StoryEditorOCM
4 kantunaPISMO RADE BOBANOVIĆA

Je li Vlada mogla iskoristiti iskustvo obnove Hrvatske nakon rata za obnovu Banovine? Obećavanje bez jasne strategije je mazanje očiju - pa i mozga!

Piše Rade Bobanović
28. prosinca 2022. - 15:20
Rade Bobanović, bivši načelnik Općine Polača, danas upravitelj PZ Masline i Vino iz Polače  Luka Gerlanc/Cropix

Dugo vremena, evo skoro nakon više od dvije godine otvoreno ukazujem kako pristupiti obnovi kuća, domova, stanova, zgrada, kulturne i sakralne baštine, infrastrukture i svega onoga intimnoga obiteljskog u potresu. 

U svemu tome jedina je istina kako obnova ne ide u očekivanom roku (to doživljava opća hrvatska javnost), a posebno direktni stradalnici. Zbog dobrobiti hrvatske države i njezine demografske slike obnova se mora završiti. Očito je kako je pitanje postavljeno u samom početku „kako i u kojem vremenu obnoviti“, gdje je vrijeme bitan faktor.

Više je opravdanih razloga zašto je pitanje kako i kada, jer obnova uključuje obitelji koje su ni krive ni dužne ostale bez osnovnih uvjeta za život.

image
Goran Mehkek/Cropix

Državni administrativni aparat, a i politička volja je onaj element koji u svemu tome mora reagirati brzo, za takve situacije mora biti pripremljen. U svemu ovome vrijednost duha hrvatskoga naroda i vjere da može pomoći je bila promptna začuđujuće nadnaravna, ljudska i humana, a u nekim elementima i pogibeljna. Nema ni jedno tijelo, građani, mediji, službe spašavanja, a da nisu samoinicijativno i promptno djelovali. 

Država (vlada ova ili ona) očito je da je zatečena, nije imala jasan strateški pristup iako smo imali upozorenja iz Domovinskog rata pa i u novije vrijeme poplave itd.. Nije hrvatski teritorij jedinstven u tome da ga pogodi potres, poplava, požar... to se događa i drugdje u svijetu, gdje su isto tako različiti pristupi rješenju problema kao američki, talijanski, indijski, kineski, njemački...

Hrvatska je jedna od rijetkih država u posljednja tri desetljeća koja je na svom teritoriju preživjela strašan stupanj razaranja, rušenja, ubijanja. Iz tih činjenica Hrvatska se izvukla ne bez rana, ne bez grešaka, još postoje neobnovljene kuće, crkve, škole i sl., međutim, obnovom se tijekom pet godina ipak uspjelo vratiti na svoja ognjišta više od 250.000 prognanika.

Obnovom su stvoreni preduvjeti za školstvo, vjeru, gospodarstvo, napredak. U to vrijeme radilo se puno u dobroj vjeri, organizacijski oblik obnove je drukčije postavljen, međutim, dobre postavke iz tog vremena trebale su ostati trajna vrijednost hrvatske države za neka buduća loša vremena kao što su potres, poplave i druge prirodne nepogode. 

image
Ivana Nobilo/Cropix

Javni pozivi, da ili ne, sve su to nepobitne činjenice s kojima se valja usuglašavati pa i suprotstavljati. Konkretno, Ministarstvo graditeljstva, kao i Ministarstvo gospodarstva, nije operativno tijelo koje će provoditi obnovu. Uz dužno poštovanje kadrovima tih ministarstava, tamo nema operativaca, osim iznimki, koji mogu promptno djelovati. 

Bez obzira koliko Hrvatska imala ureda, uprava, agencija, u ovom slučaju, nužno je bilo formirati tijelo povezano s Vladom RH, primjerice Upravu za obnovu, kojoj bi trebao biti osnovni zadatak, u ono vrijeme i danas, promptno raspisati natječaj za aktiviranje projektanata i procjenitelja oštećenih kuća i sveukupnog stradanja, kako u Zagrebu, Baniji i ne daj Bože negdje drugdje. Ovo je trebalo provesti na prihvatljiv način uz pravičnu naknadu kao vid mobilizacije vojnika za obranu države.

Ne može se reći da Vlada Republike Hrvatske nije neke mjere poduzimala u tom smislu, ali ne može se očekivati da će se za pumpanje probušene gume na cesti tražiti javni natječaj. Naime, to angažirano tijelo stručnjaka, projektanata i procjenitelja (a čini mi se da se na tome nešto radilo, ali ne do kraja) morali su izraditi jasne projekte projekcije s potrebnim materijalima za rekonstrukciju i prihvatljive cijene potrebnih materijala. (Znamo da je u protekle dvije godine bilo promjena u cijeni građevinskog materijala, međutim i to se moglo uskladiti i predvidjeti). Međutim, nesretno ili nespretno, od tih poduzetih mjera, upliće se nezrela politička vodilja u širem smislu i nejasna zakonska regulativa. Jedno su obećanja druga je realnost. 

image
Ante Cizmic/Cropix

Što se dogodilo Hrvatskoj:

- boljka počinje od one narodne „svi sve znamo, tko će meni soliti pamet“

- izgubili smo osjećaj i vrijednost da nešto trebamo raditi u dobroj vjeri, i da ne možemo imati za sve idealne parametre.

