Tvornica glinice Jadral u povijesti će ostati upamćena kao jedan od najvećih promašaja privrede Socijalističke republike Hrvatske u tadašnjoj Jugoslaviji. Iako je radila svega četiri godine, napravila je štete za najmanje četiri generacije. Bazeni s lužinom koji su ostali nakon proizvodnje boksita trajno su unesrećili obrovački kraj, a zlokoban apokaliptični izgled crvenkastog tla, bez ijedne biljke i živoga bića, danas je zanimljiv samo ekološkim aktivistima, lokacijskim menadžerima za filmsku produkciju i odnedavno- jednom Kataloncu.
Marc Casals 42-godišnji je katalonski pisac i novinar, po formalnom obrazovanju prevoditelj i tumač. Poliglot je koji govori najmanje šest jezika, između ostalog bugarski i bosanski, a najlakše ćemo ga opisati kao čovjeka koji nauči jezik svake zemlje u kojoj živi. Životni put ga je prije tri i pol godine doveo u Zadar, taman u vrijeme kad smo počeli živjeti novu stvarnost, a lockdown je bio pred vratima.
- Sjećam se dana kad sam stigao ovdje. Bio je blagdan Svih svetih, grad je bio potpuno prazan, kao da je život u njemu stao. Zato je taj početak u vrijeme pandemije bio težak, falila mi je obitelj koju nisam vidio godinu i pol dana, ali blizina mora i mediteranska opuštenost koju i sam nosim u sebi, djelovale su ljekovito na tu prilagodbu. Samo pomalo, lako ćemo- smije se Casal koji se rodio u Gironi i studirao u Barceloni. Nakon fakulteta, počeo je raditi kao tumač za europske institucije, prevodeći s engleskog, francuskog i talijanskog na španjoski i katalonski. No, ispostavit će se da konkurencija u Bruxellesu prevelika pa mu je savjetovano kako bi “bilo dobro da ipak nauči neki egzotični jezik”. U to vrijeme Bugarska i Rumunjska taman su se pripremale za ulazak u članstvo EU, a pokazat će se kako je potreba za bugarskim prevoditeljima bila puno veća. Zato je Casals spakirao kufere i bez puno razmišljanja odselio u njemu potpuno nepoznatu Sofiju.
- Prvotni plan je bio da ostanem godinu dana i naučim jezik, a onda put Bruxellesa. I plan je trajao sve dok nisam počeo putovati po Bugarskoj, pa pomalo otkrivati okolne zemlje, od Srbije preko Bosne, Crne Gore do Hrvatske. I fascinirao sam se ovim dijelom Europe. Na kraju sam u Sofiji ostao pet godina, otišao sam jer mi je već kronično falilo more- priznaje nam ovaj Katalonac na odličnom hrvatskom.
A more je našao u Cavtatu, koji je slučajno otkrio vozeći od Splita put Crne Gore. Promjena je bila ogromna, kaže, od milijunske Sofije do gradića u kojem zimi nema više od dvije tisuće duša, ali imao je sve što mu treba: mir, osiguran posao koji je odrađivao na daljinu i more kao lijek za dušu. Vjerojatno bi i dulje ostao da mu činjenica što Hrvatska tada nije bila članica EU nije komplicirala dozvole oko boravka.
Zato je Marc još jednom spakirao kufere i odselio u Sarajevo. Grad koji mu neće ostati samo usputna stanica već važno životno poglavlje koje će trajati čak deset godina. Tamo je iz regije počeo pisati reportaže za španjolske medije, napisao svoju prvu knjigu “La piedra permanece” ili “Kamen ostaje” gdje kroz 16 osobnih i potpuno različitih priča prikazuje diskunkcionalni kontekst bosanske stvarnosti i snagu duha koji joj prkosi. Reakcije na knjigu u Španjolskoj bile su sjajne, dočekala je drugo izdanje, a još čeka prijevod. I još važnije za ovu priču, u Sarajevu je upoznao svoju djevojku, Patriziju Pizarroso Acedo, koja je ubrzo dobila posao lektorice za španjolski jezik na Sveučilištu u Zadru. Sada je ipak jasnije odakle jednom Kataloncu interes za propalu tvornicu glinice kraj Obrovca.
- Za razliku od, primjerice, Bosne, u percepciji Španjolaca Hrvatska je mala, pitoreskna i uređena zemlja s turističke razglednice. Ja preko mojih priča toj percepciji želim dati dubinu, kontekts, širu i životniju sliku. Do sada su mi u fokusu često bile teme iz kulture, priče o književnicima s ovih prostora, jer se kroz njih može puno reći o temi identiteta i brojnim pitanjima koje ono otvara. Meni kao Kataloncu to je vrlo poznat teren. Trenutno istražujem tu nevjerojatnu priču o zaboravljenoj tvornici glinice kraj Obrovca koja je vrlo intrigantna u brojim aspektima, a španjolskoj publici, za koju pišem, potpuno je nepoznata. Takvim pričama težim, nadam se da će ih biti još jer to znači da ćemo se ovdje dugo zadržati- zaključuje ovaj simpatični Katalonac.