StoryEditorOCM
4 kantunaINTERVJU TJEDNA

Dragan Markovina: Sve današnje probleme EU-a već smo iskusili u federativnoj Jugoslaviji. Hrvatska se pravi kao zemlja bez memorije i iskustva

Piše Ivica Nevešćanin
23. siječnja 2023. - 14:05

Dragan Markovina (42) objavio je dvije nove knjige, zbirku eseja “Povijest, politika, popularna kultura” (Jesenski & Turk, Zagreb), koja se bavi društvima i zemljama bivše Jugoslavije, te poemu “Partizani prohode” (Most Art Jugoslavija, Zemun), pomalo neočekivani izlet u poetske vode, zamišljen kao posvetu ljudima koji su formativno utjecali na njega i prostor bivše zemlje.

Markovinu znamo kao doktora povijesti, redovni je kolumnist zagrebačkog portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja i beogradskog Peščanika. Urednik je i voditelj emisije ”U kontru sa Draganom Markovinom” na televiziji O kanal. Autor je niza znanstvenih članaka i knjiga: „Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja” (2014), „Tišina poraženog grada” (2015), „Jugoslavenstvo poslije svega” (2015), „Povijest poraženih” (2015), „Doba kontrarevolucije” (2017), „Usamljena djeca juga” (2018), „Jugoslavija u Hrvatskoj (1918.-2018.): od euforije do tabua” (2018), „Libanon na Neretvi: kultura sjećanja i zaborava” (2019) te „Neum, Casablanca” (2021).

Situacija ide nabolje

Dvije knjige, jedna izdana u Zagrebu, druga u Zemunu, kao da zrcalno govore o istoj stvari, ali kroz različite formate. U suštini s istim, ironičnim prizvukom: evo nam mladog Jugoslavena! Sigurno ste se naslušali takvih etiketa...

– Sviđalo se to nekome ili ne, mi svi ovdje dijelimo u najmanju ruku zajedničku prošlost, zajedno živimo, i unutar Hrvatske i donedavno, dijelimo isti jezik. Čak i oni koji se smatraju najveći desničari jako dobro znaju da kad odu u Austriju ili Njemačku stvarno idu u inozemstvo, a kad idu u susjedne zemlje bivše Jugoslavije, da to nije inozemstvo u punom smislu riječi. I to je činjenica. Što se tiče političkog jugoslavenstva, ono je pokopano za vrlo vjerojatno dugo razdoblje i o tome nitko živ ne govori, pa čak ni mi kojima se imputira da o tome govorimo. Ali postoji i nešto treće za što zaista mislim da je bitno - zajednički sentiment ljudi, posebno moje generacije, koji se kao djeca ipak donekle sjećaju tih godina zajedničkog društva i zemlje i vidjeli su posljedice njezina raspada i vide kako to danas izgleda. Postoji cijeli niz ljudi koji te fenomene danas istražuju i koje to zanima, koji međusobno komuniciraju, najnormalnije putuju i ponašaju se kao da to i jest jedan kulturni prostor. Ta činjenica može nekome smetati, ali je sasvim logična. Naime, potpuno je besmisleno živjeti u doba integracija, slaviti ulazak u schengensku i eurozonu i reći kako ćeš podignuti zid prema drugoj strani i nećeš komunicirati s ljudima i temama koje su nam suštinski puno bliže nego što su nam teme zapadne Europe.

image
---/

Zašto 27 godina od završetka rata i više od 30 godina nakon početka ratnih sukoba nije uspostavljen prirodni građanski suživot sa susjedima, po uzoru na, primjerice, Njemačku i Francusku nakon završetka Drugog svjetskog rata, nego se i dalje živi “revolucija” iz 90-ih, podgrijavaju se ratovi, (klero)nacionalizam je ideološki okvir, nabrijana historiografija cementira službene istine... Što nam se dogodilo, zašto kao društvo ne možemo biti normalni?

