StoryEditor
4 kantunaTRI SAVRŠENA DANA

Mirko Ćosić, zapovjednik izviđača u ‘Poskocima‘: U ‘Oluju‘ smo krenuli dobre volje i otvorena srca. Nismo bili samo postrojba, bili smo kao obitelj

7. kolovoza 2020. - 21:43
Mirko Ćosić je bivši pripadnik 'Poskoka' i zapovjednik izviđačaLuka Gerlanc/Hanza media

- Kad se obilježava "Oluja", na mojoj se kući uvijek vijori zastava. Tako odgajam i svog sina. Mislim da je to iskreno, pošteno domoljublje, koje cijeni svoje i uvažava druge. Bi li se "Oluja" mogla slaviti dostojanstvenije, ne znam.

U "Oluju" smo krenuli dobre volje i otvorena srca. Nismo tamo išli zbog novca ili nekih prljavih interesa, nego da obranimo i oslobodimo svoju zemlju – danas, četvrt stoljeća nakon povijesne operacije, govori Mirko Ćosić, dragovoljac s otoka Pašmana, koji je gotovo cijeli Domovinski rat proveo na Velebitu kao pripadnik "Poskoka", legendarne postrojbe Specijalne policije PU zadarske.

Mirku su danas 53 godine i od 2001., nakon „pretvorbe” "Poskoka" u postrojbu Interventne policije PU zadarske, radi u Pomorskoj policiji kao upravitelj stroja na ophodnom brodu. Ni tu mu ne nedostaje aktivnosti i adrenalina. Već je desetak puta bio sudionik Frontexovih međunarodnih operacija spašavanju migranata na moru od Grčke do Turske.

Njegov pokojni djed Ante rođeni je brat djeda poznatog košarkaška Krešimira Ćosića, Jakova.

Genetika se odmah vidi: Mirko ima više od metar i devedeset, prirodno je snažan i čvrst, pravi specijalac.

image
Mirko Ćosić tijekom operacije Oluja
Privatni Arhiv

Dok nam pozira pored brončanih obilježja "Poskoka" u krugu policije – isukanog mača s hrvatskim pleterom oko kojeg se ovija naša najpoznatija otrovnica spremna na kobni ugriz - još uvijek ima ratnički gard.

Dva bunkera

Čega se prvo sjetite na spomen 'Oluje'?

- Bio je to pasje vruć dan, baš kao ovih dana. Vrućina, ali ne samo u zraku, nego i u nama. Uzbuđenje, adrenalin, neizvjesnost, nabrijanost... Kad nešto čekaš četiri godine, nakon svih tih priprema i obuke, jedva smo čekali krenuti...

Zapovijed je, kaže, došla dan ranije, dok su "Poskoci" bili u Donjoj Bukvi, ispod Malog Alana. Mirko je unutar postrojbe bio zapovjednik izviđačko-operativne skupine, znači na čelu onih koji su vazda ispred prve crte. Još ne želi otkriti koliko ih je bilo, a o smjeru kretanja i zadacima postrojbe govori suzdržano. Jednom "Poskok", zauvijek "Poskok". A oni nisu nikad puno govorili. Umjesto riječi, govorila su njihova djela. I sve su rekla...

- Akcija je počela 4. kolovoza. Noć prije premjestili smo se iz Donje Bukve do Kraljičinih vrata. Odatle smo u pet ujutro krenuli prema 30 kilometara udaljenom Ćelavcu. Na putu je naš protuoklopni vod uništio dva neprijateljska bunkera, a kad su naši avioni raketirali antenski sustav, zauzeli smo i Ćelavac. Da bi se prevalila udaljenost između Kraljičinih vrata i Ćelavca, zbog konfiguracije terena, treba inače dva do tri dana. Mi smo je u borbenim uvjetima savladali za 24 sata - kaže Mirko.

Poskoci su prodirali po sredini, s desna su ih pratili "Termiti", čuvena 84. gardijska bojna HV-a iz Zadra, kojom je zapovijedao Ivica Arbanas, s lijeve strane pripadnici BATT-a, specijalne policije iz Splita. Cilj je svima bio probiti Mali Alan te preko Lapca i Srba izbiti na granicu s BiH.

image
Mirko Ćosić tijekom operacije Oluja
Privatni Arhiv

- Specijalna policija je u operaciji imala puno pravaca djelovanja, a mi smo izvršili sve zadaće - kaže Ćosić.

Tog jutra prvog dana, samo dva i pol sata od početka operacije, oko 7.30 na jednoj od kota iza Kraljičinih vrata, izgubili su Antu Baljaka.

Euforija

- Ante je imao 22 godine. Stradao je u neprijateljskoj vatri kod našeg napada na jedan od bunkera. Pogođen je, mislim, snajperom. Ne mogu vam reći koliko mi je zbog toga žao. Ante je bio sjajan momak, pravi "Poskok". Njegova žrtva će živjeti vječno - emotivan je Mirko.

