Kult nebeskih zaštitnika kraljevskoga grada Nina morat će na temeljitu povijesnu reviziju. Sveti Asel, sveti Ambroz i sveta Marcela, svetačko trojstvo koje je ninska tradicija stoljećima predstavljala kao dio apostolske tradicije iz Kristova vremena, zapravo su likovi iz srednjeg vijeka i nemaju puno veze s prva 72 Isusova učenika koje spominje Evanđelje po Luki. Dapače, sveti Asel i sveti Ambroz u jednom su trenutku burne ninske povijesti zamijenili svoje identitete, a najmlađa među njima, sveta Marcela, u Nin je vrlo vjerojatno dospjela iz obližnjega Ljupča.
Ovako bi mogao izgledao sažetak povijesne dekonstrukcije povijesti kulta ninskih svetaca u novoj historiografskoj interpretaciji prof. dr. Trpimira Vedriša s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Profesor Vedriš nedavno je u Zadru održao vrlo zapaženo predavanje “Tko su bili sv. Asel, sv. Marcela i sv. Ambroz? Kult ninskih svetaca zaštitnika između tradicije i novih istraživanja”, na kojem je predstavio svoja intrigantna otkrića i nove spoznaje, izražavajući pritom određenu rezervu riječima da mu “nakana nije bila išta osporavati, međutim, kada krenete istraživati, novootkriveni izvori i nove činjenice često vas dovedu do nepredvidivih zaključaka”.
Prije bavljenja ninskim svecima Vedriš je objavio veći broj radova i monografiju o podrijetlu kulta zadarskih svetaca, svete Anastazije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije, i svetog Krševana, zaštitnika Zadra, u kojoj je objasnio zašto su se kultovi svete Stošije i svetog Krševana bolje primili u srednjovjekovnom Zadru nego kultovi druge dvojice nebeskih zaštitnika, svetog Šimuna, zasigurno “najvećeg” zadarskog sveca, odnosno svetog Zoila.
Niz nesretnih događaja
Čitavo istraživanje profesora Vedriša provedeno je u sklopu projekta Hrvatske zaklade za znanost “Jadranska maritimna hodočašća u lokalnom, nacionalnom i transnacionalnom kontekstu”, koji vodi izv. prof. dr. Mario Katić s Odjela za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru.
Profesore Vedriš, što se zapravo dogodilo s kultom ninskih svetaca? Kako je došlo do tolike zbrke?
– Jednostavno rečeno, krajem srednjeg vijeka niz nesretnih događaja doveo je do toga da je Nin bio gotovo potpuno uništen tijekom osmanskih provala. Dokumenti i knjige su uništeni, predmeti su izgubljeni, a ljudi su bili raseljeni. Možemo reći da je jezgra identiteta srednjovjekovne zajednice ostala sačuvana oko nekoliko obitelji, crkvenih institucija i relikvijara ninskih svetaca zaštitnika prenesenih u Zadar. Prekid života grada doveo je do toga da su ljudi u nekom trenutku, nastojeći obnoviti “povijesno sjećanje” grada, na pogrešan način povezali sačuvane fragmente prošlosti.
Koji su najočitiji primjeri takvih pogrešnih interpretacija?
– Recimo, očito je da u 17. stoljeću nisu bili sigurni kome pripadaju pojedini svetački relikvijari. U 13. stoljeću ti su relikvijari imali svoj kontekst, nošeni su u procesijama i ljudi su znali “tko je tko”, međutim, nekoliko stoljeća kasnije, jednom kad su ostali “bez natpisa”, postalo je teško identificirati ih. Iz nekih se opisa jasno vidi da oni koji su ih opisivali više nisu znali o čijim je relikvijama riječ, pa u opisima umjesto imena svetice znade stajati: “Prikazan je neki ženski lik.”
Tako je kult ninskih svetaca dobio apostolski narativ iako s njim nema puno veze?
– Apostolsko podrijetlo koje se pripisivalo ninskim svecima zaštitnicima potječe iz starije srednjovjekovne tradicije, no ne izvorno ninske. Mislim da je riječ o kasnosrednjovjekovnoj “posudbi” iz provansalskih svetačkih legendi. Ne tvrdim da troje svetaca nije bio štovano u Ninu, nego da je njihov identitet dosta kasno preoblikovan prema predlošcima iz stare francuske hagiografije. Riječ je o načinu na koji su ti sveci bili povezani unutar lokalne tradicije.
Konkretno?