– Stvar je vrlo jednostavna. Drugi svjetski rat bio je neusporedivo krvaviji i po opsegu zločina puno veći, iako je i ovaj u BiH i Hrvatskoj bio strašan, te je uz okupaciju imao i građanski rat unutar zemlje i koncentracijske logore. Međutim, oni koji su pobijedili u tom ratu, partizani i Narodnooslobodilačka vojska, oni su gradili društvo budućnosti i modernosti, neko novo društvo koje je trebalo zaboraviti i staru Jugoslaviju i stare nepravde, ali i bratoubilački rat i okupaciju. To je samosvjesno pobjedničko društvo koje je išlo naprijed. Uz iznimku Hrvatske koja je nedvojbena pobjednica u ratu, čak je i hrvatski nacionalizam ostvario sve što je htio, sva druga postjugoslavenska društva i države ne mogu se baš smatrati pobjednicima. Štoviše, imaju velike i unutarnje i vanjske probleme, niti grade narativ budućnosti s kojom se ide naprijed i sanira ono što se dogodilo.

Zašto se ne ide naprijed?

– Nekoliko je razloga, a prvi su ideološki. Za razliku od ondašnje vojske, ova je, bez obzira što je puno ljudi ratovalo i najiskrenije branilo svoju domovinu, od početka do kraja, bila pod utjecajem nacionalističkih ideoloških priča vladajućih. Odnosno antagonizirajuća prema najbližim susjedima ili nacijama unutar vlastite zemlje. Drugo, usporedba rezultata. Prošlo je već 30 godina od početka rata i samostalnosti, 28 od završetka ratnih sukoba, a više od 90 posto onoga što danas imamo, javne infrastrukture s iznimkom autoceste Zagreb – Ploče i par sveučilišnih kampusa u Splitu i Rijeci, sve drugo, javne institucije, škole, bolnice, sve što vam može pasti na pamet, hoteli, nautičke marine... izgrađeno je u socijalističkom razdoblju. Koju je to dodanu vrijednost donijelo društvo nakon ovoga rata, koju je vrijednost donijela nova država? Da ne govorimo kako je u drugim susjednim državama nastalima na prostoru bivše Jugoslavije. Naravno, da se ne bi suočavali s tim pitanjima, vladajući stalno govore isključivo o tome kako je to bila tamnica naroda, zločinačka i nedemokratska zemlja, jer ne žele da se uopće dođe u situaciju da se uspoređuju ishodi vlasti onda i sada.

Trauma Jugoslavije je, dakle, još itekako prisutna kao referentna točka vlastite nesposobnosti, ali tu je izgleda i trauma partizanskog pokreta, pobjedničkog u Drugom svjetskom ratu, kojeg je nacionalizam sveo na zločinačku organizaciju, revitalizirajući usput ustaše, a sve kako bi se povijest mogla početi pisati od 1991. godine...

– Možda ću vas iznenaditi odgovorom, ali mislim da se situacija mijenja nabolje. Devedesetih godina, posebno u Hrvatskoj, Jugoslavija je bila apsolutno zabranjena riječ, sve što je imalo veze s Jugoslavijom je satrano, od masovnog miniranja partizanskih spomenika za koja nitko nije odgovarao, do međunacionalnih odnosa unutar zemlje, sve je bilo satrano bez realno nekog velikog otpora. I ljudi koji su se tome opirali, poput feralovaca, poneke oaze otpora u SDP-u i slično, bili su na teškoj margini i pod stalnom prijetnjom čak i fizičkih napada. Međutim, posljednjih sedam-osam godina dogodilo se da je razgovor o tome postao pomalo normaliziran, da reakcija nije isključivo psovka kad se spomene nešto od ovoga o čemu govorimo, da te teme pomalo ulaze u mainstream, kao autentična kultura sjećanja na partizane. Mrvicu zasluge za to pripisujem i sebi jer sam o tome, uz brojne prijetnje, počeo javno govoriti prije osam-devet godina.

