StoryEditor
4 kantunaRAD I LJUDI

Katarina Peović: Sva radnička prava u Hrvatskoj danas su upitna, pa tako i ono koje su radnici tražili 1. maja 1890. Mladi su dresirani za izrabljivanje

Piše Silvana Uzinić
1. svibnja 2021. - 16:46
Teo Kamov/Cropix

Nikada nam obilježavanje Prvog maja, Međunarodnog praznika rada, nije bilo potrebnije nego danas, kad su razlike među bogatima i siromašnina spale na razine iz doba prvobitne akumulacije kapitala, a pritom su cijene rada na granici siromaštva. No pitanje je jesmo li toga uopće svjesni?

U Hrvatskoj, na primjer, više od polovine kućanstava ne može podmiriti neočekivani financijski izdatak što znači da nemaju za popravak kućanskog uređaja ili automobila, gotovo petina ih ne može redovito podmirivati trošak režija, a deset posto ih ne može svaki drugi dan priuštiti obrok s mesom...

Prije tri desetljeća najprije su nam uveli nasilnu promjenu samog pojma radnik pa je on postao djelatnik, zaposlenik ili posloprimac, pritom su brzinski stvoreni kapitalisti dobili naziv tajkuni, a klase su postale stališi. Posljedica je da se izgubio pojam eksploatacija radnika, ali lako za pojam!

Izgubila se i svijest o izrabljivanju što je gorući problem novih naraštaja pa ih većina prekovremeni rad na određeno vrijeme s nesigurnom budućnošću prihvaća bez otpora. Zar je danas normalno da na Praznik rada rade mnogi trgovci?

Unatoč tome činjenici da se u nas jedna od dvije najjače stranke naziva socijaldemokratskom, riječ radnik i radnički problem u javnu upotrebu trudi se vratiti Katarina Peović, saborska zastupnica Radničke fronte i kandidatkinja za gradonačelnicu Rijeke. S kim ćeš, stoga, prikladnijim o današnjem prazniku nego s njom.

Kako ove godine Radnička fronta obilježava Prvi maj?

- U skladu s epidemiološkim mjerama… A neke akcije će biti i iznenađenje. Obilježiti ćemo ovaj važan praznik i u razgovoru s radnicima, dijeljenju letaka i informiranju radnika o načinima na koje se mogu boriti za svoja prava.

Koji su osnovni problemi ljevice danas u svijetu? Zar ne bi trebala biti sve jača kada vidimo da smo se praktično vratili na tvorničke postavke kapitalizma?

- Jedan od temeljnih problema je globalno nepovjerenje u viziju boljeg i pravednijeg društva, blokada mišljenja koja se povezuje s onom krilaticom konzervativne britanske premijerke Margaret Thatcher - “nema alternative”, TINA (“There is no alternative”). Drugi problem je podijeljenost i razjedinjenost radništva.

Treći je problem taj da su radničke borbe danas uglavnom defanzivne, pa i konzervativne - one ciljaju povratku nekih izborenih prava. Danas vidimo da se niti jedno radničko pravo ne može shvatiti neupitnim, pa tako i ono osmosatnog radnog vremena koje su radnici u Hrvatskoj tražili kod prve proslave 1. maja 1890. godine, održane pod sloganom "Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi".

Zašto nema solidarnosti među radnicima?

- Nestanak solidarnosti nije stvar slučaja, već strukturnog pritiska kapitalističke klase - gdje se svaki oblik solidarnosti i radničke borbe predstavlja kao prepreka tržišnoj racionalnosti i razlog nekonkurentnosti. Kod nas je to posebno istaknuto jer je dominantan oblik stvaranja konkurentnosti tzv. interna devalvacija - snižavanje cijene rada koja se ostvaruje i kroz fleksibilizaciju, lakše otpuštanje radnika, ukidanje radnih mjesta, nametanje nesigurnih uvjeta rada.

Trebala bi se napraviti mala studija svakog od recentnih slučajeva razbijanja i uništavanja velikih radničkih kolektiva – Uljanika, Brodotrogira, Inine rafinerije u Sisku – svi ti slučajevi pokazuju isti obrazac fragmentiranja i uništavanja radničke borbe na razne, često perfidne načine.

