I pozabavili su se. Neki kažu da je progon Mihajlova zapravo započeo pismom Titu iz Zadra poslanom od strane „svjesnih“ dušebrižnika s Fakulteta, drugi kažu da je poslužio kao povod približavanja Jugoslavije Brežnjevu. Uglavnom, Mihajlovu su 5. ožujka 1965. godine dva agenta pokucala na vrata kabineta na zadarskoj rusistici i dotadašnji život sveučilišnog profesora bio je gotov, a počeo je onaj drugi koji nikada nije birao, disidentski, kojim je živio zapravo sve do same smrti.
I umro je jednoga ožujka. Bilo je to 7. ožujka 2010. godine u malom stanu u Beogradu kamo se vratio tek 2001. godine. Sahranjen je nekoliko dana kasnije. Nitko se, koliko se zna, ni toga ožujka u Zadru nije sjetio zadarskog profesora Mihajla Mihajlova. Da je prije 50 godina šutio, pokajao se, priznao „krivicu“, vjerojatno bi okončao život kao ugledan zadarski sveučilišni profesor u mirovini, ali odlučio je da će ustrajati na onome što je činilo njegovu osobnu slobodu: na istini i na pravdi.
Mihajlov se prije 50 godina u Zadru počeo boriti za demokraciju i na tom mu se putu ispriječila mala sredina koja se žestoko obračunala s mladim intelektualcem. Glavni akteri, a mnogi više nisu živi, postali su kasnije ugledni članovi novog političkog poretka kojemu su puna usta bila – demokracije. Mihajlov je još 70-tih godina morao napustiti ove prostore nakon što je odležao 7 godina robije, ustvari - bez ikakvog razloga.
Velika se frka tada digla u Zadru oko Mihajlova, jer su Titove opaske shvaćene i prerevno. Suđenje se pretvorilo u međunarodni skandal, u Zadar su došli strani novinari koji su pratili proces. Prvi put je PEN klub, međunarodno udruženje pisaca, trebalo održati svoj kongres u jednoj komunističkoj zemlji i to 1965. godine na Bledu, pod predsjedanjem čuvenog Arthura Millera. Rekli su: ako Mihajlov ode u zatvor, neće doći u Jugoslaviju, koja se inače smatrala puno naprednijom od zemalja iza željezne zavjese. 'Leto Moskovsko' otvorilo je pukotinu u tom „raju“, pa se ubrzo nakon uhićenja Mihajlova i njegova knjiga počela prevoditi širom svijeta. Mihajlovu je sudbina, drugačija od one koju je (svjesno) priželjkivao, bila zapečaćena.
Tek tada nije šutio, napisao je 'Otvoreno pismo Titu' što je tada bilo shvaćeno kao još jedna provokacija, a u međuvremenu je inicirao i pokretanje nezavisnog časopisa 'Slobodni glas' namijenjenog slobodnom i demokratskom iznošenju kritičke misli, izvan komunističke dogme! Deklaracija o časopisu je zaplijenjena prije objavljivanja, grupa istomišljenika, u međuvremenu proširena na Zagreb i Beograd ubrzo je pohapšena i optužena za neprijateljsku delatnost, a osuđen je - samo Mihajlov.
Budući da nije mogao djelovati u zemlji, svoja je gledišta Mihajlov počeo objavljivati u stranom tisku. Zbog toga mu i po drugi put sude u Zadru 1966. godine, kada se uvjetna kazna pretvara u robijanje. Zbog osnivanja časopisa, još dok je bio u zatvoru, pokreće se nova istraga u Beogradu 1967. godine na kojemu je zbog »neprijateljske propagande« osuđen na još 4,5 godine strogog zatvora.
- S jedne strane, to što me je osobno predsjednik Republike napao, bilo je zlo, zbog toga što je Zadar mali grad i kad vas generalni sekretar, doživotni predsjednik i otac nacije napada, vi ste odmah izolirani, uhapšeni. S druge strane, to me je očuvalo da nisam bio nikad pod torturom, nitko me nije mlatio, nego su me, čak, kad su me uhapsili, pitali pa što si to napisao kad te je drug predsjednik tako napao! Bila se podigla grdna larma u svijetu, zato što se stvar ticala i Sovjetskog Saveza. Tito je rekao da je to nova vrsta đilasizma... Prije 'Leta moskovskog' nisam razmišljao o politici, apsolutno sam bio izvan te sfere. Kakva pobuna, nisam ja Vlada Revolucija! Nisam pobunjenik, psihološki nisam takav tip. U politiku sam bukvalno natjeran kad me je Tito napao i sve što sam radio bila je samo moja obrana – sjećao se Mihajlov.Kako je izgledao progon mladog intelektualca u Zadru, zašto su se na Fakultetu tako oštro obračunali s kolegom koji je, na kraju krajeva, objavio tek jedan iskreno napisan putopisni esej?