Može se nekome to ne sviđati, ali, za boga miloga, čak i preci Kolinde Grabar-Kitarović bili su partizani. I Andreju Plenkoviću, i Zoranu Milanoviću, i ogromnom dijelu HDZ-a, da ne spominjemo partizana i generala Franju Tuđmana. To je posebno bilo prisutno u Dalmaciji, pa i Andri Krstuloviću Opari preci su bili partizani. Partizanska baština koju su pokušali izbrisati spašena je zato što su unuci tih ljudi željeli sačuvati tu memoriju. I sačuvali su je i prisilili službenu državu da 22. lipnja nešto kaže o tom pokretu. Ta je baština sada legitimizirana u javnom prostoru i nju se nitko više ne usuđuje dovesti u pitanje, a kamoli opet rušiti spomenike. Ipak, zaključno, mislim da je stanje i dalje loše, ali situacija je puno bolja nego što je bila, i to nepovratno bolja.

image
Andjela Scepanovic/Cropix

Povlačenje iz politike

Neke političke ideje s kojima je Jugoslavija bila prepoznata na globalnoj razini opet se vraćaju u fokus. Budimir Lončar smatra da novi svjetski poredak neće biti moguće uspostaviti na mirnodopskim osnovama bez afirmacije politike nesvrstanih, a stabilnost EU vidi u emancipaciji Europe federalnih država...

– Nesvrstani kao pokret i dalje postoje, ali on se neće obnoviti niti će imati i približnu važnost kao što je nekad imao, ma koliko mi o tome maštali. Druga ideja mi je puno zanimljivija i zaista Europa federacija mi se čini kao jedina smislena budućnost koja može dati odgovore na izazove pred kojima se nalazi Europa. Najtužnije od svega je da se Hrvatska i Slovenija, jedine zemlje koje su ušle u EU iz bivše Jugoslavije, i koje su se tada izdvajale kao najprosperitetnije zemlje bliske zapadu, nisu postavile samosvjesno. Nisu iskoristile priliku da kažu, slušajte, mi smo živjeli u nekoj sličnoj federaciji i imali smo slične probleme kao EU: izlazak Britanije, nezadovoljne članice, način glasanja, fond za nerazvijene, veto da ili ne. Svi problemi EU-a su, dakle, već ispitani na našem životnom iskustvu unutar federativne Jugoslavije, uključujući autentični antifašizam, koji nije bio ni saveznički ni staljinistički. Hrvatski i slovenski političari su imali sve na dlanu da svojim iskustvom pokušaju pomoći EU-u, ali ništa od toga vlastitom inicijativom nisu napravili. Nego se prave da su zemlje bez memorije i bez iskustva, koje su sad eto dio zapadnoga kruga. Mislim da je to najveći promašaj naših vanjskih politika, Hrvatske i Slovenije konkretno.

Ideju političke promjene pokušali ste ostvariti kroz Novu ljevicu, stranku koja je trebala okupiti lijeve pokrete, ali na koncu ste ipak odustali od realne politike. Kako pamtite to iskustvo te postoji li ljevica u Hrvatskoj?

– Nije mi žao, unatoč silnom nizu prijava i prijetnji koje sam dobivao kao čelnik Nove ljevice. To sam na kraju krajeva i očekivao. Najljepše što je ostalo iz tog iskustva je odnos s nekim ljudima koji su osjetili potrebu da se na isti način aktiviraju. Mislim da smo uspjeli malo pomaknuti diskurs, da neke ideje i neki ljudi nisu više ozloglašeni kao što su bili. Povukao sam se u času kad sam shvatio da to nije za mene, da ne želim biti profesionalni političar i živjeti od toga. Niti mislim da je to neki smisleni izbor za nekoga koga zanima povijest, književnost, kultura... Mislim da politika dosta ograničava čovjeka u slobodnom djelovanju. Drugo, odustao sam kad sam shvatio da je gotovo nemoguće ostati na pozicijama na kojima si bio, a pritom ući u realne kompromisne odnosi koji su nužni unutar političkog svijeta. Naprosto to nije za mene.