U brodogradilištima se to primjerice provodi tako da se formira više manjih firmi, pa se radnici prebacuju iz jedne u drugu tvrtku. Kako koja tvrtka zapadne u financijske probleme prijenosom ugovora se ljudi jednostavno iz propale prebace u novu. Pojedini radnici Brodotrogira su promijenili i do pet firmi u četiri - pet godina, a da praktički nisu promijenili radno mjesto. Na taj način se otežava sindikalna borba, jer prebacivanjem u drugu firmu sindikalnom povjereniku prestaje mandat.

Radnička solidarnost se sprečava i izmjenama Zakona o radu kao i nekim, sve češćim, praksama (praktički) kriminalizacije radničke borbe, osobito presudama Ustavnog suda.

Kako je moguće da se nakon toliko godina ponovno moramo boriti za tzv. tri osmice? Da li bi se Praznik rada konačno trebao obilježavati demonstracijama?

- Nijedno izboreno radničko pravo u kapitalističkim društvenim odnosima nije trajno. U nekim trenucima, osobito prosperiteta i privrednog rasta može se činiti da sukoba između kapitala i rada nema ili da je slabiji, no u trenucima krize taj sukob se zaoštrava. Iako su radnici pacificirani i iako ih se pokušava uvjeriti u suprotno – oni koji žive ili pokušavaju živjeti od svojeg rada, kao i umirovljenici koji su živjeli od svojeg rada – iz dana u dan sve su u nepovoljnijem položaju.

Pet poreznih reformi ministra Marića išle su na ruku najbogatijima, štednja najbogatijih Hrvata u bankama u kriznoj godini povećala se za 11 milijardi kuna, priče o prosperitetu šačice najbogatijih koje će se „preliti” na ostatak društva su opasni mitovi koji stoje kao motiv takvih anti-radničkih reformi.

Pitanje je do kada vladajući mogu pacificirati nezadovoljstvo najširih slojeva i hoće li to nezadovoljstvo, jednom kada eksplodiraju posljedice korona-krize, izbiti u obliku demonstracija kakve se upravo odvijaju u Sloveniji protiv vlade Janeza Janše koja provodi slične mjere kao i naša Vlada.

Što mislite o hrvatskim sindikatima i njihovim vođama? Kako je moguće da mnogi zaposleni nisu niti članovi tih organizacija?

- Sindikati se bore protiv negativnih učinaka na tržištu rada i na radnom mjestu, ali ne i protiv uzroka tih učinaka. Često se radnici organiziraju i sami, kao što je to bio slučaj u Uljaniku sa Stožerom za obranu Uljanika i sada Stožerom za obranu Brodotrogira.

U nekim situacijama, poput sindikalista u Ini Rafineriji Sisak i Krašu, kao i nekim brodogradilištima, sindikalisti su više služili upravama nego radnicima, a njihova je uloga bila „smiriti” radnike u fazi uništavanja poduzeća. No ima i svijetlih primjera - Novi sindikat kao i neki drugi mali borbeni sindikati i sindikalci.

Koja su trenutno najveća žarišta ugroženih egzistencija u Hrvatskoj?

- Slavonija je ugrožena, Sisak i sisačko-moslavačka županija su i prije potresa bili opustošeni. Tužno je da je samo Radnička fronta u Saboru glasno govorila o Sisku prije potresa, posebice o Rafineriji Sisak i tome što deindustrijalizacija čini tome kraju.

Koliko je bolno kad vas prozivaju i kleveću upravo oni za čija prava se zalažete?

- Nas najviše prozivaju oni za čija se prava uistinu ne zalažemo – tajkunerija i njima pridružene političke elite, kao i mediji u njihovim rukama. Klasna svijest nije nužno vezana uz klasnu poziciju, tako da se mogu naći i slučajevi da radnici, čija prava zagovaramo, brane one koji im ta prava oduzimaju – ali to nije neobično ako uzmemo u obzir godine indoktrinacije.

Možete li pojasniti onu već famoznu izjavu o uzimanju štednje bogatima?

- U trenutku kada jedna trećina ljudi u Hrvatskoj živi u uvjetima siromaštva, 300 tisuća djece živi u uvjetima siromaštva, neka od njih idu spavati gladna, smatramo da bi oni 1,7 posto najbogatijih u Hrvatskoj koji u bankama imaju preko 40 posto ukupne štednje trebali podnijeti najveći teret krize.