- Sjećam se kao da se desilo jučer, onog dana kad sam se ja osobno našao izbačen iz dotadašnjeg normalnog života, dana, kada se za mene svijet okrenuo tumbe... Bilo je to četvrtog ožujka 1965. godine. Tog dana sam negdje prije podne došao na fakultet (a u to vrijeme sam na zadarskom Filozofskom fakultetu radio kao asistent na Katedri ruske književnosti), jer je poslije podne trebalo održati predavanje studentima. Prolazeći hodnicima stare, velike zgrade, primjetio sam da me i studenti i kolege nastavnici zagledaju nekako čudno, prestaju razgovarati kad prolazim kraj njih i gledaju za mnom niz hodnik. Pomislio sam da mi je lice nečim zamazano, pa me zato tako zagledaju. Otišao sam u toalet da se pogledam u ogledalo. Sve je bilo u redu. Otišao sam u svoj kabinet, i tek što sam ušao, neko je zakucao na vrata. Bio je to jedan naš izvanredni student, udbovac, praćen nekolicinom ljudi uniformiranih i bez uniforme, ali očito iz policije. Taj izvanredni student je ulazeći rekao: "Profesore, dođe vrijeme... ", i mene prvi put u životu uhapsiše. Ispostavilo se da su novine tog dana objavile Titov govor održan predstavnicima okružnih javnih tužilaštava, u kojem je nekoliko rečenica bilo posvećeno meni i mom tekstu „Leto moskovsko“, kao primjeru ideološke diverzije protiv koje se treba boriti. Ljudi su me u hodnicima fakulteta zagledali zato što su već čitali novine, a ja još nisam – napisao je u knjizi 'Domovina je sloboda' objavljenoj 1994. godine u kojoj se prisjeća i zadarskih dana.Posebno je pri tom istaknuo ulogu dr. Dalibora Brozovića za kojega je kazao da ga je izbacio s fakulteta i Ivice Maštruka koji je, tvrdio je Mihajlov, predvodio zadarske skojevce u šikaniranju tako što su ga gađali novčićima pred Okružnim sudom u Zadru.
- U zagrebačkom tjedniku "Globus", koji mi je slučajno dopao u ruke ovdje u Washingtonu - piše Mihajlov - među pismima redakciji s iznenađenjem sam pročitao dopis koji se tiče mene. Naime, dr. Dalibor Brozović, jedan od glavnih vrhovnika HDZ-a, odgovara na "neistiniti podatak" iznjet u članku Jasne Babić, da je on kao partijski sekretar Filozofskog fakulteta u Zadru 1966. kao "nepoćudne" izbacio s radnih mjesta Mihajla Mihajlova i Franju Zenka. Dr. Brozović tvrdi da nikada nije bio partijski sekretar, te prema tome nikoga nije mogao izbaciti sa posla. Bio je, kaže tek redovni član SKH, i godinu dana kasnije, 1967. isključen zbog potpisivanja Deklaracije. I dalje objašnjava: "Protiv Mihajlova jesam istupao, jer je bio deklarirani, uvjereni, idejni jugo-unitarist, što je ostao i danas u USA, gdje sada boravi. Meni su tada, kao i danas, svjetski ideološki sukobi bili sporedni, a osnovni protivnik jugoslavenstvo" – prenosi Mihajlov pa odgovara:- Brozović je u pravu kada tvrdi da nije bio partijski sekretar Filozofskog fakulteta, mada je pri izbacivanju dr. Zenka 1966. bio vrlo glasan i aktivan, što je tada zabilježila ne samo domaća već i strana štampa. Bio je samo član partijskog komiteta, ili aktiva, kako li se već to zvalo, i vrlo se trudio u obrani "generalne linije". Vjerojatno bi dogurao i do položaja sekretara, da nije jedno od njegovih prethodnih izbacivanja iz partije bilo vezano za slučaj Informbiroa. Tvrdi da mu je partija služila samo kao paravan