Mislim da smjer u kojem danas ljevica ide nije dobar, uključujući i okupljanje oko Možemo!, s kojom funkcionira i stranka Nova ljevica koju sam osnovao. Glupo mi je da ja sad o tome popujem kad sam se povukao, ali mislim da je ključni problem ljevice što nema nove ideje kako bi to novo društvo zapravo trebalo izgledati.

I u vašim tekstovima može se osjetiti taj društveni i kulturni pesimizam. Kao da nam više nema pomoći, obuzela nas je vječna tupost i bezidejnost, a kapitalizam je Bog?

– Vrlo sam pesimističan. Nisam zatucani ljevičar koji misli da nije dobro što smo ušli u EU i što smo dobili zajedničku valutu, i što smo ušli u “Schengen”, jer sve te stvari otvaraju neku novu perspektivu i mogućnosti. Ono što mislim da nije dobro jest da Hrvatska i kao društvo i kao politička zajednica ne zna što će sa sobom dalje. Došlo je do nekog krajnjeg cilja, i što sada? Mislim da je to politički problem koji se iskazuje kao nedostatak političke volje. Ono što Hrvatska može i, po mojemu mišljenju, mora raditi jest da bude most između EU-a i ostatka bivše Jugoslavije koji nije ušao u EU. Da pokuša na neki način sanirati loše odnose, donijeti nove ideje i biti neka otvorena progresivna moderna zemlja koja povezuje zapad i jugoistok Europe. Hrvatska se, međutim, pravi da je tu zid. Imamo potpuno suludu situaciju da tamo gdje si okrenut licem, a to je zapad, ne želiš sa svojim iskustvom raditi nešto drukčije i avangardno, iako si tu periferni igrač kojeg nitko realno ne pita za mišljenje. A ovamo gdje možeš, gdje imaš neke mehanizme, poznavanje prošlosti i zajednički jezik, i gdje možeš pomoći iskustvom ulaska u EU, nećeš jer smatraš da su to politički protivnici jer su “ratne rane još uvijek svježe”, iako je prošlo 30 godina... Hrvatska danas nema nikakvu ideju kamo bi dalje. Ljevica općenito ni u Hrvatskoj ni u Europi ne zna što bi s, primjerice, ratom u Ukrajini, oko čega se podijelila, što bi s budućnošću Europe, kamoli što bi s kapitalizmom. O tome se ozbiljno ne razgovara.

image
Andjela Scepanovic/Cropix

U tom kontekstu, tko je veći ljevičar, predsjednik Milanović ili premijer Plenković?

– Ha-ha... Nijedan! Tu jednostavno nema odgovora. Plenković se ponaša kao čisti europski liberal po svim pitanjima o kojima mi ovdje razgovaramo, a Milanović kao desničarski populist.

Kako to da u takvoj političkoj polarizaciji ljevica ne vidi priliku za reafirmaciju?

– I kod ljevice se, nažalost, sve svodi na tehnologiju upravljanja, na način “kako ćemo ispregovarati da se na nekim sljedećim izborima makne HDZ”. Nema niza javnih razgovora, analiza, razrađene alternative, bilo čega. Nedostaje neka utopijska vizija koja ne mora biti ni staljinistička ni socijalistička, ali koja će nešto reći, po čemu će se ljudi razlikovati, po viziji kakvo društvo žele. Svaki pokušaj da se takvo što dogodi završio je blokiran od strane dobrog dijela lijeve scene. Dijelom zbog ljubomore, dijelom stoga što smatraju da je to nebitno pa se o tome ni ne razgovara. Svi se vrte u krugu oko tehnologije vladanja i pregovara oko toga kako izići na izbore.

Ako ga nema u Hrvatskoj, ima li takvog impulsa u Europi?

