Ja 25 godina ne mogu riješiti stambeno pitanje i s obitelji živim u 30 kvadrata, a oni koji rata nisu vidjeli danas uživaju u državnim stanovima! Znaju to svi: među 'Poskocima' je bilo teških kriminalaca!

Neven je junak. U jeku najjačeg topničko-pješačkog napada na području Jasenica, uzeo je ručni raketni bacač i iz neposredne blizine uništio neprijateljski tenk T-55. Bio je to prvi uništeni tenk u Dalmaciji u Domovinskom ratu.

Neven je prvi hrvatski redarstvenik, 40-postotni ratni vojni invalid, pripadnik i instruktor za snajpersko oružje i protuoklopno djelovanje Specijalne jedinice zadarske policije Poskoci. Njegov ratni put, do kraja 1993. godine, ostavlja bez daha, svjedoči o iznimnoj hrabrosti i požrtvovnosti, o bezbrojnim situacijama u kojima je riskirao svoj život i tamo ostavio dio svog zdravlja.

Neven Sorić, Neno kako ga zovu u rodnim Bibinjama, ima 50 godina, suprugu i troje djece. I jedan veliki problem. Problem koji ne može riješiti 25 godina. Već četvrt stoljeća sa svojom obitelji živi u 30 kvadrata roditeljske kuće. Druge kuće nema, a i taj skromni prostor, nije u njegovom vlasništvu.

Nema kome Neno nije pisao, nema kome se nije obraćao. Od Ministarstva branitelja i ureda Predsjednice Republike do Općine Bibinje. Nula bodova. Godine 2014. napokon je od ministra Freda Matića uspio dobiti procjenu stambene komisije o opravdanosti zahtjeva za stambeno zbrinjavanje, da bi u veljači ove godine dobio i kredit Ministarstva branitelja od gotovo pola milijuna kuna za gradnju kuće od 80 kvadrata. I baš kad je mislio da je prošao kalvariju, njegova matična općina ga je obavijestila da nemaju građevinsko zemljište koje bi mu ustupili i gdje bi za sebe i obitelj izgradio dom. Neno je miran i skroman, pomalo sramežljiv, ali iscrpljen i ogorčen nepravdom koja mu uništava život...

- Gledam oko sebe, što sam u ratu radio ja, a što neki. Gledam se i pitam što sam krivo napravio? Zašto sam ja i dalje, nakon godina ratovanja, nakon najtežih zadataka, još uvijek u 30 kvadrata, a oni, moji poznanici, koji ni rata ni ratišta nisu vidjeli, s debelim mirovinama, skupim autima, u državnim stanovima, s privilegijama... Znam ih u facu, sve. Znam ih tko su bili i što su u ratu radili. Znam da nisu bili ono za što se sada predstavljaju, ali su zato pokupili vrhnje. A ja, ja sam bio pristojan. Nisam se gurao, nisam se grebao, nisam tražio ono što mi ne pripada – počinje Neno svoju priču koja uistinu spada u rubriku vjerovali ili ne.

- Nemojte misliti da sam ja jedini. Ima nas još branitelja, tu u Bibinjama, koji svakodnevno žive nepravdu od države za koju su se borili. Čekamo da nam se riješi najosnovnije, mjesto za život i stanovanje. Zakoni su nam to omogućili, ali sada se Bruno Bugarija, načelnik općine, izvlači da za nas nema prostora, da oni nemaju građevinsko zemljište za branitelje, da trebamo još čekati dok se donesu planovi, dok se državno zemljište ne prebaci na općinu... Koliko još? Dvije, tri, pet godina? Do smrti... - umoran je Neven.

Vadi na stol papire, pokazuje dokumentaciju, puste molbe, zamolbe, obraćanja i priloge. Ponavljaju se uvijek iste adrese, odgovora ili nema ili su negativni, uvijek je na snazi neka „viša sila”.