– Prvo, po pitanju Anselma ili Asela, jednog od 72 Isusova učenika. U Ninu apsolutno nije riječ o apostolskoj tradiciji jer je to potpuno nemoguće. To je već dugo jasno našim povjesničarima i povjesničarima umjetnosti. Domišljanje o apostolskom podrijetlu mjesnih svetaca nije samo ninski fenomen, dalmatinski i hrvatski. Naime, po čitavoj Europi, u različitim fazama i razdobljima, različite crkvene zajednice nastojale su dokazati da imaju apostolsko podrijetlo i takve su se predaje pojavljivale u različitim kontekstima. Međutim, kad očistimo tradiciju od tih naslaga i vratimo se povijesnim počecima kulta, mislim da se može utvrditi da su sveti Anselmo i sveti Ambrozije bili dva “poglavita” ninska zaštitnika u srednjem vijeku. Anselmo kao zaštitnik katedrale, a drugi povezan uz Samostan svetog Ambrozija. Mislim da podrijetlo oba kulta potječe iz ranog srednjeg vijeka.
Tko je bio Ambrozije i kad se njegov kult javlja?
– Ambrozije je, po mojem mišljenju, čuveni milanski biskup iz 4. stoljeća čije su relikvije i kult u nekom trenutku doneseni u Nin. “Karolinški kontekst” ranog 9. st. - kao što su mislili zadarski istraživači Pavuša Vežić i Nikola Jakšić - čini se najvjerojatnijim s obzirom na kontekst tadašnjeg kulta svetog Ambrozija i njegovu važnost u Milanu koji se našao pod vlašću Franaka.
Kakva je veza između Ambrozija i Anselma?
– Za Anselma se ne može pouzdano utvrditi kako se našao u Ninu, međutim, on je najstariji ninski svetac zaštitnik vezan uz katedralu. Neki kolege misle da se podrijetlo njegova štovanja može datirati još u kasnu antiku, no mislim da se vjerojatnije radi o razdoblju rekristijanizacije 9. stoljeća, nakon dolaska i smještanja Hrvata na ovom području, u kontekstu obnove Ninske crkve. Tu bi trebalo tražiti početke njegova štovanja u Ninu.
Osim toga, tu je sačuvano jako puno njegovih kostiju, što nam govori da su u nekom trenutku u Ninu posjedovali možda i čitavo njegovo tijelo, što bi pak moglo sugerirati da je tamo bio sahranjen. U tom je smislu Anselmo vrlo specifičan za Nin. Bilo bi sjajno kad bi bilo moguće napraviti rekogniciju njegovih ostataka. Rezultati bi svakako pomogli razriješiti barem dio nedoumica oko njegova podrijetla. Neka ovo bude apel odgovornima!
’Anselmus diaconus’
Tko je bio Anselmo prije nego što ga se počelo štovati kao sveca?
– Kasnija tradicija držala ga je biskupom. Međutim, nema dvojbe oko toga da se u najstarijim izvorima iz 13. i 14. stoljeća smatra đakonom, što ujedno odgovara i natpisu “Anselmus diaconus” iz ranog srednjeg vijeka, izvorno zacijelo pronađenom u ninskoj okolici. Čini se, dakle, da se Anselmo izvorno, od ranog srednjeg vijeka, u Ninu štovao kao đakon.
Tko je bio? Teško je reći. Možda netko od prvih franačkih misionara među Hrvatima? U svakom slučaju, vrlo vjerojatno netko od prvih crkvenih dužnosnika na glasu svetosti. No, što se kasnije dogodilo s njegovim kultom? U nekom trenutku, zacijelo u kasnom srednjem vijeku, došlo je do zamjene identiteta Anselma i Ambrozija. U ovom trenutku nitko od istraživača ninske prošlosti nema točan odgovor na pitanje kada i zašto se to dogodilo.
Anselmo je, dakle, ranosrednjovjekovni đakon koji je u sklopu misionarenja u Ninu umro u ranom 9. stoljeću, ili je odnekud donesen. Za Ambrozija mislite da se radi o odjeku kulta svetog Ambrozija milanskog, kasnoantičkog biskupa, a Marcelino pitanje ostaje, kako ste rekli na predavanju, daleko najsloženije. Zašto?
– U Ninu se čuva gotovo čitavo njezino tijelo, što sugerira da nije bila riječ o sv. Marceli koju se od 12. stoljeća štovalo u Provansi, jer malo je vjerojatno da bi čitavu sveticu tek tako poklonili “tamo negdje preko mora”. Mislim da je njezin kult mogao postojati i prije dolaska te provansalske priče u naše krajeve. To pak otvara bezdan pitanja na koja je vrlo teško odgovoriti. No, ukratko, čini se da je u Ljupču izvorno bila štovana neka Marcela ili svetica s drugim imenom, koja je naknadno dobila identitet provansalske apostolske Marcele i kao takva konačno bila pridružena dvojici “starijih” ninskih svetaca zaštitnika.
Kada se pojavljuje Marcela?