– Nema, socijaldemokratska ljevica se istrošila. Evidentno nema više povjerenja, ne radničke klase, nego prekarijata, ljudi koji žive od svog rada. Ljevija ljevica, radikalnija, koja je krenula sa Syrizom, Podemosom i slično, ona se tek gubi u odnosu prema prošlosti i ne može nadići šablonski retorički govor koji smo slušali i kod nas 45 godina i koji je s razlogom poražen.

image
--/

Parafrazirajući Vojnovića, poemu ste nazvali “Partizani prohode”. Kamo su otišli ti partizani nakon što su prošli ovuda?

– Poemu sam napisao kao posvetu stvarnim ljudima. Na kraju sam sastavio kazalo s nekoliko desetaka imena, od pripadnika novog vala i feralovaca do slavnih partizana i ljudi koji su vodili ta društva. Imao sam ideju da napišem poemu o ljudima i jednom prošlom vremenu koje se danas aktivno potiskuje. Ljudi koji danas nisu samo imena, nego su se po njima nazivale i tvornice kojih danas više nema. U Zadru je to, primjerice, bio Vlado Bagat, čitava jedna društvena kulturna memorija o kojoj se više ne govori. Parafrazirao sam Vojnovićevo ono famozno “Frančezi dohodu”, povodom dolaska Napoleonovih snaga u Dubrovnik, i umirujući konzervativni odgovor, “ne, Frančezi prohodu”, kao, proći će i ovo. Cijelo se društvo postavilo prema partizanima i toj baštini kao da su neki eksces koji je na svu sreću prošao, a ja mislim da nije, da je to formativno odredilo ne samo mene, nego sva ova naša društva, koliko god to netko ne želio priznati. Kad pogledate ljude o kojima se tu radi, te tvornice i to nasljeđe, shvatit će svak da ga je to odredilo i u djetinjstvu, i u životu, i u načinu razmišljanja ili nekoj memoriji. Knjigu sam pokušao napisati kao spas za izbrisanu memoriju.

Motivirajući paradoks

Dosta putujete po regiji, pišete za hrvatske, bosanske i srpske medije, imate televizijsku emisiju... Koliko mlade zanimaju ove teme? Kakvi su im stavovi, koje su im političke ideje...

– Mladi ljudi su, nažalost, proizvod posljednjih 30 godina na ovim prostorima. Nažalost, na svim ovim prostorima, a dobro znam te zemlje, većinski su ili nacionalisti ili su nezainteresirani za ovo o čemu govorimo. Međutim, razgovor o memoriji ovog prostora pretvorio se u jazz-glazbu. Rasprave o ovim temama, interes za nekom suradnjom, međusobnim razumijevanjem, razmjenom istih književnika ili muzičara, a da to nisu Ceca, Karleuša ili Rozga, eskapistički pop koji ne razmišlja ni o čemu dubljem, to je preživjelo, ali u nekom užem, intelektualno elitističkom krugu ljudi, poput onoga koji slušaju jazz-glazbu. Takve teme imaju svoju publiku, ljude koji dijele tu ideju i nose preko granica svih novonastalih država, kao jednu priču. Kao što će tiskano novinarstvo sigurno zauvijek postojati za neki birani krug ljudi, ali to ima jako malog utjecaja, ako ga uopće ima, na širu scenu.

Ono što je meni tu zanimljivo, i što sam napisao u knjizi eseja, jest da nacionalisti, bez obzira što ih nerviraš, jako prate sve što radimo ja i ljudi meni slični. To je taj paradoks zbog kojeg sam počeo pisati knjigu eseja: istodobno si nacionalist, podržavaš službeni narativ, a autori koje pratiš nisu ovi tvoji, njih jedva registriraš, nego sladostrasno pratiš one koji te nerviraju. Nešto, dakle, tu ima...

Sadomazohističkog?

– Ha-ha-ha...

image
Andjela Scepanovic/Cropix
23. siječanj 2023 14:05