INTERVJU: JURAJ ARAS "Zadar je grad različitosti, a stalno briše vrijednosti. Time gubi. Umjesto integracije, ima devastaciju"

Rijetko kada se predstave koje su stvarane i realizirane izvan institucionalnih okvira selektiraju za izvođenje na Festivalu hrvatske drame „Marulićevi dani“ u Splitu, a jedna od njih na ovogodišnje Marulićeve dane stiže upravo iz takvih okvira: 24. travnja u 19 sati na Sceni 55 Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu na programu je monodrama „Desnica: Igre proljeća i smrti“ koju izvodi glumac Juraj Aras. Aras je zaokružio dva desetljeća staža kao glumac u Kazalištu lutaka Zadar, no od 1999.godine vodi Teatro VeRRdi, umjetničku organizaciju čiji je smisao, kako sam kaže, okupljati ljude različitih umjetničkih profila, ponuditi im platformu za razvoj njihovih ideja.

Predstava „Desnica: Igre proljeća i smrti“ je nastala u Teatru VeRRdi?
- Da, napravio sam je kao monodramu, uz autorsku suradnju i glazbu Bojana Gagića. Premijerno je izvedena u studenom prošle godine na ArtAkt festivalu, kojeg također organizira Teatro VeRRdi, no pred publikom sam je „stidljivo“ izveo jednom 2014. godine, kao skicu, zanimalo me da li se roman „Proljeća Ivana Galeba“ može pretočiti na scenu onako kako sam ja to zamislio. Nakon izvedbe, u razgovoru s publikom ispalo je da može… Tek tada sam, neopterećen sumnjama, zajedno s Bojanom u predstavu upakirao i preostale elemente i kasnije, u studenom 2015., bio spreman uvesti publiku u sasvim izdvojen prostor, u kojem kuca neko drugo vrijeme i vibrira Desničin tekst. Pomoglo mi je što je roman pisan u prvom licu, u tome sam prepoznao bazični „story telling“, pripovjedno kazalište.

Što je bio uzrok vašem oklijevanju postavljanja Desničinog djela na scenu?
- Trebalo je nešto rasčistiti. To je teško djelo koje na prvi pogled nema nikakvu mogućnost da se postavi na scenu jer nema jasni narativ, nema dramski sukob i preopsežno je. S vremenom sam to shvatio kao prednost, a digresiju i asocijaciju kao dramaturški model. Drugo, trebalo je rasčistiti koja mi je motivacija. Ideja „postaviti Desnicu na scenu“ bila mi je pretenciozna i neukusna kao nekakav produkcijski menadžment. „A molim vas, što će Eshilu ili Sofoklu nadodati teatar?“ kaže sugovornik Ivana Galeba u Proljećima. “I što drugo i bolje može da napravi teatarski čovjek, ako je doista pametan i doista umjetnik, nego da pusti Eshila i Sofokla da govore, da ih što manje u tome ometa… ”. Okljevanje je bilo proces osvještavanja da u tom ometanju postoji moja konkretna potreba i konkretna identifikacija s "Proljećima" koja nije puki menadžment. Ideja - tek kad je dovoljno zrela da bude ukusna može postati zalogaj. I tako sam se, s vremenom i s obzirom da je to, meni najdraže djelo, nedovoljno prisutno, ipak osjetio pozvanim da ga učinim prisutnijim.

Na koji način ste se identificirali sa djelom?
- Oko moje 25-te godine iščitavao sam Desnicu drugi put. Kod čitanja sam primijetio, što možda nije nešto što bi na prvi pogled bilo očito, da me taj roman silno zabavlja i nasmijava. Mislim da je moj doživljaj tog teksta u 25-oj godini ono što je tinjalo u meni kao neki kasniji koncept života: samoironični humanizam i optimistični nihilizam. Desnica svojim nepretencioznim pristupom velikim temama poput smrti, ljubavi ili Čovjeka jednostavno dekonstruira njihovu „veličinu“ i sa duhovitim odmakom ih svodi na mjeru čovjeka, sa svim svojim slabostima “i šimerama” uz promišljanje da velike teme ne moraju nužno biti i teške da bi se nosile, ili bivale velike. Taj je tekst, uostalom, toliko filigranski profiliran, izmjeren, da se tu nema što dodati ni oduzeti. I s tom preciznošću se identificiram i to me motivira. Konačno - isti smo horoskopski znak, djevice, s dva dana razlike. A ambijent iz kojeg to djelo izvire je isti onaj ambijent kojeg i ja nosim još iz djetinjstva, djetinjstva u Karinu, sviranja violine, ugođaja starinskih građanskih namještaja, šešira, bicikli, cigaršpica, ravnokotarskih imanja i stoke, pejzaža...

