StoryEditor
4 kantunaLJUDINA OD DOMARA

Meštra Mladena poznaje cijeli grad, otišao je u mirovinu nakon 44 godine: ‘Nisam bio samo majstor, djeci sam pomagao od srca, najviše što sam mogao!

Piše Lada Burčul
7. listopada 2021. - 21:24

Najpoznatija zadarska osnovna škola, ona na Poluotoku, imala je najpoznatijeg domara u gradu.

Mladen Lenkić je prije nekoliko tjedana otišao u mirovinu, nakon više od 44 godine rada u OŠ "Petar Preradović" i nakon što je ispratio isto toliko generacija učenika. Zašto bilježimo ovaj događaj, pa doći će novi domar u jedinu osmoljetku u strogom centru grada, moglo bi se reći na "prvu loptu".

– Lado, i ti si osam godina išla u tu školu, sjećam te se dobro, iako je bilo davno – kaže mi meštar Mladen.

Opisuje detalje. Kaže, najviše je vremena provodio s neposlušnom djecom. Kada zbrojite 44 generacije i u svakoj na stotine učenika, pa kad tome dodate domara koji je "najviše vremena provodio s neposlušnom djecom", stvara se slika čovjeka koji je s jednakom energijom radio sve poslove kućnog majstora, ali istodobno neumorno razgovarao s osnovcima. Bilo s djecom na kojima je primjećivao, već po vanjskom izgledu, da imaju probleme, bilo da ih nešto tišti, da ne uspijevaju biti dobri učenici, da su iz nekog razloga "bahati i bezobrazni", da ne jedu ništa u vrijeme marende jer nemaju što, da su izbačeni iz razreda zbog lošeg vladanja i izgubljeno stoje sami u školskom hodniku...

image
Luka Gerlanc/Cropix

Sva ta djeca odavno su postali odrasli ljudi. Naš sugovornik je počeo raditi 1977. godine. Prve generacije koje su odlazile iz "Petra Preradovića" postajali su srednjoškolci, pa studenti i radnici, danas već imaju i unuke, ali nema onog tko se ne sjeća domara Mladena. Nije on, kažu, bio samo domar, jer ga ne bi po tome cijeli Zadar poznavao.

Mladene, o čemu se radi? Emotivno ste se rastali od kolega, mirovina vam je otpočela, možete se osvrnuti na vaš odnos s djecom…

– Imao sam radionicu i sve mi je bilo izazov, uvijek se radilo puno, ljeti sam pituravao učionice, strugao i lakirao parkete, stavljao po 250 komada zavjesa dvaput godišnje… Izrađivao sam i koševe za sportsku dvoranu, građevinske radove, a gdje su još pusti vodokotlići, špine i utičnice...

Mladene, kakav je to bio vaš odnos s djecom da vas svi i danas pamte?

– Pa… djeca su mi bila najveći izazov. To su bila djeca iz svakakvih obitelji, na njima se vidjelo da su nesretna, pa to ispoljavaju nekom bahatošću. Ali to nije to. Takve sam zvao u svoju radionu, pokazivao im alat i pitao ih znaju li čemu što služi. Vrlo brzo bi se zainteresirali, počeli bi nešto raditi, a ja bih iskoristio to vrijeme da pričam s njima. Mnogi su tako shvatili da griješe u ponašanju, mnogi su se i otvorili, pričali kako im je kući, pričali su što ih tišti. Nikada nikome nisam rekao ništa što sam čuo. Ali sam s njima pričao puno. Vi ne možete zamisliti moju sreću, ispunjenje i zadovoljstvo kada sam gledao kako postaju bolji i u ponašanju i u učenju – ističe domar velikog srca.

image
Luka Gerlanc/Cropix

Meštar Lenkić svjedoči da su upravo takvi učenici kasnije upisivali strukovne škole, postajali majstori, zasnivali obitelji... Nevjerojatno je koliki broj ljudi poznaje, ali i broj onih koji dobro pamte njega, a danas su zaposleni u brojnim tvrtkama i gdje god dođe, dočekaju ga s pitanjem kako mu mogu pomoći.

– A je, istina je... Posvuda su "moji" učenici. Iako, znate, ja sam bio domar. No, istina je i da sam 44 godine bio posvuda po školskim hodnicima, ali i po Poluotoku. A ono što bih vidio, nisam se mogao praviti da ne vidim. Srce bi me zaboljelo kako su neka djeca izgledala. S takvima sam uvijek, baš uvijek pokušao razgovarati, a uspijevao sam vjerojatno zato što bi ih privukla radiona, ali i moj pristup, jer ja, znate, ne mislim da sam bolji i pametniji od njih. Djeca osjete kome se mogu obratiti, tko ih neće osuđivati. Njih treba slušati. Kući ih se ne sluša. O mnogima se ne vodi briga. Točno možete pratiti koliko toga dolazi iz obitelji, gotovo sve. Nije krivica na djeci... Oni su vukli traume iz kuće, teško mi je to padalo – svjedoči naš sugovornik i dodaje da ih je važno zaposliti nečim, da se osjete sposobni.

Naravno, kroz školu je tijekom njegova staža prošlo i puno iznimno talentiranih učenika, ali nije s njima imao tko raditi, osobito u sportu.

– I gladnih je bilo. "Ljudino!", viču mi danas kad me sretnu na ulici. Pamtimo sve... Iznimna mi je radost bila pomagati im, pričom, toplinom, savjetom i bodrenjem – bira riječi domar Mladen koji ima 65 godina i još je u punoj snazi, a ravnatelju škole rekao je da ga zove ako bilo što treba pomoći.

Vama, iako ste voljeli svoj posao, zapravo najviše nedostaju učenici?

– Mislim puno na tu djecu. Znate, i ja sam bio "vražji" kad sam bio mali... Znam kako je to – potiho zaključuje najbolji kućni majstor u zadarskim školama, kojega samo po dobrom pamti ogroman broj sugrađana.

Svi školski zaposlenici i one 44 generacije učenika koji mu danas, gdje god mogu, samo dobrim i vraćaju.

image
Luka Gerlanc/Cropix
04. prosinac 2021 12:46