Laura Čulina ima 14 godina, iz škole donosi petice i ima samo jednu želju: izaći iz stana i hodati, hodati, hodati... Pomozimo joj da je ostvari!

Nitko tko to nije doživio, ne može shvatiti kroz što smo prošli, bila je kao biljka. Ona bi spavala, a ja sam joj razgibavala i vježbala noge. Noćima sam plakala, sve do njene treće godine, kada je konačno počela sjediti i govoriti. Tada sam znala da će biti bolje, da je mentalno zdrava i da sve možemo, ništa mi više nije bilo teško, dobile smo neki zajednički "turbo pogon". Tri godine poslije, prvi je put stala na noge, pokušala je hodati. Napredovala je, to mi je ulijevalo snagu, a sada nas čeka još jedna bitka i nadamo se da će nakon nje Laura prvi put samostalno prohodati.

Tako početak životne borbe za zdravlje svoje kćeri opisuje Jagoda Prtenjača. Jagoda je rodom iz Polače, a s Laurom živi u Rijeci i niti može niti želi skrivati optimizam unatoč svemu što je prošla.

Laura Čulina je danas 14-godišnja djevojčica, uskoro kreće u sedmi razred osnovne škole. Rođena je u Splitu s pet mjeseci i 22 dana, prva dva i pol mjeseca života provela je u inkubatoru, trebala je imati brata blizanca, ali dječačić nije preživio, a Lauri je odmah na početku života dijagnosticirano jako teško oboljenje.

- Liječnici su nam u Splitu, odmah po rođenju, rekli da ima hiper tonus mišića ruku i nogu. Danas je liječnici vode s dijagnozom tetra pareze. Obišli smo valjda sve bolnice u Hrvatskoj, bili smo u Rijeci, Zagrebu, na Korčuli, u Krapini, odlazili smo na fizijatrijske vježbe, rehabilitacije. Vježbala sam s njom i kući, bez prekida i umora, pa su joj ruke, s obzirom od čega boluje, danas u tip-top stanju, ali je problem s nogama. Laura može hodati samo uz hodalicu i uz moju pomoć, netko stalno mora biti uz nju, pala bi kada bi se samo malo spotaknula. Godinama se borimo s tim, pa mi liječnici kažu da je velika stvar što smo je bez ikakvih operacija doveli u odličnu formu, priča Jagoda.

Njen otac, Denis Čulina, živi u Murvici, u blizini Zadra.
- Teško je to, ali se jednog dana pomiriš i ideš naprijed jer ako stalno misliš o tome, onda je preteško, nemoguće je to izdržati. Po svim tim bolnicama koje smo obišli, sretneš jako puno djece kojima je još teže, ne možeš vjerovati s čime se ta djeca i njihovi roditelji bore. Život mora ići dalje, priča Denis.

- Svih 24 sata netko mora biti uz nju, ali Laura je vesela djevojčica. Ona je borac, ide u školu, zbog nemogućnosti kretanja pomaže joj asistent u nastavi. Iz škole donosi petice, pa joj neki put, u šali, kažem, da može dobiti i jedinicu, ali ona odgovara da neće jedinice, da želi završiti školu, priča Denis.

Ako nešto želi više od toga, onda je to – hodanje. A nada se probudila prije mjesec dana.
- U srpnju smo bili na pregledu u jednoj privatnoj poliklinici u Zagrebu gdje su uveli robotiku u liječenje ovakvih pacijenata. Znam da bolnica na Goljaku koristi robotiku, ali samo za rehabilitaciju ruku, za noge je, valjda, ta oprema preskupa. Na tom su nam pregledu rekli da je Laura jedan od dobrih kandidata za liječenje, mentalno je čvrsta, mišići nogu su još dovoljno sačuvani, to je ono što daje nadu da bi sve moglo biti u redu. Liječnici kažu da nakon rehabilitacije neće trčati, ali će prohodati. Ona je već svim liječnicima s Kantride koje poznaje rekla da će uz pomoć robota sigurno hodati, a meni je otkrila svoju najveću želju: najavila mi je da će nakon toga izaći iz stana i onda samo hodati, hodati i hodati. Rijetko plače, ali tada je, s tim robotom na nogama, zaplakala, valjda je po prvi put osjetila svoje tijelo i kako to izgleda kada samostalno hodaš i osjećaš noge. Žarko se želi riješiti hodalice, kaže Jagoda.

- Nitko ništa ne može garantirati 100 posto, ali za nju je svaki napredak jako važan. Problem je što tog liječenja i rehabilitacije uz pomoć robotike u državnim bolnicama nema, a HZZO ne pokriva troškove. I sva dosadašnja liječenja i rehabilitacije su skupe, ali smo nekako uspijevali. Sada, jednostavno ne možemo pokriti troškove liječenja u zagrebačkoj poliklinici, ja sam građevinski radnik, a Laurina mama je neprekidno uz nju, ima status njegovateljice, pa nam primanja nisu dovoljna za Laurino liječenje u toj klinici, otkriva suštinu sadašnjeg problema Denis Čulina.

Jagoda i Denis su zato odlučili izaći u javnost i pokušati osigurati sredstva za Laurino liječenje.

Za deset tjedana rehabilitacije, Laura bi prošla od 30 do 40 terapija tjedno, a uz robotski asistiranu terapiju za rehabilitaciju hoda, ukupno je potreban iznos od 75.000 kuna. Uz mogućnost produljenja terapija za još dva tjedna, troškovi bi porasli na oko 100.000 kuna. A to je Jagodi i Denisu trenutno nedohvatljivo.

Zato su kod OTP banke Split na ime Laure Čuline otvorili račun s IBAN-om: HR1324070003105261595.
Preostaje im samo nadati se da će proraditi ljudska solidarnost i da će 14-godišnja Laura konačno ispuniti svoj najveći san: izaći iz stana i hodati, hodati, hodati...

"Želi na rehabilitaciju u studenom – da smanji izostanke iz škole"

- Ne znam hoćemo li i kada uspjeti skupiti dovoljno novca da Lauri omogućimo terapiju, ali se nadamo da će nam ljudi pomoći, nadamo se da ćemo uspjeti. Nedavno sam tražio pomoć i od Općine Poličnik, pa ćemo vidjeti što će biti s tim. Laura redovno ide u školu, pa smo se dosada uvijek trudili da njene rehabilitacije obavljamo kada ne ide u školu, da što manje izostane s nastave, jer i ona tako želi. Zato bi i ovog puta Laura na rehabilitaciju htjela u studenom, da što manje fali s nastave, kaže njen otac Denis Čulina nadajući se da će dotada biti skupljeno potrebnih stotinjak tisuća kuna.