- Svi su drugi porješavali svoje probleme a nisu imali ni upola uvjeta kao ja i nekim moji suborci. Mi još uvijek čekamo. Govore mi, trebao si se učlaniti u HDZ pa bi to sve odmah riješio. Ali ja jesam u HDZ-u već 30 godina, ali se nisam gurao, nisam ništa tražio više od onoga što mi pripada. Bio sam miran i pošten, i to mi se sad obija o glavu... - zastane na trenutak.

- Nakon završetka rata svi oni koji su najmanje doprinosili u specijalnoj jedinici zadarske policije Poskoci odlaze prema ministarstvima, na Pantovčak i kod visokih crkvenih predstavnika kao da su oni oslobodili Hrvatsku. Tako, među njima, i predsjednici udruge SJP Poskoci uz suglasnost zadarske policije i njima nadređenima u državi. S lažnim navodima o ratnom putu sugerirali su i predlagali kome treba riješiti braniteljska prava, kome dodijeliti odlikovanja i priznanja, koga imenovati na visoke dužnosti u zadarskoj policiji. Neki su, izgleda, ratovali, ginuli i krvarili, a neki su čekali svoje vrijeme. Za sve što vam govorim imam dokaze, o tome svi ljudi u policiji sve znaju. Ja javno i odgovorno tvrdim da je među pripadnicima Poskoka bilo ljudi koji su kroz rat, pa sve do danas, kriminalno djelovali, i na koncu sve to debelo naplatili. Koji su uniformu koristili da bi sebe promovirali, da bi prikrivali svoje kriminalne aktivnosti. Vjerujete da je tu bilo više kriminala nego na ulicama Zadarske županije.

Na što konkretno mislite, o kakvom kriminalu govorite?

- I tijekom rata, ali i nakon rata, neki ljudi koji su bili u specijalnim postrojbama odgovorni su za najteža kaznena djela. Godinama se govori o nekoliko slučajeva ubojstava ljudi pod sumnjivim okolnostima, i civila i hrvatskih vojnika i pripadnika policije. U to su bili upleteni neki ljudi iz Poskoka i zadarske policije. O tome se zna i o tome znaju današnji ljudi u vodstvu zadarske policije. Takvih, sumnjivih ubojstava, događalo se i nakon rata, bilo je sumnjivih smrti i nekih bivši pripadnika specijalnih jedinica.

Ti „osloboditelji Hrvatske” iz zadarskih Poskoka kroz Domovinski rat su devastirali i pljačkali državnu i privatnu imovinu, imovinu hrvatskog naroda, provaljivali su po stanovima i zauzimali ih, po lokalima i diskotekama pljačkali su i ucjenjivali ljude i to sve zbog svojih privatnih interesa. Otuđivali su opremu i naoružanje koje je stizalo od hrvatske emigracije, a kasnije su govorili da se ono pogubilo na prvim crtama, iako se radilo o jako vrijednom oružju, poput Hecklera, višecjevnih bacača i slično.

Prema svojim kolegama unutar zadarske policije ponašali su se nekorektno, ucjenjivali su ih, maltretirali, prijetili, sve do toga da su se počela događati ubojstva pod sumnjivim okolnostima. Sve je to poznato i o svemu sam tome pisao i predsjednici i ministru branitelja. Kad sam to napisao i pokazao Tihomiru Bakariću, savjetniku gradonačelnika Zadra Branka Dukića za branitelje, rekao mi je: „Neno, od prvog do zadnjeg slova, sve je istina!”

Kakve ste dobili odgovore od ministra i predsjednice?

- Od predsjednice odgovor nisam dobio, ali su mi savjetnici ministra branitelja tražili da im detaljno opišem svoja saznanja. Kad sam počeo o tome govoriti nadležnima nakon rata, moji zahtjevi za rješavanje stambenog pitanja samo su se komplicirali. Primjerice, kad je stambena komisija 2014. došla na teren, potpuno je krivo utvrdila činjenično stanje. Namjerno ili slučajno, ne znam, ali sam se na njihovo rješenje žalio. Nakon toga su dolazili još dva puta i na kraju su ipak utvrdili činjenice onakve kakve stvarno jesu. Od mene je traženo da imenom i prezimenom navedem tko je bio u komisiji i koje su greške napravili, i to sam napravio. Tek sam nakon toga dobio rješenje od ministra Matića i ušao u proceduru za dobivanje kredita – govori Neno kojem su podrška, osim obitelji, njegovi kolege branitelji iz Bibinja, za čije se interese, kako nam kaže, također zalaže i bori. Zato ga posebno smeta kad njegove brojne zamolbe za pomoć naiđu na ogluhu s visokih instanci.

