aristokratkinja, žena, i to jedna od sedam žena koje se poimence spominju u misnom kanonu, i djevica (kao i Marija koja je bezgrešno začela); sv. Šimun – bogoprimac, jedan od ključnih likova crkvene dogme o otjelovljenju Boga; sv. Zoilo – svećenik, čovjek puka. Za svakoga ponešto.

Sveci zaštitnici, "posrednici i zagovornici između čovjeka i Boga", s vremenom ne gube na važnosti (danas npr. pokrivaju sva zanimanja – od ratara i pčelara do direktora, poreznika, bankara i diplomata, a moguće je i odabrati osobnog sveca zaštitnika on-line "samo jednim klikom"). Ipak, u srednjem vijeku imali su dalekosežniji društveni i politički utjecaj, naročito kroz štovanje relikvija. Jer, štovanje svetaca uvijek je imalo i političku dimenziju – u vidu političkog nadmetanja, širenja i premoći. A donosilo je i pozamašnu ekonomsku korist: kroz brojne darovnice i zavjetne darove, kao i kroz zaradu od hodočasnika koji su obilazeći "sveta mjesta" plaćali spavanje u prenoćištima, hranu u krčmama i na tržnicama, suvenire i slike svetaca (što bi se moglo nazvati srednjovjekovnim turizmom). U tom kontekstu jasnije su zasluge biskupa Donata, kao izvrsnog diplomata i promicatelja važnosti i prosperiteta grada.

Zadar je tijekom povijesti bio meta mnogih osvajača, pa su mu, da bi sve to proživio i nadživio, valjda i trebala četiri sveca. Zanimljiva je koincidencija da je četiri puta devastiran: 1202., 1813., 1943/44. i 1991. I svaki put bi se iznova izgradio i zaživio. Možda su mu u tome pomogla njegova četiri sveca zaštitnika. A možda mu onaj peti pomogne da se izbavi iz sadašnjeg devastiranja uslijed turizma čija mu stihijnost i pohlepa oduzimaju i dušu i duh.

*Biserka Drbohlav rođena je Zadru. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Radila je kao znanstvena asistentica na Institutu za političke znanosti te kao nastavnica u Matematičko-informatičkom obrazovnom centru i asistentica na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Živjela je u Pragu i Oxfordu baveći se menadžerstvom i prevođenjem. Piše priče za djecu, analitičko-novinarske članke i publicističke tekstove. Živi u Zadru.Tekst i slike objavljujemo uz dozvolu autorice.

09. lipanj 2024 14:33