za "hrvatsku djelatnost", ali barem u našem slučaju, nitko to tada ne bi mogao zaključiti. I mene i Franju Zenka (Hrvata) napadao je s "marksističkog stanovišta", točnije - s partijskog. Mi smo tada, 1966. godine, zajedno sa još desetak ljudi iz Zadra, Zagreba i Beograda, pokušali osnovati potpuno legalno nezavisni socijalistički časopis. Kako smo Zenko i ja predavali na zadarskom Filozofskom fakultetu, nas dvojicu je Brozović napadao kao "antimarksiste, neprijatelje socijalizma, naše zemlje i jedinstva naših naroda". Dr. Franjo Zenko je u to vrijeme bio asistent pri katedri za filozofiju, ja - na slavistici. Bili smo pohapšeni, najureni s posla, oklevetani u štampi. Rješenje o našem hapšenju je tada potpisao još jedan vrhunski HDZ-ovac - Josip Manolić. U stvari, ja sam bio izbačen s Filozofskog fakulteta godinu dana prije toga, 1965. godine. Partijski komitet fakulteta je predložio Nastavničkom savjetu da me odmah izbaci s fakulteta, ne čekajući ni suđenje, ni završetak istrage. Na koji način je već tada, aktivan u mom izbacivanju, dr. Brozović došao do zaključka da sam "jugo-unitarista" - ostaje tajna... "Hrvatska djelatnost" Dalibora Brozovića u ono vrijeme nije se razlikovala od djelatnosti partijskog sekretara fakulteta, koliko se sjećam – Srpkinje. Što se tiče mog "jugo-unitarizma", mora da je dr. Brozović ipak nešto malo pobrkao. Zar su "jugo-unitariste" držali po zatvorima prije i poslije pada Rankovića, prije i poslije Desete sjednice CK SKH? Točno je da su moji prijatelji, učesnici pokušaja osnivanja nezavisnog časopisa, bili pripadnici skoro svih naroda i narodnosti bivše Jugoslavije. Pa ipak, cilj osnivanja časopisa nije bilo jačanje "jugo-unitarizma", već ostvarenje prvog koraka na putu k duhovnom, idejnom i političkom pluralizmu. Cilj je bio – demokracija, odgovorio je Mihajlov Brozoviću.
Ivice Maštruka, nekadašnjeg jugoslavenskog ambasadora u Vatikanu, prisjeća se kao svoga studenta, ali i žestokog omladinskog aktivista u Zadru.- Bio je vođa grupe omladinaca koja je na izlazu iz zadarskog Okružnog suda bacala na mene hrpe novčića i vikala "Profesore, evo ti para!", kao prodao sam se za novac, strani plaćenik. Ne zamjeram mu, bio je veoma mlad – napisao je Mihajlov.
Razgovarali smo s dr. Maštrukom u Zadru koji je taj događaj odlučno opovrgnuo.- Ne, nisam bio njegov student, ja sam studirao u Zadru engleski i njemački, nisam uopće bio na slavistici. Ja sam Mihajlova sretao tada u Zadru, ali sam već bio završio studij. Kad sam se vratio iz vojske, mislim da sam bio samo na jednom njegovom predavanju kad je govorio o tom dnevniku moskovske godine, pričao je o ruskim piscima i pjesnicima. Tad sam ga upoznao pa smo ćakulali, a drugih kontakata nisam s njim baš imao. Ja sam tada već bio završio fakultet i radio sam u Narodnom listu. Nemam nikakve veze s tim događajem sa suđenja za kojega me pitate. Ne znam niti da me spominjao u svojoj knjizi, moguće je da me zamijenio s nekim. Navikao sam već da me spominju za razne stvari i u krivim kontekstima, čak i da sam rušio spomenike po Zadru 1953. godine, kad sam bio klinac. Znam da je tada u Zadru bio velik problem osnivanje nekog lista i po tome ga se sjećam, a greška je ako me navodio u tom kontekstu – kazao je Maštruko.
