Svira ćurliku, dvojnice, tamburu samicu (ličku), gusle, diple, usnu harmoniku ili cvitare, lijericu, surle, timpan, veliki bubanj, mali bubanj, šargiju, saz, bugariju i ćemane od narodnih glazbala, sve žičane instrumente i tastature, klavir, sintesajzer, orgulje, citru, gitaru, mandolinu, kontrabas, bugariju, kontru... Na Muzičkoj akademiji u Sarajevu svirao je dvadeset jedan instrument, cijeli instrumentarij Karla Orffa, sa ksilofonom, metalofonom, zvončićima, trianglom, štapićima...
Profesor Ivo Brkić je multiinstrumentalist, rođen je u Tuzli prije gotovo 75 godina i ima apsolutan sluh. Svaki zvuk, svaki ton koji netko ispjeva ili odsvira, on je u stanju notama zapisati.
Gospodin Ivo je još po nečemu jedinstvena osoba: prošlog je mjeseca, s napunjene sedamdeset i četiri godine, na Odjelu za glazbenu umjetnost Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu doktorirao s temom "Glazbeni i plesni folklor Bukovice i Ravnih kotara s osvrtom na rubna područja".
Nitko, baš nitko prije njega, nije tako temeljito, detaljno i sistematski obradio pučko nasljeđe prostora od Karlobaga do Krke, kako on to voli reći, i od zaborava otrgnuo na stotine i tisuće nevjerojatnih folklornih, etnografskih i etnomuzikoloških elemenata. Otrgnuo je od nestanka pučku, narodnu kulturu koja dandanas oblikuje kulturni identitet tih ljudi i toga prostora.
Razgovor s gospodinom Ivom posebno je iskustvo. Svako novinarsko pitanje za njega je putovanje u prošlost ispunjenu živopisnim anegdotama. Primjerice, pitate ga za početak orzanja u Bukovici, a on se odmah prisjeti nekog zaselka na Velebitu gdje je proveo dugu zimsku noć u kamenoj kućici s pastiricom i njezinim mužem, koja mu je orcala dok nije utonuo u san.
Bit će zato prvorazredan kulturni događaj kad njegova doktorska disertacija ugleda svjetlo dana u monografskom izdanju. Izvornih 1600 stranica istraživanja morao je skresati na 400 stranica znanstvenog rada, ali će za knjigu prirediti kompletan tekst obogaćen fotografijama, sjećanjima i storijama nastalim u susretima s više stotina pučkih kazivača, od kojih je dulje od pola stoljeća bilježio, snimao i na koncu sačuvao to gotovo pa izumrlo narodno blago.
Ne bije stoga bez razloga ovog etnomuzikologa i folklorista glas ambasadora kulturne baštine zadarskoga kraja...
Gospodine Ivo, doktorirali ste u lijepim godinama. Čini se prikladnim godinama za temu i prostor koji ste obradili...
– Moj doktorat je počeo od mladih dana, praktički od drugog razreda osnovne škole, kad sam počeo plesati folklor. Nakon toga sam pohađao srednju muzičku školu, pa studij folklora na otoku Badiji kod prof. Ivančana starijeg, gdje sam upoznao akademika Jerka Bezića. Oni su me naveli da se bavim znanstvenim radom.
Prije niste stigli ili mogli doktorirati?
– Na fakultetu sam počeo raditi sedamdesetih godina i dobio sam ultimatum da za tri godine moram magistrirati. Razmišljajući o temi, dr. Bezić mi je rekao: "Dragi kolega, Ravni kotari su vam 'bijeli teren'. Izvolite." "Koja tema?" "Muzički život u sjevernoj Dalmaciji s posebnim osvrtom na školstvo. Kad budete skupljali za magisterij", dodao je, "skupljajte i za muzikologiju." Tako je počelo. Nikad nisam mislio da ću raditi na fakultetu, a na kraju sam na Sveučilištu u Zadru proveo više od šesnaest godina.
Magistrirali ste, ali zašto niste uspjeli završiti doktorat?
