„Škabrnja mi je u mislima svakoga dana, od 1991. je tako. I kada se ujutro ustajem, i kada odlazim na spavanje. Čovjek koji je iz Škabrnje, poput mene, '91. uspio izvući živu glavu, trebao bi se radovati, ali to su teški ožiljci. Nema čovjeka koji je prošao rat, a da nema PTSP, samo je pitanje kako se tko nosi s tim. Ja se svaki dan borim da „preskočim“ istinu. Zaokupljen sam poslom, obitelji, sportom…“
Tako nam priča prof. dr. sc. Boris Dželalija, ugledni infektolog i redoviti profesor na Odjelu za zdravstvene studije Sveučilišta u Zadru, te na Katedri za infektologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, dobitnik brojnih priznanja za svoj rad, a od ove godine i nositelj odlikovanja Reda Danice Hrvatske za osobite zasluge u humanitarnom djelovanju tijekom Domovinskog rata.
Dr. Dželalija bio je dragovoljac Domovinskog rata, u zdravstvenoj službi Hrvatske vojske, na bojišnici zadarskog zaleđa kao član mobilnih kirurških ekipa.
- U Škabrnji sam se zatekao tri dana prije napada; već 15. studenog, u petak, smo doživjeli manji napad u kojem je jedno dijete bilo lakše ozlijeđeno, nakon čega su subota i nedjelja bili potpuno mirni. U ponedjeljak ujutro, malo prije sedam sati, probudili su me zvukovi granata. Bio sam u kući Danke Dražine, kod nje je u podrumu bila organizirana ambulanta. Slušali smo jezivu buku. Našu smjenu, koja je trebala doći u osam sati, nismo dočekali, nisu se mogli probiti do Ambara – priča dr. Dželalija i u dahu iznosi jezive uspomene.
- Do naše se kuće, do ambulante, probio čovjek, uplakan je vikao „Majka je ranjena, noga joj visi!“. Donijeli smo odluku koja je u tom trenu bila izvan pameti, vodila je u pogibelj: napuštamo kuću. Danka Dražina i ja, te mladi vojnik Miho krenuli smo, sakrivajući se između suhozida, pod kišom granata. No uspjeli smo doći do dvorišta obitelji Žilić i našli smo jadnu, ranjenu ženu, ležala je mukama, blijeda. Imala je otvorenu ozljedu i jako je iskrvarila. Zbrinuli smo joj ranu i imobilizirali nogu, stiglo je sanitetsko vozilo kojim su Šime Pavičić i Zoran Gurlica uspjeli odvesti ranjenu ženu u zadarsku bolnicu i spasiti joj život – ispričao je dr. Dželalija.
U tom trenutku im je dojavljeno o još jednoj ranjenoj ženi, da bi došli do nje pretrčali su prugu…
- Uspjeli smo, u tom suludom okružju, prijeći prugu. Došli smo do žene, ležala je u dvorištu. Bilo je gotovo. Bila je mrtva. Njezin muž, Rade, bio je pokraj nje na koljenima, plakao je potpuno slomljen. „Ubili su moju Anu, ubili su je četnici“, naricao je. I baš tada sam začuo fijukanje puščanih metaka. Gotovo je. Došli su, znači, do samih kuća… - pričao nam je zadarski infektolog.
Nisu imali izbora, uskočili su upravo u tu kuću.
- Tada je i veza pukla. Nemam vezu, čujem puščane metke sve bliže, ja zapravo nemam više nikakvu ulogu. Nisam više ni liječnik, samo sam netko tko će u kratkom vremenu biti ubijen – opisao je svoje misli dr. Dželalija.
Granate su, kaže, padale doslovno jedna za drugom. Sve se treslo i tutnjalo. Buka je bila strašna. Rade je u tom trenutku rekao da u dvorištu ima iskopanu rupu, kanal. Koristio ga je za popravljanje automobila. Rekao je: „Kuću će srušiti. Moramo se baciti u rupu!“.
- Doslovno smo se ubacili u tu rupu u dvorištu. Rade, ja i jedan dečko. Pokrili smo se granjem. Buka je bila nesnosna, a dva sata provedena u tom kanalu u zemlji bila su beskrajna…
Nakon puna dva sata razabrali su, u sveopćoj pucnjavi, ljudske korake nad glavom. Tko hoda? Glasovi se nisu čuli.
- Stupali su iznad nas, bilo je jezivo. Ne znamo tko su. Nismo disali. Tada je konačno Rade začuo nečiji glas. Pričekao je. Kad ga je čuo još jednom, rekao je „Doktore, to je Bili, to su naši! Bježite s njima!“ – priča dr. Dželalija.
Ispričao je da su satima bježali kroz kišu metaka.
- Preskoči zid, legni, puzi. Tako satima. Ne znam kako nismo poginuli. No ja sam svoj pištolj repetirao još dok smo bili skriveni u kanalu. Kad smo izašli iz kanala, pitali su me što mi to znači. „Ako čujete pucanj, više se nećemo vidjeti. Ako ne, vidimo se…“, odgovorio sam im. Znate, čvrsto sam odlučio da ću, uhvate li nas, pucati u sebe. Da se neću predati, da neću dospjeti u njihove ruke. Metak za to je bio spreman, a odluka sigurna – ispričao je dr. Dželalija strahotno izvlačenje iz Škabrnje, pod kišom metaka i granata, spreman da sebi oduzme život.
Tada je dr. Boris Dželalija imao 36 godina, suprugu i kćerkicu od nepunih pet godina.
- Izbili smo na Jošane, na Prkos. Bili smo spašeni. Nad Škabrnjom su već bili i avioni. Glavom su mi letjele slike. Što sam sve vidio… Taj masakr nad ljudima… Ljude su kasapili… Nema se riječi za to… - ispričao je zadarski doktor.
Navečer je vidio crveni plamen. Selo je zapaljeno, Škabrnja je gorjela. Sva je bila u plamenu.
Najkrvaviji dan u Ravnim kotarima završio je užasnom žrtvom Škabrnje, desecima izmasakriranih civila i zapaljenim selom…