U zadarskom kraju ova će 2020. biti dobra, rodom bogata maslinarska godina. Tako je i u Istri, dok je u južnijim dalmatinskim maslinicima rodnost manja ili nikakva. Oni maslinari koji su odradili dobar posao zaštite od nametnika ove će godine napuniti bačve bilo da proizvode ulje samo za sebe ili za prodaju. Ekspanzija maslinarstva u zadarskom zaleđu koja je ozbiljno krenula prije kojih dvadesetak godina sada daje prve velike rezultate.
Sa svakom berbom maslina među maslinarima, ali i potrošačima, a u Dalmaciji su potrošači maslinova ulja praktički svi, ili bar svi pametni, krenu i rasprave i nadmudrivanja o tome koje je ulje bolje: ono od odmah prerađenih maslina, ekstradjevičansko, ili ono „bodulsko“, za kojeg se proces prerade dopunjuje odležavanjem plodova u moru kako bi ulje izgubilo gorčinu. O tim starim dilemama struka i zakonski propisi su davno rekli svoje – ulje, zapravo sok od tek ubranog ploda maslina je najbolje što to voće može dati, a svaka dodatna intervencija je samo podilaženje tradicionalnoj navici nepca. Kako god, i jedno i drugo ulje imaju svoje poklonike i tržište.
Uz to, već otrcano nadmudrivanje pojavila se još jedna ozbiljna dilema oko pristupa proizvodnji maslinova ulja, a tu su na maslinarskoj sceni stvorena dva gotovo nepomirljiva tabora. Jedan je, nazovimo ga tako, „istarski“ koji se zalaže za ranu i vrlo ranu berbu koja počinje već početkom listopada. Ranom berbom još zelene masline postižu se, tvrde ti maslinari, sve najbolja svojstva ekstradjevičanskog maslinova ulja i ono time postiže bolju cijenu na tržištu.
Drugi maslinari skloniji su kasnijoj berbi, kad plodovi već sazru jer se time postižu ne samo veći randmani nego se i gubi ona neugodna gorčina u okusu ulja. Te su se dileme i rasprave razotkrile i rasplamsale u FB grupi „Maslinarstvo u Hrvatskoj” koja ima oko 2000 članova iz svih maslinarskih dijelova Hrvatske.
Struka je na strani ovog drugog tabora. Prehrambeni tehnolog Tomislav Filipović, vlasnik tvrtke „NIR analiza“, koja za potrebe Ministarstva poljoprivrede redovito analizira količinu ulja u suhoj tvari masline i daje preporuke za optimalnu berbu maslina, na strani je ove druge skupine maslinara. Rana berba zaustavlja proizvodnju ulja u plodu, tvrdi Filipović te, usprkos uvriježenom mišljenju, ne može održati kvalitetu odnosno sva najbolja svojstva te masnoće. Zanimljivo, Filipovićeve višegodišnje analize pokazale su da je većinu sorti maslina koje se uzgajaju u Hrvatskoj najbolje brati tek početkom studenog te se time njegovi nalazi poklapaju s onim „kako su radili naši stari“, što znači da s berbom maslina ne treba žuriti, osim kad je u pitanju istarska bjelica (što je nedavno objavio kako svojevrsnu ekskluzivu). Mrtvi dan škale van!
Na žalost, takve, u biti, staromodne dileme zasjenjuju neka puna važnija i ozbiljnija pitanja hrvatskog maslinarstva koje je na velikom svjetskom tržištu količinski gotovo nevažno, ali se zato nametnulo izuzetnom kvalitetom svojih ulja. Visoka priznanja sa svih relevantnih svjetskih smotri i natjecanja koje hrvatski maslinari beru godinama, važna su potvrda toga. A što će tko i kako raditi sa svojim maslinama je stvar osobnog odabira, afiniteta i iskustva.
Pravo je pitanje, stoga, pitanje kojim se ozbiljno moraju baviti hrvatski maslinari, jeste zbog čega država ne pokazuje više poštovanja prema hrvatskom maslinovom ulju koje je možda jedan od samo nekoliko (ako ih ima i toliko) proizvoda u kojoj smo mi Hrvati bolji nego drugi. Pune police trgovina i velikih trgovačkih centara patvorenih ali jeftinih maslinovih ulja, zapravo proizvoda koji se tim imenom ne mogu nazvati te sa svojom deklaracijom ulaze u zonu čiste prevare, govore o tome koliko država ni horde Mikulićevih inspektora ne mare što se hrvatski kupci time sustavno varaju, a maslinari i njihovi proizvodi ne podupiru i ne cijene. Naravno da ovdje ne govorimo o zabrani uvoza maslinova ulja (iako smo vrlo blizu toga da ćemo za vlastite potrebe imati dovoljno svojega) već o tome da ni zakon ni zdrava pamet ne smiju dopuštati da se, uz ovako dobra maslinova ulja u nas najviše troši - smeće. A o navikama većine ugostitelja koji i u najskupljim restoranima gostima na stol umjesto vrhunskih hrvatskih ulja iznose smrdljive masne bućkuriše da i ne govorimo.
To nekako sve vodi prema ovom zaključku: da, pred nama je dobra maslinarska godina, bačve će biti pune dobrog ulja, ali će Hrvati, a i njihovi dragi gosti turisti, u velikoj većini konzumirati strane i po zdravlje opasne jeftine patvorine. A do ozbiljnog i snažnog brendiranja Hrvatske kao zemlje najboljih maslinovih ulja, što ne bi bila marketinška laž već gola istina, daleko smo koliko i od Marsa.