Tu sada dolazimo do nedorečenih vladinih mjera u ova dva konkretna slučaja. Nije osnovano tijelo koje će voditi obnovu ili nije osnovanom tijelu utvrđen jasni pristup i ovlasti.

Reći ću otvoreno, premijeru je sigurno teško zašto se obnova rješava sporo ili se ne rješava. Po meni, premijer je po sadašnjoj regulativi unutar vlade prvi po ustavom zagarantiranim ovlastima za iniciranje, nadzor i kontrolu, a nije provedbeno tijelo u konkretnom slučaju, niti bilo koje ministarstvo ove vlade. Ta tijela mogu biti koordinacija, usmjeravanje, reguliranje zakonske mjere i slično. 

Stručnjaci u procjeni i projektiranju, vjerujem da su radili najbolje, međutim, oni su trebali biti pratnja obnove i izgradnje koristeći sve relevantne parametre, projektni zadatak, cijenu materijala, radnu snagu i ostalo. Po dobivanju tih sanacijskih izvedbenih projekata raspisani su natječaji. Možda u nečemu griješim, ali činjenica je kako su ti natječaji za obnovu bili neselektirani i nedorečeni.

image
Vojko Basic/Cropix

Naime, po izrađenim zadacima, kriterijima, projektni zadaci mogli su se razvrstati (ako jesu, svaka čast) u kategorije po vrijednosti troškovnika s korištenim materijalom i potrebnom radnom snagom. Temeljem tih osnovnih informacija to tijelo je trebalo grupirati izvođače: kao mali (2-3 zaposlena), srednji (10 i više), veliki (50 i više)... gdje je upravo odabir projektnih zadataka bilo i vrijeme kao bitan faktor završetka obnove.

Navodim primjer, nije isto sanirati dimnjak, krovište, balkon ili krenuti od temelja bilo to obiteljska kuća, povijesno zaštićeni objekt ili sakralni objekt,infrastruktura, voda, struja.. Ovdje treba voditi računa kako su sami vlasnici objekata manjeg stupnja stradanja, kao što se predlagalo, mogli biti izvođači na obnovi, opet uz nadzor gore spomenutih tijela i materijala. Ovo se nije dogodilo - iz moje perspektive - zato što nije bilo jasno i uz previše administracije pa i koja su prava i obveze.

Kao što je već poznato široj javnosti, više je modela i kriterija ulaska u obnovu, a mogu biti:

- stupanj stradanja, 

- broj članova obitelji, struktura (radni, neradni, mirovina, škola, studenti)

- obavezni materijali, zamjenski materijali,  cijena tih materijala. 

- vrijeme dostupnosti materijala te poseban kriterij stradanja objekata posebno u Baniji ima kojima je to jedino stambeno rješenje pa i onima kojima je to obiteljska starina – imovina, a imaju drugo mjesto boravka. U ovom dijelu posebno je trebalo voditi računa o stradalim objektima u manjim zaseocima - sredinama gdje su živjele dvije, tri, četiri obitelji. Što s njima, izmjestiti, grupirati, obnoviti... Ovo su važne odluke. 

image
Vojko Basic/Cropix

Navedeno se moralo promptno usklađivati s vlasnicima obiteljskih kuća ili druge imovine, a očito je da nije, jer često čujemo dvojbe o kategoriji stradanja kuće (plavo, zeleno, crveno). Ovim odlukama direktno se utjecalo na demografsku sliku tog područja.

To su činjenice koje se jednostavno zbroje i s kojima smo vodeći se zakonskom regulativom, dobrom vjerom, natječajima, angažiranjem projektanata, procjenitelja za obnovu i tijekom obnove uz rezervu nastanka manjih nejasnoća mogli imati u proteklom vremenu skoro 80% obnovljenih objekata, a time i iskoristiti skoro 80% sredstava iz EU fondova.

Što je najbitnije, zadržali bi značajni dio stanovništva u tim prostorima. Dnevno nuđenje, obećavanje, bez jasne strategije i vizije, očekivati da će potencijalni poduzetnici, ljudi iz toga prostora ili namjernici iz drugih sredina samoinicijativno krenuti u neke projekte koje značajnije financira EU u odnosu na druge sredine je, moram priznati, mazanje očiju pa i mozga. U svemu ovome bitna je činjenica kako državna tijela kao organizirane institucije nisu iskoristili ili ne koriste značajni dio sredstava iz EU, a rokovi neumitno teku.

image
Vojko Basic/Cropix

I na kraju osvrta, kao prijateljska jeka čovjeka iz sredine koja je i sama stradala u ratnim, poratnim vihorima, Domovinskom ratu, vidim rješenje u hitnom, promptnom ustoličenju neovisnog vladinog tijela (kao npr. Državna revizija, ali ne tog tipa). To tijelo mora odgovarati vladi, a osnovni zadatak bit će mu sinergijski iskoristiti sve potencijale ove države, sve sugestije proistekle iz svih ministarstava, znanja, struke, sociologa, demografa, kako stvoriti novu cjelinu, novu vrijednost u našoj Banovini u koju će, bez obzira na trusnost, mnogi poželjeti doći, investirati, živjeti. Jednostavno trebamo neki vid turističkog brenda: ŠTO SE SVE MOŽE KAD SE BRAĆA SLOŽE na primjerima koji već postoje u svijetu.

22. studeni 2024 09:18