Istraživanje koje razbija predrasude: Hrvatice vole turske sapunice jer tako uče o svijetu!

- Što je sinoć bilo u „Fazilet”? Je li Hazan konačno poljubila Jagiza?, bilo je pitanje koje se zadnjih nekoliko mjeseci postavljalo na gotovo svakom kantunu. „Sulejman veličanstveni”, „1001 noć”, „Bit ćeš moja”, „Rat ruža”, „Crni biser”, „Istanbulska nevjesta”, nezaboravna „Fazilet i njezine kćeri” te brojne druge telenovele posljednjih su godina među najgledanijim sadržajima na nacionalnim televizijama. Zajednički nazivnik za sve te sapunice je to što su turske produkcije, a u Hrvatskoj je kod žena, ali i muškaraca koji se prave da ih uopće ne gledaju, nastala prava pomama za njima.

Zbog čega je to tako i zašto se u Hrvatskoj turske sapunice gledaju više od domaće produkcije, te zbog čega svaki put kod nas obaraju rekorde gledanosti, pokušao je otkriti istraživački tim sociologa iz splitskog Instituta za društvena istraživanja Ivo Pilar, a dobivene rezultate javnosti je po prvi put predstavio mr. sc. Mirko Petrić, viši predavač na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru, na javnom predavanju „Žene i mediji: turske sapunice u Hrvatskoj” koje je u srijedu održao u Zadru.

Istraživanje je provedeno u okviru znanstvenog projekta "Relacijski rodni identiteti u Hrvatskoj: modernizacijske i razvojne perspektive" kojeg financira Hrvatska znanstvena zaklada. Projektom se propituje odnos između muškaraca i žena, gdje je posebna pažnja posvećena položaju žena koje su u hrvatskom društvu na više načina još uvijek podređene. 

Na temelju dobivenih rezultata među ispitanicima o rodnoj ravnopravnosti, istraživači su definirali tri tipa žena, ali i muškaraca u Hrvatskoj: egalitarne, koje smatraju da muškarci i žene trebaju biti ravnopravni u svim aspektima života i rada; podvojene, koje smatraju da žene trebaju biti ravnopravne u svijetu rada izvan kuće, ali da je njihova uloga u obitelji i privatnoj sferi općenito veća; te neodlučne, koje odlikuju proturječni stavovi o ovim temama.

Sad se vratimo sapunicama. Pilot istraživanje o tome „zašto žene gledaju turske sapunice” provedeno je na 16 sugovornica iz okolice Splita, među kojima su bile žene sva tri navedena tipa, različitih struka i obrazovanja. Ipak, jedna stvar im je bila zajednička, a to je da su sve „navučene” na turske sapunice. Dobiveni rezultati iznenadili su istraživače, razbili neke kulturne predrasude i otkrili nove spoznaje koje odudaraju od stereotipa kojima se etiketiraju ljubitelji turskih serija. Štoviše, moglo bi se zaključiti da turske sapunice žene gledaju zato što su medijski pismenije! 

- U ovo početno istraživanje načina na koji žene u Hrvatskoj gledaju turske sapunice i koji su razlozi njihova uspjeha, krenuli smo motivirani s dva glavna razloga: žene koje ih gledaju na neki način su posramljivane, bar implicitno, zato što gledaju "trivijalne proizvode", a onda i zato što su ti proizvodi došli s "Balkana". Odnosno zato što su strani mediji, među kojima je i BBC, pisali o pomami Hrvata za turskim sapunicama obrazlažući da je to zbog kulturne bliskosti, govori nam viši predavač Petrić dodajući kako je tumačenje međunarodnih medija zapravo sugeriralo da se turske serije gledaju na ovom području zbog kulturne bliskosti s Turskom, odnosno zato što gledateljice prepoznaju svijet koji je u njima prikazan kao sebi blizak.

- Pokazalo se zapravo da je upravo različitost ono što ih privlači uz tradicionalnu strukturu melodramatskih serija, a niti jedna žena nije rekla da su odnosi prikazivani u serijama slični kod nas. Dapače sve žene su kazale kako “kod nas nije tako kako je kod njih”. Kada se prikazivao „Sulejman veličanstveni” onda su obrazovane žene proučavale povijesne činjenice i utvrđivale je li u seriji prikazano ono što se u povijesti stvarno dogodilo. Ta „čitanja” su slična kod svih žena, samo što su se obrazovanije žene bolje izražavale, govori Petrić naglašavajući kako to nije pasivno gledanje televizijskog sadržaja već aktivno jer su sve žene imale mišljenje o tome što gledaju i razloge zašto ih gledaju te relacije prema nama, ali ne na način da prepoznaju sličnosti već uoče različitosti.

- Sve su žene jako medijski pismene, analiziraju sve, razmatraju režiju i glumu, povlače paralele s ranije prikazivanim sapunicama,  govorile su kako Turci paze na to da se ne prikazuju religijski sadržaji u serijama, a sve su naglasile kako likovi u serijama uvijek žive u luksuznim stanovima i vilama i kako im je dizajn zanimljiv. Najvažnije je da govore kako im je produkcija zanimljiva i da to nisu više Turci što su nekad bili, već ističu kako oni imaju industriju, da ih ima 80 milijuna, da imaju velika sveučilišta, ali i dobre glumce te režisere za razliku od domaćih serija. To označava da naglašavaju kvalitetu tih sapunica što ide protiv teze o kulturnoj bliskosti, ističe Petrić i dodaje kako su sapunice od 2010. najveći turski izvozni televizijski proizvod, drugi na svijetu nakon SAD-a, te da se dobro prodaju u Južnoj Americi, Aziji, pojedinim zemljama Istočne Europe, te Izraelu. Mnoge od tih zemalja očito nisu nikad iskusile Osmansko carstvo niti njegovu kulturu, a svejedno su turske sapunice u njima rado gledane. Stoga medijska teza o kulturnoj bliskosti pada u vodu, naglašava Petrić.

- Poveznica tih država je da su to zemlje koje su izložene snažnom procesu modernizacije zadnjih godina, odnosno novoj fazi procesa moderniziranja društvenih odnosa. Ono što se promijenilo od prijašnjih sapunica jest to što se one danas gledaju u udarnom terminu, nakon vijesti, jer se žene sada promatra kao ozbiljno gledateljstvo, govori Petrić odogovarajući na pitanje zašto žene gledaju turske sapunice kada su sve zapravo jako sličnog sadržaja. Istraživanje je pokazalo da se odluka neke žene o tome hoće li gledati neku sapunicu ili ne na kraju opet svodi na kvalitetu produkcije. Zanima ih, na koncu, kako su odnosi među likovima prikazani i koliko je uloženo u produkcijske uvjete.

- Ukratko, serije razmatraju prvenstveno u medijskoj dimenziji. Kroz njih, razmišljajući, uče o svijetu. Nisu, dakle pasivne primateljice medijskih sadržaja kojima je lako manipulirati, kako su tvrdile klasične medijske teorije, ističe Petrić i govori kako je pred njegovim timom još puno stvari koje treba istražiti kada se gleda zbog čega Hrvati gledaju turske sapunice. Naime, treba provsti istraživanje među ženama iz drugih krajeva Hrvatske, a ne samo iz okolice Splita. Treba ispitati i muškarce, a na kraju i one žene koje uopće ne gledaju turske telenovele za kojima tako lude...