StoryEditor
4 kantunaINTERVJU TJEDNA

Marko Vučetić: Zalažem za sretan, kreativan, solidaran Zadar, za grad koji se ne nalazi u smrtnom zagrljaju politike, nego u srcima svih građana

Piše Jasenka Leskur
20. veljače 2021. - 13:01
Marko VučetićLuka Gerlanc/Cropix

Zapamćen po svojim izuzetno promišljenim istupima za saborskom govornicom, koju je napustio kao nezavisni zastupnik nakon što se razišao s Mostom, zadarski filozof Marko Vučetić nastavio je dijeliti svoja razmišljanja u tjednim kolumnama u Autografu i Trisu, kao i na svojem Facebook profilu. Svakodnevno reagira na događaje oko sebe, bilo da su oni "državne" ili "lokalne" važnosti, a ovi posljednji sve ga više zaokupljaju s obzirom na to da je na predstojećim izborima u svibnju kandidat za gradonačelnika Zadra. U izbornu utrku ulazi kao nestranački kandidat kojega će – najnovije su vijesti – podržati SDP.

Uvijek originalni profesor filozofije Sveučilišta u Zadru i na Odjelu za nastavničke studije u Gospiću komentirao je za Slobodnu Dalmaciju posljednje političke afere oko cijepljenja, sukoba između članova Nacionalnog stožera civilne zaštite i novinara, dekonstrukcije zagrebačkog rektora, sudaca koji gostuju u opskurnim konobama, propale inicijative za ukidanje abortusa, ali i položaj nezavisnog kandidata na hrvatskoj političkoj sceni i zašto su lokalne politike najvažnije za život građana.

Cijepljenje je tema broj 1, s obzirom na to da zanima najširi krug građana. I dok naše majke još uvijek ne znaju kada će ih cijepiti, vladajuće elite sebe i svoje majke doživljavaju prioritetnima. Zašto je ovom društvu jednakost građana, jedan od temeljnih postulata demokracije, tako teška?

– Demokracija počiva na slobodi, i to na slobodi svakog pojedinca, odnosno građanina. Biti slobodan, u demokratskom smislu, znači voditi računa o sebi i drugima. Demokratski oblikovan um ne vodi računa samo o sebi, jer tada zarobljava druge, oduzima im prava i isključuje ih, kako bi samo on mogao uzurpirati ono što pripada svima.

Nadalje, demokratski oblikovan um ne vodi računa ni samo o drugima, jer bi tako sebe isključio, sebe ponizio i zanemario. Demokracija ne isključuje, ne ponižava, ne privilegira, ona je u sebi uključiva jer promovira načelo ravnopravnosti, a ravnopravnost je jednakost različitosti. Jednakost bez različitosti nije ravnopravnost. Onaj tko nije slobodan nije sposoban za demokraciju i demokratski život.

Demokracija nam je teška zbog nemogućnosti da budemo slobodni. Mi smo uglavnom nesretni hologrami naših obitelji, stranaka, profesija, religijskih zajednica. Neslobodan će čovjek bez ikakvih problema oteti cjepivo, jer ovo jest otimanje, i dati ga, a kome drugome nego mami, predsjedniku neke političke organizacije, nekom direktoru, savjetniku... U društvu holograma ne postoji moral kojim bi se propitivalo nečije djelovanje, tu se otimanje smatra kreposnim djelovanjem, a uživanje u otetom stvara osjećaj pripadanja višim društvenim slojevima ili eliti. I da, istina je, svaki hologram učinio bi sve što radi i neki drugi hologram. Čovjek to ne bi učinio.

Novinare koji kažu zamjenici šefa Stožera civilne zaštite da je i ona "bioterorist" – ako su to već mladi ljudi koji se okupljaju – i da je nemoralno cijepiti rodbinu preko reda, doživljavaju kao "medijske hijene". Treba li "ubiti glasnika" da bi ljudi koji donose epidemiološke mjere ostali u uvjerenju kako je odlazak u crkvu važniji od odlaska na sportski trening?

– U nerazvijenim demokracijama ili demokratskim državama u pokušaju, slobodni novinari su ti koji su prvi na udaru, jer razotkrivaju sve nelogičnosti i sve patologije u takvom, demokratski potpuno rahitičnom društvenom, javnom i političkom životu.

Stožer doživljava novinare kao prepreku na putu uspostavljanja kastinskog sustava, kojemu, uostalom, ne težimo samo od pojave ove epidemije, nego od samih početaka uspostavljanja Republike Hrvatske. Da nema novinara, mladi ljudi bi uistinu bili, bez ikakvih otpora, proglašeni bioteroristima, a javno izigravanje kršćanstva – jer ovdje se radi upravo o izigravanju kršćanstva, a ne o kršćanstvu – bilo bi proglašeno svetim i humanim činom koji izgrađuje društvo i društvenu pravednost.

Kršćanin nije onaj tko demonstrira prkosnu samovolju. Kod nas je kršćanstvo toliko ispolitizirano da nam svi, i to bez iznimke, javno očitovani kršćani žive politički zaborav kršćanstva.

Na cijepljenju "preko veze" pada i zagrebački rektor Sveučilišta, čovjek "iznad" zakona ove države. Svjedočimo da ga napuštaju saveznici, članovi Senata, dugogodišnji poslušnici. Mogu li takvi ljudi odgajati mlade koji bi trebali biti slobodnomisleći i kritični prema društvu, nositelji promjena?

