Sjećate se priče o don Marinu Ninčeviću? Zadarskom svećeniku i profesoru koji je zbog sudjelovanja u Varteksovoj kampanji “Nesavršeni muškarci u savršenim odijelima” svojim poziranjem za modnu kuću naljutio Zadarsku nadbiskupiju do te mjere da su prvi put javno prozvali jednog svog županika zbog neposluha?
Upravo tom netipičnom zadarskom županiku i nekadašnjem ravnatelju sjemeništa, kojega je Varteks uvrstio među desetak poznatih i uspješnih Hrvata te predstavio kao svjetskog pustolova, svećenika i teologa u Africi, znanstvenika i profesora na Sveučilištu u Zagrebu, Zadarska je nabiskupija javno zamjerila kako da ne poštuje unutarnji crkveni red, propise i zakone. I kako je već četiri godina nezakonito odsutan i bavi se poslovima za koja nema crkveno dopuštenje.
Nije pomoglo ni svećenikovo objašenje da se “Varteksovu” kampanju uključio samo iz jednog razloga: zbog misije u Zambiji, gdje kao volonter odlazi zadnje tri godine i za koju prikuplja novac kako bi se tamo izgradili domovi za siromašne đake i studente. Iz nadbiskupije su ostali neumoljivi u svom stavu, najavljujući kako će pravorijek o sudbini svestranog svećenika donijeti najviša instanca - Vatikan.
Bilo je to prije malo više od mjesec dana, kada je skandal s don. Marinom punio naslovnice. I teško da bi itko tada predvidio da će se iz jedne ružne priče na kraju izroditi najbolja moguća stvar. Ali, baš se tako dogodilo.
Zahvaljujući medijskoj pozornosti koju je tih dana dobio kao slučajni maneken, na račun humanitarne zaklade „Srce za Zambiju“ koju je osnovao s prijateljima kako bi pomagali razvoj obrazovanja u toj afričkoj zemlji, don Marino je dobio donaciju vrijednu čak 45 tisuća dolara.
Plemeniti donatori za sada želi ostati anoniman, ali njihovo je ime u ovoj priči trenutno manje važno od činjenice da će se tim novcem u centru Livingstona, grada na lijevoj obali rijeke Zambezi, kupiti zemljište od pet tisuća kvadrata s dvije zgrade koje će postati dom za nadarene i siromašne studente. Prije nekoliko dana don. Marino je otputovao u Zambiju gdje s prikupljenim sredstvima iz Hrvatske pomaže kupnju tog vrijednog zemljišta.
- Čim smo saznali da u centru Livingstona postoji zemljište koje je prodaje, odlučili smo tamo osnovati studentski dom. Ovim ljudima obrazovanje je jedini jamac i prilika za izlaz iz siromaštva i promjenu životnog standarda. Međutim, za većinu djece i mladih obrazovanje je preskupo iako ukupni godišnji troškovi, dakle školarina, hrana i smještaj, za jednog srednjoškolca iznose samo 100 eura. U Livingstonu postoji nekoliko fakulteta i na taj bi način zatvorili obrazovni krug: školujemo učitelje koji vode osnovne škole, školujemo srednjoškolce putem kumstava, a sada će im biti omogućen i smještaj u domu.
Želja mi je da u ovom dijelu svijeta po prvi put ljudi počnu spavati na krevetima, jesti pomoću pribora i koristiti sanitarne čvorove. Igradnjom ovog doma to će im biti omogućeno. Ovo vidim kao civilizacijski projekt, civilizacijski iskorak. Vjerujem da će već sljedećeg ljeta dom biti pod krovom- govori nam Ninčević o domu koji će prve studente primiti u siječnju. Naravno, nije dovoljno samo kupiti zemljište i zgrade, dom treba infrastrukturu, osoblje, uređenja, a pokušat će se pronaći svakom studentu „kuma“ ili obitelj koja će ga novčano pomagati tijekom studiranja.
- Moje iskustvo u Zambiji otkrilo mi je što ljudskom životu može dati smisao bez obzira bio čovjek vjernik ili nevjernik. U realizaciji ovog projekta sudjeluju novčanom pomoći i mnogi drugi dobri ljudi, zato vjerujem da ćemo uspjeti– kaže svećenik koji je siromašnu afričku zemlju počeo upoznavati 2017. godine. I još uvijek je upoznaje.