Zadnji podaci koje smo dobili od HNB-a pokazuju da 115 najbogatijih u Hrvatskoj drže na bankama svaki po preko 25 milijuna kuna na računu, dakle samo njih 115 ima ukupno preko sedam milijardi kuna. A to se odnosi samo na banke i štedne banke te ne uključuje depozite u stambenim štedionicama i depozite nerezidenata.

Istovremeno Plenkovićeva Vlada daje korona-potpore onima koji su prošlih godina imali stotine milijuna kuna dobiti. Nezaposleni ne dobivaju ništa, dok je očito pravo na dobit Vladi važnije od zadovoljavanja osnovnih ljudskih potreba.

Govorili smo isključivo o dijelu bogatstva onih najbogatijih. Opet, jasno je da oni koji su najbogatiji imaju i medije u svojim rukama, te da ti mediji neće pljeskati ovoj našoj ideji već su je pokušali diskreditirati kao čistu „otimačinu”.

Pozdravljate li najavljene promjene u poreznoj politici SAD-a?

- Pozdravljamo, riječ je o vraćanju poreza na pred-trumpovsko razdoblje. Biden diže poreze za najbogatije – one koji zarađuju više od milijun dolara godišnje. Dio porezne reforme koji pratimo s posebnim zanimanjem je najavljeno oporezivanje digitalnih divova (Googlea, Facebooka, Applea i drugih) koji godinama izbjegavaju plaćanje poreza u zemljama u kojima preko virtualnog prostora stvaraju dobit, a u kojima nemaju registrirane podružnice.

Iako su SAD godinama izbjegavale potpisivanje međunarodnih sporazuma kojima bi se osiguralo da velike multinacionalne kompanije plaćaju poreze tamo gdje stvaraju dobit, sada je očito da će se neki oblik oporezivanja - uvesti. Radnička fronta je na temelju zakonskih prijedloga koji su implementirani u mnogim EU zemljama uputila zakonski prijedlog iz Sabora pred Vladu koja ga je, pak, odbila argumentima kojih bi se posramili svi osim periferne autokolonijalne sluganske ekonomije koja ne čini ništa da bi poboljšala status vlastite društvene većine. Naša Vlada jednostavno čeka da se “veliki” dogovore.

Najveći broj mladih ne shvaća koliko ih se na tržištu izrabljuje, na žalost, prekarni rad vide kao datost. Kako doprijeti do njih? Osobno sam se uvjerila da je to slučaj i sa izvanredno obrazovanim mladim ljudima na višim pozicijama u kompanijama...

- Mladi su odrastali u okružju koje ih je na takve odnose privikavalo. Hrvatska je nakon Milanovićevih izmjena Zakona o radu postala prva u EU prema nesigurnim ugovorima o radu.

Slažete li se s ocjenom da ste naprosto prepametni za mase, nazivaju vas elitistima... Pojasnite našim čitateljima, na primjer, pojam 'prekarijat'! Zar ne bi bilo zvučnije da nekad otvoreno za većinu obespravljenih kažete da su tegleći volovi?

- Ne.

Riječka priča Osobni i komunalni standard

U Rijeci ste kandidatkinja za gradonačelnicu. Ukoliko pobijedite na izborima kako ćete se nositi s raznim ograničenjima u provođenju nekih odluka? Bojite li se da biste mogli razočarati svoje birače? Naime, ako želite provesti ono za što se zalažete potrebna vam je pozicija moći, ali tada riskirate da se, metaforički rečeno, razdjevičite s obzirom da je politika i umijeće mogućega, odnosno kompromisa. Jeste li si u tom smislu postavili čvrste granice koje nikada nećete prijeći?

- U Rijeci je važno da se prisjetimo uvjeta u kojima se grad rapidno razvijao. Potrebno se prije svega osloboditi mitova koji nas čine periferijom Evrope, a koji su poticani od sluganskih političara na vlasti. Treba fokus staviti na politike koje će ponovno osigurati snažnu privredu koja proizvodi za potrebe stanovništva i za izvoz, koja osigurava visok osobni i komunalni standard, koja je ekološka i koja osigurava uvjete za solidarnost, jednakost i pravednost. Ne bojimo se jer je temelj našeg programa demokratizacija odlučivanja. Povećanje osobnog i komunalnog standarda za većinu može doći samo kao posljedica drugačijih odnosa proizvodnje koji podrazumijevaju demokratizaciju.

13. svibanj 2021 18:01