– Došlo je do prekida. Rat je prekinuo karijeru, poremetio planove, odveo život u drugom smjeru. Mene, konkretno, u Njemačku, gdje sam proveo devetnaest godina. Osim toga, imao sam problema i s mentorima. Kad sam s dr. Bezićem dogovorio radnju, doktorski studij etnomuzikologije u Zagrebu nije postojao. Rekao mi je, ti kreni, a dok završiš istraživanje, studij će se otvoriti. Nažalost, dr. Bezić je umro 2011. godine, a studij u Zagrebu do danas nije otvoren. Tako sam ostao bez mentora.
Onda se u Splitu, na Umjetničkoj akademiji, otvorio doktorski studij pod vodstvom Nikole Buble. Ali i on je, nažalost, ubrzo umro. Prošle su umalo dvije godine kad se mentorstva na koncu prihvatila dr. sc. Vedrana Milin Čulin, s kojom sam svojedobno magistrirao u Sarajevu. Zahvaljujem joj na strpljenju i uloženom vremenu u moj rad.
Je li istina da vam je u Zadru tijekom rata stradala zbirka etnomuzikoloških zapisa koju ste skupljali od početka sedamdesetih?
– Prikupio sam, otprilike, oko 120 kaseta od 120 minuta. Poslije teškog bombardiranja Zadra koncem listopada 1991. godine, sve sam ih spakirao u jedan paket i u dogovoru s dr. Bezićem poslao u Institut za folkloristiku u Zagrebu. Građa – zlata vrijedna! Kad sam nakon rata opet krenuo na izučavanje građe, obratio sam se Institutu, ali oni su mi rekli da moja građa nikada do njih nije stigla. Ili je tijekom rata izgubljena ili je u poštanskom slanju negdje zapela. Više od 120 kaseta mojih terenskih snimki izvornih pjevača, svirača, plesača...
Jeste li pokušali obnoviti zbirku nakon rata? Je li to uopće bilo moguće?
– Veliki dio tih glazbenih zapisa bio sam i notno zapisao. Imam, znate, apsolutni sluh i mogao sam svaki ton zapisati. Od najstarijih načina pjevanja i sviranja u Bukovici i Kotarima, do svakog orzanja, dipljenja, guslanja...
Koja je razlika između orzanja i ojkanja?
– Postoje groktalica, orzalica, orcalica, ojkavica, kocaica, ojkanje i vojkanje, sve su to lokalni nazivi. Svaka orzalica ili svako ojkanje, nijedan orzač, a ja dobro orzam, ne može dvaput ponoviti na isti način. Svaki put ima neke male razlike. Kao što je Antun Dobronić o ojkanju napisao, u pjevu "oj" leži neka prastanica načina pjevanja. Taj "oj" služi kao najava pjevanja, u smislu ima li koga?
Koliko je stara tradicija orzanja i ojkanja na prostoru od vašeg interesa?
– Prvi koji je nešto o takvom pjevanju zabilježio bio je Alberto Fortis 1774. godine, koji je putovao Morlachiom (Morlakija). On je opisao načine orzanja, odnosno pjevanja. Kaže, kad čujete da planina odjekuje, znajte da na jednom brdu stoji jedan, a na drugom drugi pjevač. Oni toliko dugo pjevaju dok se mogu čuti. Dr. Bezić je preveo Fortisa, a ja sam u Bukovici i Zagori pronašao taj način pjevanja o kojem je talijanski putopisac govorio.
Ako ga Fortis bilježi, znači da je postojao prije njega. Zna li se koliko prije?
– Teško je, gotovo nemoguće s preciznošću reći. Ljudevit Kuba je u svom članku napisao da potresanje glasom datira još iz doba Ilira, tj. prije tisuću godina. Dr. Ivan Ivančan je zabilježio na jednom otoku isti način plesanja na šestodijelni ritmički obrazac, iako mi s njim nemamo nikakve veze, ali znatno prije.
Jesu li sve te pjevačke i folklorne pojave nastale autohtono ili kao plod nekog utjecaja? Prije orzanja i ojkanja, je li se nekako drukčije pjevalo na ovim prostorima?
