KOLINDA, POMOZITE LOGORAŠIMA MOLATA Boris Baraba: Neka država pretvori talijanski logor u memorijalni centar!

- Apeliram na predsjednicu RH Kolindu Grabar Kitarović da nam pomogne sačuvati spomen na koncentracijski logor Molat u kojemu su pod talijanskom okupacijom mnogi Dalmatinci izgubili živote, a svi mi koji smo preživjeli prošli smo strašne torture. Predsjednica je posjetila Molat i mi smo se susreli te zajedno prošli kroz logor, ali nije bilo dovoljno vremena da joj kažem za sve probleme s kojima se suočavamo. Uložili smo puno napora da sačuvamo spomen na logor, da se ne uništi i zaboravi, ali dalje više ne možemo sami. Država bi trebala preuzeti brigu i obnoviti spomen područje logora Molat jer je to dio naše povijesti koju nikada ne smijemo zaboraviti – kaže Boris Baraba (93) iz Zadra, predsjednik Udruge logoraša iz Dalmacije u talijanskim fašističkim logorima.

 

Već je petnaest godina predsjednik Udruge koja okuplja preživjele logoraše i svim silama čuva uspomenu na proživljene logoraške dane. Piše i knjigu o udruzi koju vodi, jer najveći dio djelovanja je očajnička bitka u kojoj su prečesto bili prepušteni sami sebi. Nakon godina apela, nastojanja, obilaženja nekoliko predsjednika, ministara, stranih ambasada – nisu uspjeli postići priznanje statusa bivših logoraša niti su dobili odštetu Italije za patnje koje su proživjeli u logorima.

- Logoraši i antifašisti od Njemačke, do Austrije i Italije, uspjeli su dobiti odštete za zatvaranje i progone ili im je taj status barem priznat u mirovini kao što je slučaj u Sloveniji. Mi nikada nismo dobili ni lipe, a godinama smo slušali samo obećanja da će se nešto učiniti – kaže Baraba.

Još su 1992. godine preko talijanskog konzulata u Hrvatskoj uputili pismo Ministarstvu vanjskih poslova Italije tražeći da im Italija isplati odštetu zbog zatvaranja u logore, na što su dobili odgovor da je još bivšoj Jugoslaviji 1947. godine plaćeno 125 milijuna dolara ratne odštete te da se Italija ne osjeća dužna plaćati odštetu bivšim logorašima.

- Ratna je reparacije jedno, a odšteta logorašima nešto sasvim drugo, međutim Italija nije htjela ništa platiti. Nastavili smo dalje pokušavati ishoditi odštetu, dva puta smo bili kod tadašnjeg predsjednika Stipe Mesića, jednom kod Ive Josipovića, a s Kolindom Grabar Kitarović razgovarali smo još dok je bila ministrica vanjskih poslova u Vladi Ive Sanadera. Tadašnja potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor formirala je čak i radnu skupinu da se to istraži. Tražili smo da se i nas uvrsti u tu skupinu, angažirali smo čak i odvjetnika Silvija Degena, pa Krešimira Krsnika, bavili smo se mišlju da tužimo Republiku Hrvatsku pa na taj način ishodimo pravo na odštetu, ali se ispostavilo da se takva tužba može podnijeti samo u ime živih sudionika, a i to puno košta…Radna je skupina radila pet godina, praktično bez rezultata, osim što se ispostavilo da je Italija platila 30 milijuna dolara za tu svrhu što mi nikada nismo vidjeli. Furia Radina, predstavnika talijanske manjine molili smo da posreduje kod talijanskog ambasadora, ali on je napisao pismo tadašnjoj ministrici Kolindi u kojoj ju je obavijestio o tih 30 milijuna dolara. Ona nam nikada o tome nije poslala povratni odgovor. Tražili smo poslije razgovor s drugim ministrima, zatim s premijerom Zoranom Milanovićem, ali ni on nikad nije dogovorio. Više i ne radimo na tome da nam se plati odšteta, izgubilo smo nadu, već da se samo sačuva logor Molat i da se pretvori u memorijalni centar, da se sačuvaju karaule i stražarnice koje smo sami obnavljali i čistili i da se spriječi uzurpacija tog prostora za što je do sada već nekoliko puta bilo raznih pokušaja – kaže Baraba.

Pored logora je i mjesto masovne grobnice umrlih tisuću logoraša od gladi na brdašcu Hrca, pa to područje zaslužuje poseban pijetet. I sam je, kaže nam Baraba, kopao rake kao 18-godišnji mladić po nalogu talijanskih fašista. Nezamislive patnje trajale su sve od otvaranja logora 1942. godine pa do pada Italije 1943. godine. Logor je zapravo trebao biti otvoren na Viru, ali su fašisti od toga odustali jer je taj otok bio previše blizu kopna pa se moglo bježati, a na Molatu su bile znatno veće količine vode potrebne za tako veliki logor, kroz kojega je ukupno prošlo 25 tisuća ljudi, uglavnom hrvatskog življa, mnogi od njih na putu za logore u Italiji. Bilo je ukupno 17 talijanskih koncentracijskih logora u Dalmaciji i to su bili jedini talijanski logori osnivani izvan Italije, a ostao je zaslugom Udruge sačuvan samo logor na Molatu kao jedini fašistički talijanski logor u čitavoj Europi. U samoj Italiji bilo ih je 40 i svi su talijanski logoraši i antifašisti dobili nakon rata primjerenu odštetu temeljem zakona koje je Italija donijela kako bi logoraši proganjani od Musolinija dobili odštetu i mirovine.

A Dalmatincima - ništa. I nitko od fašista nikad nije odgovarao za zločine počinje u logoru Molat. Kad su partizanski ilegalci ušli u logor, zatekli su posade u pet karaula od kojih su se sve odmah predale osim jedne s kojom je trebalo pregovarati. Svi su talijanski vojnici i zapovjednici potom prebačeni u uvalu Molat i brodom su otpremljeni za Lošinj, a onda za Italiju. Nitko nikada nije odgovarao za ratni zločin na Molatu.

Godine prolaze, logoraši su sve stariji i sve ih je manje, a pravda i zadovoljština nije stigla.

- Tražimo da hrvatska država preuzme logor i obnovi ga u Memorijalni centar. Nakon svih ovih godina, to je najmanje što može učiniti kako bi se primjereno i pošteno sačuvao spomen na sve stradale pripadnike vlastitog naroda – apelira Boris Baraba pitajući se na kraju: hoće li molatski logoraši ikada doživjeti svoju pravdu?

M. Kalajžić