Očigledno ste ga, unatoč svim preprekama koje ste nabrojali i alternativnoj produkciji, uspješno postavili na scenu, s obzirom na poziv da djelo izvedete na Marulićevim danima.
- Postojala je neka tinjajuća nada, s obzirom da sam znao da postoji potencijal u onome što sam napravio da predstava prođe selekciju za Marulićeve dane. Sreća je da je selektor Igor Ružić prepoznao taj potencijal i mimo činjenice da je to jedna mala nezavisna produkcija, uvrstio predstavu na tako važan festival. No, Desničin tekst je predivan, pripada hrvatskoj književnosti (iako ne samo hrvatskoj, budimo pravedni) pa prema tome i Marulovim danima. Možemo ga nazvati i alternativom, dakako ne u smislu suprotnosti već po tome što u mainstreamu nije podržan, za njega nema prostora, uvijek zbog raznoraznih razloga. Ili se njegov tekst percipira kao jako profiliran i misaon, pa nije za mainstream, ili Desnica općenito ne valja u društveno-političkom smislu. Komunistima je buržuj, buržujima je odmetnik, Hrvatima je Srbin a Srbima Hrvat, vjernicima ateist, ateistima mistik - a ono: samo Čovjek. “Čovjek iz pasije, ako hoćete” kako za sebe kaže Ivan Galeb. Tako je u javnom prostoru zanemaren, u ovom i onom sistemu. Po svojoj kvaliteti nikada nije dobio dovoljnu zastupljenost nego nekakvu samostansku poziciju (što je, doduše, njegova odluka). Drago mi je da je i Igor Ružić doprinio tome da se to ispravi. Ponosan sam.

Osim dugogodišnje fascinacije dubinom Desničina djela, imali ste potrebu staviti i ploču na kuću u Zadru u kojoj se 1905. rodio Vladan Desnica? Gradske vlasti ploču su ubrzo skinule.

- Ploča je skinuta jer nije službeno postavljena i to je protokolarna stvar. Smisao ploče, odnosno moje akcije, je samo jedan: komentar jedne prešućenosti. Skinuta je, ali je najvažnije da je u javni prostor donijela promišljanje o važnosti Vladana Desnice i o načinima na koji mu možemo odati počast, pločom na rodnoj kući, predstavom… za dobrobit naše budućnosti. Detektirat ćemo problem točno onakav kakav je: Zadar je grad različitosti, a stalno briše vrijednosti umjesto da ih integrira. Time gubi. Umjesto integracije ima devastaciju. Primjer je i rušenje Teatra Verdi.

Ja svakako nisam iz iredentističkih razloga ponovio to ime u javnom prostoru nego obnavljam nepametno brisanu povijest, u inat. Zato, između ostalih (meni važnijih razloga) izabirem i Desnicu. U ovom ideološki problematičnom sustavu u kojem živimo ja se nekako osjećam kao Desnica u komunizmu ili Desnica danas - nepripadno, kao, vjerujem i većina pristojnih građana. Jer: “…od onoga što ljudi smatraju velikim ljubavima - patriotizmi, ideološke privrženosti, vjerničke odanosti, fanatizmi svih vrsta - uistinu su samo naličje velikih mržnja.”

Javni prostor, ideološki i nacionalni identiteti trebali bi uvažavati sve različitosti i vrijednosti koje jedni drugima, utječući međusobno, ugrađuju kao kvalitetu, dodanu vrijednost, da kažemo Europski. Na žalost, taj je prostor kontaminiran primitivizmom i nasiljem. A to je ustvari, samo maskiranje stvarnosti ispod koje se događaju pljačka i grabež. Da se razumijemo, nije to samo jedna maska - to je čitav jedan maskembal preko cijelog spektra, s nekim razlikama ali - ipak! Jako je malo ljudi i ideja u tom javnom prostoru kojima bi čovjek mogao vjerovati i koje bi mogao slijediti - pristojan čovjek tu nema što tražiti. Vladanovo djelo meni pomaže u nadilaženju svega toga i držim da i drugima može biti “spasonosna luča vodilja”.

Lada Burčul