– Možda se pjevalo, ali o tome nema zapisa, nema tragova. Moj kolega Nikola Buble piše o reri, pa kaže da su orzalica i ojkanje preteča za reru. Mislim da je to čobansko pjevanje najstariji način pjevanja na ovim prostorima. Čoban pjeva i orzi, istodobno, mogu vam zapjevati ako hoćete... (zapjeva)
Zvuči arhaično i nimalo jednostavno za izvođenje...
– Slučajno sam to pronašao kod čobana, odnosno pastira na Velebitu, na nadmorskoj visini većoj od 1100 metara. On i supruga čuvaju blago i pjevaju. Ostao sam bez riječi. Kad sam snimku pokazao dr. Beziću, on mi reče: "Mladi kolega, gdje ste to našli?" Iznad Muškovaca, kažem. "Ako to malo razradite", kaže, "to vam je dovoljno kao osnovni cilj za doktorat."
Postoji li povezanost, u smislu geneze, između orzanja, ojkanja, rere i višeglasnog, klapskog pjevanja? Je li klapsko pjevanje vezano samo uz priobalje ili se javlja i u zaleđu?
– Klapsko pjevanje je temperirano pjevanje, dok je orzanje tipično za pojedine planinske i ravničarske krajeve. Akademik Bezić je napravio klasifikaciju u pjevanju. Počinje s orzanjem, pa kantanjem te tercnim pjevanjem, s melodijom sličnom kao u klapskom pjevanju. Tako je nastala moja pjesma "Bukovica" koju je izvodila klapa Zadranke na Omiškom festivalu, gdje smo 1984. osvojili prvo mjesto u apsolutnoj kategoriji. U tu sam pjesmu ubacio dipljenje iz Žegara, a dipljenje nije lako prebaciti na glas. Bilo je to jako zahtjevno za izvođenje. Drugu pjesmu koju smo te godine izveli na Omišu bila je "Kod Lepanta" od pokojnog Ljube Stipišića.
Još jedna vaša pjesma ušla je u antologiju klapskog pjevanja, pjesma "More" na stihove Josipa Pupačića?
– Da, i tu je pjesmu izvodila klapa Zadranke, iste godine kada smo pobijedili i osvojili tri zlata, od publike, stručnog žirija i zlatni štiti grada.
Kakvo se pjevanje njegovalo u Zagori, Morlakiji, a kako se pjevalo u priobalju? Je li bilo međusobnih dodira i utjecaja?
– Velike se rasprave vode o tome. Prema klasifikaciji građe, imamo orzalice, kantalice i pjevanje na bas koje se približava klapskom pjevanju. Kad sam snimao jednu grupu iz Smrdelja, momke i cure, pitali su me kako da pjevaju, "po našu" ili "po gradsku". "Oj, Zrmanjo, tko te ne bi pio, kraj tebe sam malu zavolio." "Po našu" završi u sekundi, a u klapskoj završi na sekstakordu. To me uvijek fasciniralo. Zabilježio sam više od 30 načina pjevanja "po gradski", ali nije se dugo održao.
Kad sam početkom 2000. godine snimao zadnje pjevače, te gradske napjeve više nitko nije znao izvesti. Izgubili su se.
Znači da nije došlo do miješanja utjecaja Zagore i obale?
– Ne.
Kolika je vremenska razlika između orzanja i ojkanja te pojave klapskog pjevanja?
– Teško je to pitanje. Orzanje se prati od Alberta Fortisa, a o korijenju klapskog pjevanja još nitko nije dublje pisao. Ljudi su se sastajali i to je bilo narodno pjevanje.
Vaš se rad s pravom smatra pionirski. Od kraja 1969. do danas obradili ste i sistematizirali narodno blago ovoga kraja. Popunili ste prazninu "bijelog terena". Što smatrate svojim najvećim doprinosom?