Pola sata nakon toga izbili su na planiranu crtu. "Poskoci" su došli prvi i sad su čekali da im se pridruže "Termiti" i BATT-ovci. Tu su prespavali, na velebitskim temperaturama koje osciliraju i do 30 stupnjeva između noći i dana. Drugog dana pokret je bio u zoru. Potez od Ćelavca do Prezida zauzeli su prije podneva. Nitko u postrojbi nije bio ozlijeđen, a otpor neprijatelja je svakim satom sve više slabio.

- Kad su nam tog 5. kolovoza radiovezom javili da su naše snage ušle u Knin, nastala je euforija. Nikad se tako nisam osjećao. Motivacija je kod svih porasla za sto puta. Bili smo umorni i dehidrirani, ali ni u jednom trenutku nitko nije pomislio zaustaviti se. Naprotiv, krenuli smo naprijed još snažnije i odlučnije. Znali smo da je nakon pada Knina pitanje sata kada će se neprijatelj potpuno povući.

Treći dan su nastavili preko Gračaca prema Srbu i Lapcu, do granice s Bosnom. Usput je, kaže, bilo nekih džepova otpora, ali "Poskoci" u tim okršajima nisu imali gubitaka.

- Bila su to naša savršena tri dana. Logistika je bila vrhunska, zapovjednik Nikola Šindija nam je na prvu crtu, bez obzira gdje smo bili, donosio hranu i vodu. Sve je savršeno štimalo.

Mitski Velebit

Mirko je u policiju ušao u siječnju 1991. godine, da bi se već krajem ožujka priključio "Poskocima". Počeo je kao običan policajac i dogurao je do pomoćnika zapovjednika 1996. godine. Na tom je mjestu ostao do gašenja postrojbe 2001.

image
Mirko Ćosić tijekom operacije 'Oluja'
Privatni Arhiv

- Na Velebitu sam proveo četiri godine. U akciji "Maslenica" prošao sam od Tulovih greda do ličke strane. Velebit je mitska i opasna planina. Dovoljno je surova da se na njoj gine i bez borbenih djelovanja. Mi nikad nismo imali takav slučaj, to samo govori koliko smo bili fizički i psihički spremni na te ekstremne uvjete.

Zašto je Velebit bio toliko važan?

- Strateški, psihološki i simbolički, Velebit je bio jako važan. Tko je kontrolirao Velebit, kontrolirao je prometnice i komunikacije između Dalmacije i Like, mogao je ubacivati diverzantske grupe u pozadinu, imao je pod kontrolom prostor od Obrovca do ličke strane. Zato su naše izvidničke akcije bile jako važne. Zato smo od 1992. do 1995. prolazili takve treninge i obuke koji su mogli proći samo najbolji. Da tako nije bilo, ne bi ni "Poskoci" bili ono što su u ratu bili - govori Mirko.

- "Poskoci" nisu bili samo postrojba, bili smo više kao obitelj. Prijatelji, za mene najbolji, braća do kraja života. Atmosfera je uvijek bila profesionalna, momci odani, pravi borci, neustrašivi. Za nas nije bilo zadatka koji nismo mogli izvesti. Izuzetno sam ponosan na te ljude - kaže Ćosić.

- Znate, ja sam bodul, za neka mjesta u Ravnim kotarima dotad nikad nisam bio ni čuo. Ali kad sam upoznao te ljude, po hrabrosti i odlučnosti, mi smo postali braća za cijeli život.

Jednom "Poskok", zauvijek "Poskok".

Pet heroja


- Htio bih ovim putem zahvaliti svim prijateljima i suborcima i izraziti veliki žal za onima koji su nas zauvijek napustili. To su „poskoci” Franko Lisica, Sveto Denona, Dragan Žunić, Ante Baljak i Marko Vulić. I jedan mrtvi je previše, ali da nismo bilo kao jedan, kao obitelj i prijatelji, ne bismo tijekom rata tako razmjerno dobro prošli. Njih nikada nećemo zaboraviti. Oni su naši heroji, zauvijek... - zadrhti Mirko, a oči mu se napune suzama.

Zahvala zadarskim kirurzima


Zapovjednik "Poskoka" tijekom VRO-a "Oluja" bio je Svemir Vrsaljko, njega je na tom mjestu zamijenio Nikola Šindija, a njega kasnije Anton Dražina, današnji načelnik PU zadarske.

- Posebno bih htio odati priznanje i zahvalnost zadarskim liječnicima koji su nas od 1991. do kraja rata pratili na Velebitu. To su bili kirurzi dr. Jaša Pavić i dr. Tiho Dunatov. Oni su svakog dana bili uz nas sa svojom pokretnom bolnicom. Njihovo prisustvo u tim ekstremnim uvjetima psihološki je bilo jako važno. Ulijevali su nam sigurnost i dali nemjerljiv doprinos. Hvala im – kaže Mirko Ćosić.

Izdvojeno

17. rujan 2020 12:55