Još jedan suvremenik iz tog razdoblja, Mirko Vidović koji je i sam morao emigrirati 1965. godine zbog optužbe da je vatikanski špijun, objavio je nedavno knjigu „Kako je nastao pokret nezavisnih intelektualaca u Zadru“. Vidović u knjizi ističe kako se zajedništvo ljudi zdrava razuma na Filozofskom fakultetu razvijalo unatoč tajnoj policiji infiltriranom među studentima i profesorima. S velikim uvažavanjem piše o Mihajlovu, za razliku od dr. Brozovića kojega donosi u izuzetno negativnom kontekstu, kao i Ivicu Maštruka te još neke tadašnje suvremenike poput dr. Vjekoslava Maštrovića, ravnatelja Povijesnog instituta JAZU.- 'Ljeto moskovsko' najprije je poslao u Zagreb, Miroslavu Krleži, u nadi da bi ga mogao objaviti u Forumu. Krleža ga je (prema nekim poznanicima koji su mu bili bliski) pročitao i pokušao zaboraviti što je čitao. Navodno je (prema istom izvoru) bilo upitno bi li se esej mogao objaviti, Krleža je stoga odgovorio sljedeće: To je vraški dobro napisano i vrlo zanimljivo, ali mi to nećemo objaviti. Više nam je stalo da održimo u korektnim odnosima naše službene veze s intelektualnim krugovima u SSSR-u nego li s tim ljudima iz predvorja reakcije. Navodno ga je na takav odgovor prisilila zadarska UDBA koja je znala što je Mihajlov napisao i kome je to sve slao. Tek nedavno je u Arhivu beogradske UDBA-e pronađeno i objavljeno pismo koje je Titu iz Zadra poslao udbaški inspektor Mate Barbir, koji je od Tita tražio odobrenje da uhapse i sude Mihajlu Mihajlovu zbog ‘vrijeđanja’ bratskog Sovjetskog Saveza i socijalističke vlasti – navodi Vidović koji je u knjizi objavio i faksimil Barbirovog pisma Titu.
- Mate Barbir, moj student, kasnije načelnik UDBA-e za Zadar, zakucao je na vrata moga kabineta, kaže: "Profesore, dođe vrijeme!" Dva policajca, dva agenta, tu su i neki profesori u funkciji svjedoka, vrše pretres kabineta, traže oružje – prisjećao se toga u više navrata i sam Mihajlov.Davor Aras, sudionik tadašnjeg Pokreta nezavisnih intelektualaca koji voli za sebe istaknuti da je hrvatski nacionalist, sjeća s velikim uvažavanjem nadnacionalnog Mihajla Mihajlova kao čestitog i poštenog čovjeka.
- Tito nije mogao doznati o zadarskim događajima iz nijednog drugog izvora nego od zadarske UDBA-e koja je izvijestila da se u Zadru organizira jedna demokratska, za njih anarhistička grupa, mada je osnivanje časopisa bilo potpuno legalno. Kad se sjećam što smo mi tada htjeli kroz časopis 'Slobodni glas' koji je trebao proisteći iz naših druženja i razmišljanja, pokazalo se da je to bila jedna utopija jer u jednom totalitarnom sustavu koji je imao sve elemente moći u svojim rukama, bilo je nemoguće da se taj demokratski časopis pokrene iako on nije bio antijugoslavenski, što ja nisam baš šmekao. Mihajlov je uzbunom oko svoga eseja pokazao da Tito ustvari nije bio nezavisan od Sovjeta. Nakon njegovog uhićenja mi smo nastavili djelovati, ali iz postupaka prema Mihajlovu u Zadru, znali smo i što nas čeka. U bivšem Ribljem restoranu odbili su jednom u nazočnosti dopisnika New York Timesa, servirati hranu Mihajlovu kao neprijatelju Jugoslavije, pa je dopisnik kasnije opisivao kako je naručio dva ručka. Išlo se grubo, đonom. Jednom je Mihajlov vrlo uplašen došao kod mene doma i kazao mi kako su ga u njegovom portunu neki dočekali. Ja sam u 1 sat u noći pošao tamo s njim i iz njegovog portuna zbilja su dvojica pobjegli kad su vidjeli da se vraća sa mnom. Rekao mi je da su to bili SKOJ-evski aktivisti. To ne bi bilo čudno jer ako ste kao omladinski aktivist dobili partijski zadatak, morali ste ga izvršiti, takvo je bilo vrijeme – kazao je Aras.U razgovoru za “Newsweek” 1979. godine, Mihajlo Mihajlov predviđao je kako će nakon Titove smrti na ovim prostorima doći do krvoprolića, jer je na to logički upućivao stupanj demokratizacije i socijalnog razvoja.