– Sveučilišta su mjesta znanja, slobode, kreativnosti, a ne posluha. Netko tko je poslušan, primjerice političkim ili religijskim strukturama, nije član akademske, sveučilišne zajednice, nego je riječ o paradoksalnim i zato nedovršenim političko-znanstvenim ili religijsko-znanstvenim uljezima na sveučilištima. Autonomija ne znači biti iznad zakona, jer biti iznad zakona znači biti izvan zakona, a htjeti djelovati izvan zakona je pokazatelj kriminalnog, a ne znanstvenog uma. Autonomija je, uostalom, zakonom definirana i biti iznad zakona znači biti iznad autonomije, a biti iznad autonomije znači biti protiv autonomije.

Budući da sam član Senata Sveučilišta u Zadru, nije prikladno da javno iznosim sudove o članovima Senata Sveučilišta u Zagrebu, ali načelno mogu reći da su članovi Senata ti koji postavljaju i smjenjuju rektora, oni su zbog toga odgovorniji za ono što rektor radi od samog rektora, oni su, u prenesenom smislu, savjest rektora.

Korupcijske afere stalno se valjaju u medijskom prostoru, no često bez pravosudne završnice i poruke o poštovanju zakona i moralnih normi društva. Kakvu su poruku odaslali splitski suci koje u konobi časti čovjek koji ima otvorene sudske procese?

– Pa tu da im pravo, pravna država i zakoni zastaju pred vratima prve konobe. Sudac koji kad otvori vrata konobe i kada u konobi ugleda čovjeka koji je domaćin konobe, ali je i udomaćen i u sudnicama, nije u stanju zatvoriti vrata tako da se nađe s prave strane vrata – nije sudac.

image
Marko Vučetić
 
Luka Gerlanc/Cropix

Spomenut ću propalu inicijativu zastupnika Zekanovića za zabranu abortusa, više zbog toga što ju je potpisao i Mostov zastupnik, iste one stranke koja je ulazeći u Sabor govorila da njih ideologija ne zanima. Može li uopće postojati stranka bez ideoloških stavova?

– Stranka bez ideologije nije stranka, nego minsko polje, a čovjek bez vrijednosti, ili čovjek koji krije vrijednosti, čovjek je bez ljudskosti. Uistinu ne znam što je gore.

Most nije nastao kao stranka, nego kao platforma nezavisnih, ali je postao klasična stranka, sa snažnom ideologijom i pratećim klijentelizmom. Politika nije moguća bez ideologije, poimane kao skup ideja i vrijednosti, država nije moguća bez ideologija. Razlika je u tome što neka politička opcija ima jednu ideologiju, dok država treba biti otvorena za mnoge ideologije, pa i za Zekanovićevu, ali Zekanovićeva ideologija ne smije biti ideologija države. To bi bilo kobno za državu.

Mislite li da će izlaznost na predstojeće izbore odlučiti o promjenama na lokalnoj razini? Mogu li se pokrenuti apatični, nezainteresirani za izbore?

– Biti nezainteresiran za izbore isto je što i biti nezainteresiran za ono što se zbiva izvan granica naše kože, a to je ujedno i nezainteresiranost za ambijent u kojem se kreće naša koža. Na političkim izborima odlučujemo, dakle, ipak odlučujemo i o našoj koži. Ako ikada, toga bismo trebali biti svjesni danas, kada živimo iskustvo pandemije i potresa. Naša koža trpi posljedice naših političkih izbora jer se nakon potresa nalazimo u politikama potresa, baš kao što i pandemiju prate politike pandemija, na kraju ćemo živjeti u političkim posljedicama potresa i pandemije. Kako prema tome možemo biti nezainteresirani?

Kakva je pozicija nezavisnog političara, bez stranačke mašinerije? Treba li građanska hrabrost za to? Doživljavate li neugodnosti?

– U politici sam oduvijek nezavisan, ne mogu biti dio stranačkih struktura koje traže posluh i suspenziju individualiteta kako bi progovorio kolektivni um i kolektivna volja. Isto tako, jasno mi je da demokracije, osobito na državnoj razini, nema bez političkih stranaka. Nezavisnost donosi svježinu i novost, ali politička promjena na državnoj razini, bolja ili gora, dolazi putem stranačkih ili, kada je riječ o lokalnoj sredini, substranačkih organizacija koje se nalaze između aktivizma i stranke. Za biti građanin, ne treba hrabrost, ali za ne biti građanin, treba kukavičluk. Ili smo aktivni građani ili smo poslušne kukavice. Ako smo svjesni veličine i snage onoga što se naziva građanskost, onda su pred tom veličinom sve neugodnosti nebitne i neuočljive.

Kao političar djelovali ste u maloj zajednici, u Viru i na nacionalnoj razini, u Saboru. Sad ćete pokušati negdje između, u Zadru? Kakav grad promišljate, svjesni da se na toj razini ne traži "visoka politika", nego vještina u rješavanju komunalnih problema?

– Lokalne su politike za život građana najbitnije politike jer se građani s tim odlukama susreću svakodnevno. O lokalnim politikama ovisi u kakve će vrtiće i škole djeca ići, gdje ćemo parkirati automobile i hoćemo li plaćati parking, hoćemo li imati kvalitetni vodovodni i kanalizacijski sustav, kako će se razvijati obrtništvo i poduzetništvo, kakvim ćemo ulicama hodati, kakav će biti sustav zbrinjavanja otpada, tko će i kako upravljati mnogim institucijama, ali i kakvi će biti međuljudski odnosi. Lokalna politika je ili politika zvjerinjaka ili politika aktivne, sretne, solidarne zajednice.

Ja se zalažem za sretan, kreativan, solidaran Zadar, za grad koji će promišljati komunalne politike na razini suvremenog doba, za grad koji se ne nalazi u smrtnom zagrljaju politike, nego u srcima svih građana Zadra. Takav grad prihvaća i voli, u takvom se gradu rado, sretno i ponosno živi. Takav grad tek treba stvoriti, a on se stvara našim političkim izborom.

Izdvojeno

03. ožujak 2021 12:55