– Moji djedovi s očeve i majčine strane su iz ovoga kraj. Majčin otac Bože je iz Bokanjca, a očev Mate Brkić iz Kruševa. Moji su roditelji orzali, natjecali su se tko će dulje orzati. U takvom odgoju, kao dijete Bukovice, došao sam prvi put u Zadar 1969. vidjeti Sv. Donat. Osjećao sam se kao kod kuće, i tu sam napisao prvu pjesmu "Ja odlazim, draga, sutra zorom ranom". Prije mene nitko o ovom prostoru nije tako pisao i nije ga tako terenski obradio. Htio sam našu tradiciju otrgnuti od zaborava. Da mladi ljudi koji se budu bavili znanstvenim radovima iz polja etnofolklora imaju neku osnovicu. Dr. Bezić je pisao, ali manje. Imao je širok dijapazon djelovanja, a mene je usredotočio direktno na Bukovicu i Ravne kotare.
Po čemu je specifičan prostor Ravnih kotara, Bukovice i priobalja od Karlobaga do Krke u odnosu na prostor iznad Šibenika, Splita, Makarske, Dubrovnika...
– Ovo je definitivno jedinstven prostor na kojem je postojao i još dijelom postoji originalan način muziciranja. Riječ je o izričaju koji se manjim dijelom ponavlja u reri i gangi, ali dolje prema jugu je nešto sasvim drugo. Na Siciliji sam našao slično pjevanje kao kod nas u Bukovici. Slični su u izričaju, tijesnim intervalima, netemperiranom pjevanju... Na ovom su se prostoru kroz stoljeća izmjenjivale mnoge vlasti. Ratovalo se, putovalo, osvajalo, gradilo, živjelo... Migracije stanovništva su najčešće išle od obale prema otocima. Zato nije čudno kad sam na otoku Ižu 1975. snimao dvojicu koja su pjevala slično bukovačkom načinu. Stanovništvo je sobom nosilo i svoje običaje i načine pjevanja.
Kad govorite o kulturnim specifičnostima, ne spominjete etničke, nego prostorne atribute. Može li se uopće odrediti što pripada, uvjetno kazano, hrvatskom, a što srpskom narodu, odnosno turskom ili talijanskom stanovništvu...
– Sve osobitosti o kojima govorimo nisu vezane ni uz jednu etničku skupinu, nego isključivo uz prostor. U Bukovici u ono vrijeme nije bilo "ti si ovaj, a ti si ona". Kad se pjevalo, jedan počne, drugi zaorca, i obrnuto.
Drugim riječima, smotre folklora i nastupi ovdašnjih KUD-ova su pravi multietnički događaj?
– Upravo tako. Ne može se govoriti o hrvatskom ili srpskom folkloru, nego folkloru Bukovice, Ravnih kotara i priobalja. Zašto priobalja? Zato što je sve to tijesno vezano.
Koliko se od 1969., kada ste počeli prikupljati građu, do danas sačuvala tradicija autohtonog pjevanja, sviranja i plesanja? Koliko su izvedbe današnjih KUD-ova vjerne reprodukcije izvornika?
– Jako lijepo pitanje. Ima jedna pjesma, ide: "Kad sam bio čoban kod ovaca, ljubio sam cure bez novaca. Od kada ja ostavio ovce, ne daju se ljubit ni za novce." Nema čobana, nema stoke, nema pjevanja! Prije je u Žegaru svaka kuća imala diple i gusle, čak i po dvoje. Jedno sam vrijeme vodio KUD u Obrovcu, na binu su izlazila tri diplara i sa sobom su vodili plesače. Takva tradicija kakvu sam ja upoznao nije više živa. Rat je učinio svoje.
Što je rat napravio? Preskočio generaciju pa se tradicija nije imala na koga prenijeti?
– Upravo tako. Mnogi su se morali iseliti, i mladi i stari. Otac mu je, kaže, diplio, ali nema više oca. Dida mu je diplio, ali nema više ni djeda. A on ne zna što su diple. Poglavito mlade generacije vezane uz moderni način života. Kada držim radionicu diplanja, sviranja na ćurlici i dvojnicama, svi me pitaju što je to. Ćurlika ima jednu cijev, dvojnice dvije i kad čoban na tome svira, njegova cura zna tko svira. Svaki od njih, svako od nas ima svoj glas na tom instrumentu, svoju melodiju. U Zadru su održane tri smotre klapa, a na njima nije izvedena nijedna pjesma iz ovoga kraja. Jednom sam voditelju klapa predložio da im aranžmane prilagodim tradicijskom pjevanju "po gradsku", u kadenci, da se zna da je napjev iz ovoga kraja. Meni to zvuči fantastično, ali ne i za klape. Njima mora biti terca. Hoću reći, ja sam sa Zadrankama osvojio Omiš i afirmirao klapsko pjevanje kakvo se danas ovdje više ne izvodi. Nakon toga, i prije mene, nitko iz Zadra nije ponovio takav uspjeh.