- Desetljeća diktature Saveza komunista stvorila su uvjete za procvat nacionalizma, koji je, posebno u balkanskim uvjetima, neizbježno doveo do međuetničkih ratova i pokolja – zaključio je Mihajlov.
U Zadar se nikad više nije vratio.Mihajlov je otputovao 1964. godine u SSSR na fakultetsku razmjenu i u Moskvi je upijao dojmove stvarnoga života tadašnje sovjetske Rusije. Malo je falio (protivila se jugoslavenska ambasada) da intervjuira i samoga Hruščova koji je nedugo poslije smijenjen, da bi SSSR nakon vrhunca liberalne faze opet zahvatila restaljinizacija koja će potrajati skoro do pojave Gorbačova. Objava dijelova 'Leta moskovskog' u kojima je spominjao Staljinove gulage i „veštačke redove“ za Lenjinov mauzolej, ali u kojima je vidio i liberalne natruhe Hruščovljeve vladavine i želje ruskih intelektualaca za neovisnom i slobodnom misli, Sovjeti su tutnuli Jugoslaviji pod nos i proces je pokrenut, točno onoga dana kad je Tito spomenuo u svom govoru javnim tužiocima „da neki Mihajlov kleveće bratski SSSR“.
Zadar je u to vrijeme imao tridesetak tisuća stanovnika i ponovno je nastajao iz razvalina Drugog svjetskog rata. U malome gradu Filozofski fakultet, za koji se često vjeruje da je osnovan inicijativom Miroslava Krleže - postaje ubrzo svjetlo intelektualnog i kulturnog života. Poslati sa svih strana u „provinciju“, u nešto poput male intelektualne oaze, zadarski profesori i asistenti, izolirani i daleko od bilo kakvih kulturnih središta i centara odlučivanja, u gradiću prepunom vojske i kasarni, počinju stvarati prilično slobodouman intelektualni krug u kojemu se svojom pojavom idejama i razmišljanjima ubrzo istaknuo upravo Mihajlo Mihajlov, potomak ruskih emigranata koji se školovao u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu, da bi ga u Zadar na odjel slavistike kao asistenta poslao zagrebački Filozofski fakultet da predaje rusku književnost.
- Tek u zatvoru sam naučio, točnije otkrio, da sam slobodno biće, da nitko i ništa ne može uzeti od mene tu slobodu, ako ja sam ne pristanem da je izgubim. Tek u zatvoru, gdje je moj život zavisio (ili mi se bar tako činilo) od svake moje riječi ili postupka, od teškim pritiskom, do kraja sam spoznao da ipak samo ja svojom slobodnom voljom određujem svoju sudbinu, i da mi nikakva sila na svijetu ne može oduzeti tu slobodu. Istovremeno je došlo i saznanje da patnja kojoj sam bio podvrgnut nije bila nezaslužena, mada, naravno, nikakve veze nije imala sa onim zbog čega me je tužilac optuživao. Naprotiv! U zatvoru sam se kajao zbog toga što nisam napisao sve što sam mislio, a ne zbog toga što sam previše napisao. Svijest o neotuđivoj slobodi, koja je dovela do saznanja da sam samo ja kriv zbog nevolje koja me je snašla, isključila je mogućnost da optužim druge ljude i zamrzim ih. Zar je bio kriv policajac koji me je hapsio, stražar koji me je čuvao, tužilac i sudija koji me je osudio? Ta svi su oni samo izvršavali naređenja. Pa i Josip Broz, koji me je napao, učinio je to tek pošto je sovjetski ambasador uložio protest, nakon što je drugi (od tri) nastavka mog teksta bio štampan u beogradskom časopisu "Delo". Razumije se, mrziti se mogao cijeli nedemokratski sistem, ali jedna je stvar mrziti sistem, a druga - žive ljude. U onom mračnom i strašnom iskušenju, u kojem su se danas našli i Srbi i Hrvati i svi drugi narodi Jugoslavije, najstrašnije što se može desiti je to da se za patnje i smrt optuže drugi ljudi, drugi narodi, te da se zlo samo umnožava raspirivanjem mržnje, napisao je zaključivši citatom Dostojevskog: "Kriv si pred drugima već zato što si mogao biti jedini svjetionik u tami, a nisi to bio..."