StoryEditor
4 kantunaJEZA MAJSKIH POLJANA

Kažu 6,2? Ma kojih 6,2?! Bilo je više! Bratu je auto bio u dvorištu. Kad je počelo, otišao je na drugi kraj! Sad je dobro. Gdje se kupamo? U koritu!

Piše Ivica Nevešćanin
31. prosinca 2020. - 11:27
Duško Lončar i kćerkica noć su proveli u automobiluJure Mišković/Cropix

Kad prijeđete most kod pilane, s jedne i druge strane rijeke, pa do gornjeg mosta prema Petrinji, sve su to Majske Poljane. Sedam zaselaka. Dijeli ih rijeka Maja, koja se niže ulijeva u Glinu. Maju ne vidimo, veće je debelo zanoćilo, a gusta magla zarobila je šumu i kuće. Zapravo ono što je od tih kuća ostalo.

Kroz mrklu noć na trenutak se probije mjesec i otkriva scenografiju katastrofe. U utorak, kad je drugi put zatreslo, tu je bilo najviše žrtava. Pet. Na brijegu, nedaleko nas, kuća je poklopila oca i sina. Blatni put, kiša, nigdje svjetla ni života. Baš kada smo se namjeravali iskrasti iz tog srca tame ispred automobila istrči čovjek.

- Uhhh! Evo ga opet! Al' je zatutnjao... - odahne Duško Lončar.

Tlo se još nije smirilo. Mi ga u autu nismo osjetili. Istrčao je na put iz dvorišta obiteljskog imanja teško stradalog u potresu. U Majske Poljane stigao je oko dva poslijepodne iz Beograda. Tamo se potres zabilježio na četiri mjesta, sve do Novog Sada. Noć će provesti u automobilu, zajedno s kćerkom, a u drugim kolima spavat će njegov brat. Devedesetogodišnja majka, koja je potres preživjela u kući, prebacili su u sabirni centar u Glini.

- Ako idete još malo naprijed, ima desetak kuća. Sve je srušeno. Najviše su stradale Majske Poljane i hrvatsko Novo selo, tu preko puta. Sravnjeno, potpuno. To je taj potez. Tuda je protutnjalo. Kažu 6,2? Ma kojih 6,2?! Bilo je daleko više. Bratu je auto bio parkiran u dvorištu. Kad je počelo, otišao je na drugi kraj! A majka jauče u kući...

Jeste dobili pomoć. Još uvijek nemate struje?

- Pomoć? Jest, cijelo vrijeme je bilo puno auta. Dolaze ljudi i donose. Ali nema organizacije, ništa nije sinkronizirano.

Bili su iz Civilne zaštite i Crvenog križa?

- Ja ih vidio nisam, došao sam poslijepodne.

Rekli su nam da je vojska u dvorištima kuća postavila šatore?

- Šatori? Jok, to je ništa. Postavljeni su bez podloge, ništa. To je stavljeno da bi netko snimio da se vide šatori. Ništa. I nikoga.

Mi mislili da netko u njima spava...

- Ma jok, prazno.

Pokazuje nam sravnjeno imanje, 15 hektara zemlje, šume, krave, konji, mehanizacija... Od igle do lokomotive.

image
Kuća koje više nema
Jure Mišković/Cropix

Kad će doći struja?

- Tko zna. Tri trafostanice su sravnjene do zemlje.

Voda?

- Ništa.

Kupatilo?

- U korito.

Duško će noć provesti u autu. Dva prednja sjedala pretvorio je u ležaj, a na zadnjim se smjestila kćerka. Brat već spava u automobilu ispred.

- Bit će nekako. Sutra će nam donijeti kontejner – ispraća nas Duško. Kod Smilje Kukoleče atmosfera je puno bolja. Štekće agregat ispred garaže, a ona nešto švrlja po mobitelu.

- Jedva sam dočekala da ga napunim. Jučer smo bili odsječeni od svijeta. Agregat su nam donijeli volonteri prije sat i pol vremena. Sada je puno bolje – govori. Iza njenih leđa u garaži brdo namirnica, boca s vodom, odjeće...

Crveni križ? Civilna zaštita?

- Ne. Ljudi. Cijeli dan su tu, sa svih strana. Dolaze i donose. Kažem im ne treba, hvala, ima dovoljno. A oni ostave stvari u dvorištu i odoše! Eto, sad je garaža puna. Svima veliko hvala – smije se Smilja.

- Uvijek se ja smijem. Tri sam operacije imala na glavi i svaki sam se put smijala. I ovo će dobro završiti.

Večeras će i drugu noć provesti u automobilu. Ona, suprug Pavao, sin, snaha i unuk Lazar. Utrnu noge, zabole leđa, ali izdrži se nekako, kaže 66-godišnji Pavao.

- Teško je, gore nego u ratu, a četiri godine sam u ratu bio. Istinu govorim. Jeben je život na točkovima – i on se smije. Kao da su svu svoju muku Kukoleče okrenuli na šalu. Agregat nam jedva dozvoljava da se čujemo.

- U kući se više ne može živjeti. Nije se urušila, ali ne možemo u nju. Ostali smo jer imamo životinje, svinje, kokoši... Moramo. Ako odemo, kad ćemo se vratiti! – kaže Pavao, a unuk Lazar jedva čeka da ga kao sinoć, zamotaju u deku, i strpaju na zadnji sic na spavanje.

U susjedstvu, preko puta, Vasilj Kukoleča (72) je dobio jedan od prvih kontejnera u Majskim Poljanama. Bijeli, industrijski, onako odoka, dva i pol puta pet metara. Postavili su ga u dvorištu, ispred teško oštećene obiteljske kuće. Vasilj i supruga Kata dočekuju nas kao prvi domaćini.

image
Dan poslije
Jure Mišković/Cropix

- Jako sam zadovoljan. Ovo je sada puno bolje. Ovo je za mene sada kako treba – skromno će. Kata se slaže.

Tko vam je donio kontejner?

- Dobri ljudi iz organizacije "Ljudi za ljude".

Civilna zaštita, crveni križ?

- Nismo ih vidjeli.

Imate li WC?

- Još nemamo, ali donijet će ga sutra, rekli su. Ma gdje je ovo od onog sinoć. Sinoć smo noć proveli na cesti – govori Vasilj.

- Bio sam jako kritičan nakon prvog potresa, ali ovaj drugi! Supruga i ja jedva smo se spasili. Srećom, mene ne hvata panika, ostao sam ispod jakog zida. Da nisam, sve bi nas poklopilo... - vrti Vasilj glavom u nevjerici.

U blizini su napuštene staje. U nekima su ruševine ubile desetak krava, jedan je vlasnik motornom pilom morao sjeći grede kako bi oslobodio zarobljene konje. Iz mraka riču gladne svinje. Jeza je gora od hladne noći. Majske Poljane su prije rata imale nekoliko tisuća duša, danas ih je možda oko tisuću. Nakon ove nevolje bit će ih još manje...

image
specijal sd
Majske Poljane, 301220.
Atmosfera u selu Majske Poljanei dan nakon razarajuceg potresa.
Na fotografiji: Smilja Pavao Kukoleca u ostavi ostecene kuce u Majskoj Poljani.
Foto: Jure Miskovic/CROPIX
Jure Miskovic/Cropix
item - id = 1067891
related id = 0 -> 1127686
related id = 1 -> 1127681
20. rujan 2021 06:50