Da je nešto trulo u državnoj obnovi kuća ratom poharane Sisačko-moslovačke županije ljudi na Baniji znaju ima dvadeset i nešto godina, praktički od dana kada su uselili u svoje obnovljene domove nakon godina izbjeglištva i snalaženja. Bili su sretni što su napokon dobili krov nad glavom, a to što većina kuća do danas nema fasade, što gotovo nijedna nema armirano-betonsku konstrukciju, znali su i onda kao i danas, ali nisu smatrali potrebnim da se zbog toga nekome žale. Trebao je nažalost doći ovaj vražji potres i da se sva ta improvizirana skalamerija ljudima sruči na glavu pa da se otkriju razmjeri tog zločinačkog pothvata, kako se državna obnova slobodno može nazvati, u kojem je sudjelovao cijeli lanac odgovornih osoba: od projektanata, nadzornih inženjera i izvođača do investitora.
Da su odgovorni svoj posao napravili kako spada, da su ugradili betona i željeza koliko treba, šteta od potresa bila bi neusporedivo manja, mnoge kuće ne bi kleknule, možda bi se samo jače protresle, ali statički bi ostale sačuvane. Pogotovo one koje nisu bile blizu epicentra, kuda žila potresa nije izravno prošla, kao što je prošla kroz Majske Poljane i Novo Selo Glinsko. Takvih, potresom samo dotaknutih kuća, ima podosta, ali su novije i solidnije gradnje, dočim su ove iz obnove, samo koji metar od njih udaljene, srušene do temelja, kao da je netko istresao kontejner građevinskog otpada. Ili su toliko oštećene da je u njima nemoguće živjeti niti ih je moguće popraviti, nego jednostavno bagerom odvesti na smetlište.
- Tko je to gradio, iskreno, ne sjećam se. Prošlo je više od dvadeset godina. Imam svu dokumentaciju u kući, ali ne mogu do nje, pod ruševinama je. Ali bile su to tvrtke angažirane od strane države – kazao nam je Tomislav Stanić u Strašniku.
U selu ima oko devedeset kuća, živi se u njih šezdesetak, a više od četrdeset obnovila je država nakon rata. I sve, kaže, imaju isti feler: nedostatak betona i željeza u konstruktivnim elementima. Oštećenja su tolika da su njima više ne može živjeti, a ako se i može, popravak će biti jako skup. Tomislavova kuća, konkretno, nema više niti jedan cijeli zid. Svi su napukli i pomaknuti desetak centimetara od „škvare”, kao i krovna ploča koja samo što vas ne poklopi.
Na isti problem naišli smo u Novom Selu Glinskom. I oni su teško stradali u ratu, trideset i troje ih je poginulo, a gotovo cijelo selo je bilo porušeno. Potres je i njima sada uništio gotovo sve kuće, a ništa bolje nije u susjednim Majskim Poljanama, gdje su neki dalmatinski volonteri prilikom raščišćavanja kuća „otkrili” isto ono na što je ukazao Tomislav: da se u obnovi naveliko kralo, da je korupcija, nakon rata, taj siroti svijet još jednom unesrećila.
- Molim da drugi put kod obnove stave barem pet kila željeza jer ovako se kuće ne grade – kazao je čovjek za RTL televiziju iz Majskih Poljana.
Prave razmjere loše obnove trebalo bi tek utvrditi nekom revizijom ili kriminalističkom istragom, svejedno, no riječi Tomislava Stanića potvrđuju se na svakom koraku. Država je na području Banije obnovila stotine i stotine kuća. Neke su obnovljene preko ovlaštenih izvođača, a manje zahtjevne popravke preuzimali SU na sebe sami vlasnici. Ali ovo o čemu pišemo ne odnosi na te manje popravke, nego na gradnje novih kuća, negdje na starim temeljima, kako se to lijepo vidi na kući Tomislava u Strašniku.
- Nova gradnja je podignuta na temeljima stare, porušene kuće. Temelji su u potresu ostali cijeli, a nova gradnja se urušila. Jasno vam je zašto. Izletjeli su svi ćoškovi jer u njima nema ni betona ni čelika – objasnio je Tomislav i ponovio rečenicu koja će možda i obilježiti ovu strašnu katastrofu: „Moju kuću nije srušio potres nego korupcija”.