- Ministru i predsjednici sam se obratio jer smatram da udruge ne smiju odlučivati i predlagati tko treba ostvariti i kakva braniteljska prava, pogotovo ne one grupe podobnih branitelja koji dolaze riješiti statuse onih branitelja koji su ih potplatili. Ako moji navodi nemaju odjeka prema MUP-u, Ministarstvu branitelja i savjetniku predsjednice za branitelje, savjetnika za nacionalnu sigurnost, onda je stanje zabrinjavajuće do te mjere da nam kao narodu i društvu neće pomoći ni najmodernija i najopremljenija vojska i policija. Ako nadležne institucije nisu voljne barem suosjećati i odgovoriti jednom hrvatskom branitelju, meni tada njihove riječi ništa ne znače. Naročito kada uzalud spominju ime prvog hrvatskog predsjednika dr. Tuđmana koji je govorio da niti jedan hrvatski branitelj ne bi smio reći da je ovo nije država za koju se borio – naglašava Sorić.

- Na kraju sam došao k vama, novinarima. Potrošio sam vjeru u sve institucije i sustav, u ta sjajna obećanja i „dobru volju” da se braniteljima pomogne. Znam, mnogi su se snašli u svemu tome, ali mi koji smo samo tražili osnovno, još uvijek do toga ne možemo doći. Govorim ne samo u svoje ime, u mojoj koži ima još branitelja iz Bibinja koji ne mogu ostvariti osnovna prava iz Zakona o braniteljima. Zato jer nas se ignorira, jer za naša pitanja i probleme uvijek ima vremena i odgođenih rješenje. Ne želimo više čekati, prošle su nam najbolje godine života, a nismo dobili ono što su nam zakonom odlučili dati. Zato nećemo stajati mirno, ići ćemo u prosvjede, prosvjedovat ćemo protiv sustava koji je junake Domovinskog rata pretvorio u njegove žrtve, poručuje Neven Sorić.

Ne zna zašto je dobio odlikovanje, a Markačev pištolj mu nikad nije uručen!

- Predsjednik Mesić me 2006. godine odlikovao Redom Nikole Šubića Zrinskog za junačko djelo u ratu, ali nikad nisam doznao za koje sam konkretno djelo odlikovan. Tražio sam da mi to odgovore iz ured današnje predsjednice, ali odgovor nikad nisam dobio. Obraćao sam se Ministru branitelja da me primi kako bih mu mogao objasniti da institucije ne rade svoj posao, ali on me nije mogao primiti. Njegov savjetnik mi je rekao da ministar prima samo predstavnike udruga, a ne branitelje pojedinačno. Zato mislim da ministar ne zna što sve sve događa na terenu, ili zna pa ne želi o tome govoriti. Htio sam mu reći kako mi je supruga, preko nekih EU projekta, dobila sredstva za samozapošljavanje, i da smo tako otvorili malu ribarnicu u Bibinjama. Ali nismo mogli opstati jer su na mjestu naše prodaje istovremeno ribu prodavali drugi ribari, bez dozvola i papira. Tri sam godine o tome obavještavao nadležnu inspekciju, ali ništa se nije promijenilo. Htio sam mu reći kako sam od generala Markača prije 12 godina dobio pištolj za zasluge u ratu, ali taj pištolj meni nikad nije dospio u ruke. Na dan dodjele nisam mogao doći, a nakon toga pištolje je „zapeo” negdje u zadarskoj policiji... - priča Sorić.