Ali da se vratim na temu, kad danas držim radionice, na njih nitko ne dolazi. Ja danas znam za samo pet živih orzača, a jedan od njih sam ja. Ženskog orzanja više nema, zadnje sam snimio u Tinju 2007. godine. Više ga nema! Kad sam osnovao žensku grupu, nazvao sam ih "Kantalice", po nazivu za pjevanje kako bih iz zaborava vratio staro pjevanje, orzanje i kantanje. Imali smo šest solista i svaka je znala kantati. Uvijek me smetalo kad bi govorili da se orzanje i kantanje ne može naučiti zato jer se ne može zapisati. Kad sam jednom slušao neku mladu solo pjevačicu iz HNK-a kako to govori, da sam mogao, ušao bih u televiziju i, da oprostite, pokazao kako se to radi...
Vi stvarno možete svako pjevanje i svaki zvuk notno zapisati?
– Da. Profesor Bezić je bio fasiciniran tim mojim talentom. Kad sam mu donio kasetu kantalica i orzalica iz Žegara uz zapis, on čita, broji, pokušava zapisati, ali ne može. "Kolega Brkiću, kako ste to vi mogli zapisati?" "Profesore, ono što znam zapjevati, to znam i zapisati. Ono što vi pjevate, ja znam zapisati." Nije mi isprva vjerovao, ali kad sam mu u Zagrebu preko muzičkog metra pokazao, rekao je – svaka čast. Ili bi kasetu presnimio na magnetsku traku i tako bilježio note.
Brine li se društvena zajednica, ustanove i institucije u kulturi, danas dovoljno da se ove stvari ne zaborave, da potpuno ne nestanu? Koliko tome pridonose brojni KUD-ovi?
– Smijem li iskreno reći? Hoće li to meni škoditi?
Naravno. Vi ste svojim radom zadužili druge više nego oni vas.
– U Bukovici više nitko ne orzi. Ima samo jedan Branko, njemu je preko devedeset, i ne može više orzati. Koliko ja znam, danas su ostala samo četiri orzača, a ja sam jedan među njima. Žena više nema.
Je li upis ojkanja i nijemog kola na UNESCO-ovu listu nematerijalne baštine pomogao njihovu očuvanju?
– Vidite, mnogi ne znaju što znači sačuvati. To ne znači zatvoriti u trezor i ne dirati. Sačuvati znači vratiti u život, odgajati, reproducirati. To je očuvanje tradicije. Zaštićeno je i nijemo kolo, ali pravog nijemog kola više nema. Danas se pleše neka njegova verzija, ali to nije pravo nijemo kolo.
Tvrdite, dakle, da su izvornici tradicijskog pjevanja i plesanja nepovratno izgubljeni? Da ih danas nitko ne zna reproducirati na izvorni način?
– Nema ih. U KUD-u Bogatnik imate pet članova od kojih jedan orzi. Ima više od 80 godina i svira diple, na odušak, bez mijeha, na cirkularno disanje. Zrak uzima na nos i tako može dva sata svirati. Tako nitko više ne svira. Jedan mladić s otoka Ugljana je otišao na školovanje, ali još to nije uspio svladati. Ja sam pokušao, ali nisam uspio. Starijima iskoči svaka žila na vratu, zacrvene se, a oči izvale. Pitaš se hoće li to izdržati. Stomak dođe do kičme, potroši se zadnji zrak iz pluća i onda uz "oj" završe. "Bukovica i Ravni kotari sa Zagorom skupa zapjevali. Oj!"