- Za vrijeme boravka u Zambiji živim u zabačenim selima u kojima nema ničega, spavam na podu u njihovim kolibama, jedem palentu, kupam se u rijekama u kojima ima krokodila, zmija, insekata, molim s njima, plešem s njima… Oduševljava me njihova jednostavnost življenja. Ovdje se ne mogu pouzdati u neke materijalne mogućnosti ili svoju snagu, ovdje se potpuno oslanjam na Božju ljubav i snagu. Živeći ovakvim načinom života u potpunosti živim i ostvarujem unutarnju slobodu. Naši životi na Zapadu su ispunjeni svime i svačime, sve uzimamo zdravo za gotovo, jer sve imamo, nažalost oni nemaju ništa, ni struje, ni pitke vode, ni interneta, ni odjeće, ni obuće, ni hrane, ni slatkiša, ni lijekova, baš ničega...- priča nam don. Marino.
Zambija je država u južnoj Africi, bez izlaza na more u kojoj živi oko 70 etničkih, plemenskih, skupina koje uglavnom govore Bantu jezicima. Najveća plemena su Bemba, Nyanja-Chewa, Tonga, Lunda, Luvale, Kaonde i Lozi. Najzastupljenija religija je kršćanstvo, najviše katoličanstvo, a potom muslimani, hinduisti i oni koji ne pripadaju ni jednoj poznatoj religiji. U gradovima živi oko 40% stanovništva, a ostali dio živi po zabačenim i udaljenim selima. Prema popisu iz 2000. godine u Zambiji je bilo 10 milijuna stanovnika, danas se službeno procjenjuje da ih je 20 milijuna, međutim neslužbeno se smatra da je stvarni broj stanovnika puno veći, odnosno da ih je oko 35 milijuna.
Klima u Zambiji je tropska. Razlikuju se tri razdoblja: hladno i suho od svibnja do kolovoza, vruće, suho i vjetrovito kroz rujan i listopad, a treći period je vruće i vlažno razdoblje od studenog do travnja kada su noćne temperature oko 30 stupnjeva, a preko dana čak 40 do 45 stupnjeva. Baš u tom razdoblju bave se poljoprivredom, sadi se bijeli kukuruz koji je glavna i jedina prehrambena namirnica. Međutim, zadnjih godina kiše je sve manje, dogodi se da padne tek u siječnju pa vode nema po deset mjeseci.
- Kad se to dogodi, onda nema ni palente za jelo, zavlada prava glad. U srcu Zambije kao da se ništa nije promijenilo od vremena prvih istraživača, lovaca na robove i kolonizatora. No, ipak, uz svu bijedu, vrlo niske higijenske uvjete i izuzetno teško preživljavanje iz dana u dan, život u Zambiji u sebi nosi vjeru, nadu, samopouzdanje i požrtvovnost, koji zapanjuju. Pitam se zašto je taj čarobni svijet zanosnih mirisa, boja i duša, u današnje vrijeme, u 21. stoljeću, umjesto zemaljskog raja pravi životni pakao, u kojemu se svakodnevno vodi borba za golu egzistenciju? Zašto zapadni svijet, zaštićen i siguran, zatvara oči na ovoliku bijedu i siromaštvo- govori nam don Marino.
Toliko su siromašni?
- Potpuno. Oni u materijalnom smislu nemaju ništa. Uvijek na predavanjima o Zambiji slušateljima kažem: „Pokušajte na jedan trenutak zamisliti da sada ovog časa od materijalnog ne posjedujete ništa.“ Jedna djevojčica u Parizu mi je na ovo onako spontano, iskreno odgovorila: „Mi to ne možemo”. Nažalost, uvjeti života tjeraju ljude da rade ono što ne žele i ne vole. Zapadnom svijetu gdje su pretilost i dosada uobičajeni i svakodnevni ljudski problemi, teško je predočiti sliku tog i takvog životnog krajolika, toliko različitog od naše sigurnosti i udobnosti. Ovi siromašni ljudi probude u čovjeku neizrecivo ganuće, sućut, samaritanstvo i emocije zbog razine patnje koju proživljavaju. Nas zapadne ljude susret s takvim načinom života nužno dovodi do katarze. Imao je pravo Meša Selimović...
Don Ninčević u Zambiji susreo sugrađanina
Svijet je danas globalno selo, nije to nikakva novost. Ali neke stvari su ipak prefascinantne da se ne bi zabilježile. Naime, na dan kad je stigao u Livingstone, 6. kolovoza, don Marino je u srcu Zambije susreo svog sugrađanina, Zadranina Olega Muštruka. Oleg je autor, putopisac i fotograf koji trenutno sudjeluje na reliju kroz šest zemalja Afrike. Ali, za ovu je priču najzanimljivije kako je on, baš poput svećenika Ninčevića, sudjelovao u Varteksovoj kampanji koja je pokrenula cijelu ovu priču. Tako se u srcu Afrike dogodio nezaboravan susret “Nesavršenih muškaraca u savršenim odijelima”.