– Jedan od problema tradicije koja je dvojicu starijih svetaca zaštitnika povezala s Marcelom jest u tome da su istraživači počeli upisivati Marcelu i tamo gdje se u izvorima ne pojavljuje. Primjerice, u izvorima spomenutu crkvu i samostan svete Marije u Ninu neki su povjesničari “automatski” prepisivali kao posvećene “Mariji ili Marceli”. Pokazao sam da se Marcela u izvorima nigdje eksplicitno ne pojavljuje prije 15. stoljeća. U jednom izvoru iz 1461., citatu iz ninskog statuta, navodi se da se uoči blagdana svetog Anselma i svetog Ambrozija otpuštaju kažnjenici i jasno se kaže da su oni gradski zaštitnici, ali Marcela se još ne spominje. Ukratko, mislim da je izvorna ninska srednjovjekovna tradicija bila vezana uz njih dvojicu s dvije crkvene institucije, katedralnom crkvom i samostanom, a da Marcelin kult nije izvorno ninski, nego iz obližnjega Ljupča.
Kako je Marcela iz Ljupča stigla u Nin? I kako se njezin kult uopće razvio u Ljupču?
– Najstariji izvori koji spominju sv. Marcelu zapravo su tek glagoljski kalendari iz 15. st. koji eksplicitno kažu da je se štuje u Ljupču. Drugo, ono što sam argumentirano pokazao, i to je dio dekonstrukcije tradicije, jest da poznata karolinška zlatna bursa iz Nina ne prikazuje sv. Marcelu, odnosno nije relikvijar sv. Marcele. Glavni je razlog za to što iz konteksta znamo da kult svete Marcele u principu nigdje ne postoji prije 12. i 13. stoljeća. Ne kažem da nije mogla teoretski biti neka domaća Marcela koja sa širim europskim kultom nema veze, ali to je vrlo malo vjerojatno jer o tome nemamo nikakvo svjedočanstvo.
Drugi je argument taj da kad pogledate relikvijar svete Marcele, to je škrinjica koja po svojem podrijetlu i izradi potpuno odskače od ostalih relikvijara i s njima nema nikakve veze. Prvi popisi koji spominju te relikvije eksplicitno kažu koji se sve relikvijari čuvaju u katedrali i među njima nema relikvijara svete Marcele. Štoviše, kasnije se navodi da se škrinjica sv. Marcele čuva na drugom oltaru ili u drugoj kapeli. Opis sastavljen kratko nakon 1500. izravno kaže da je riječ o škrinjici “koja je nedavno donesena iz crkve svete Marije”.
Oslanjam se na pretpostavku starijih autora da je izvorno središte njezina kulta bilo u Ljupču jer to objašnjava zašto je taj relikvijar potpuno drugačiji, iz nekog sasvim drukčijeg konteksta koji je u kasnom srednjem vijeku, možda u 15. stoljeću, prenesen u Nin, u Samostan sv. Marije.
Provansalska legenda
Kako je ninska Marcela povezana s Provansom?
– Provansalski kontekst vrlo je važan za rekonstrukciju podrijetla identiteta sv. Marcele kakav je do danas sačuvan. Naime, Marcela se prvi put spominje u provansalskoj legendi o sv. Marti iz 12. stoljeća. Tamo stoji da je, nakon smrti svoje gospodarice, Marcela otišla propovijedati u Slavoniju, koja u tom tekstu označava prostor istočne jadranske obale, odnosno prostor današnje Hrvatske. Otkud u toj francuskoj tradiciji spomen da je Marcela otišla u Slavoniju? To je pitanje na koje za sada nema odgovora. Površan odgovor mogao bi biti: naravno, mi imamo našu Marcelu iz apostolskih vremena, Francuzi su nekako za to saznali pa su to povezali. No zbog više razloga to nije plauzibilan odgovor. Vjerojatnije objašnjenje ujedno je i puno zanimljivije.
Naime, u Ljupču je bilo središte vitezova ivanovaca, a ono što znamo o njihovim poglavarima jest da su od trojice poznatih dvojica bila Provansalci. Mislim, dakle, da u pozadini imamo jednu transmediteransku priču čije se konture tek pojavljuju. Nije, naime, nemoguće da je neki oblik kulta svete Marcele već postojao na ovom području i da su upravo ti Provansalci podatak prenijeli do svoje domovine, gdje je priča o Marceli nadopunjena podatkom o njezinu počivalištu. Kažem, ovo je vrlo spekulativno, ali definitivno ta provansalsko-ljubačka veza, s mogućim anžuvinskim utjecajima u 14. stoljeću, objašnjava kontekst stvaranja dijela “pripovjednog omotača” oko lika sv. Marcele. Ali, ponavljam, tek u 15. stoljeću imamo potvrdu o tome da je sve troje svetaca povezano u skupinu kakvu do danas poznajemo.
Tako ih spaja u ninsko svetačko trojstvo, čak rodbinski povezano? Spominjali ste humanističke biskupe?
– Riskirajući da bi se tumačenje moglo pogrešno shvatiti jer je stvar dosta zamršena, ponavljam: i Anselmo i Ambrozije bili su štovani u Ninu od vrlo ranog vremena. Mislim da je i Marcela od ranijih vremena bila štovana na širem ninskom području, ali ne u gradu Ninu, nego u Ljupču. Međutim, u kasnom srednjem vijeku Anselmo i Ambrozije zamijenili su identitet, a Marcela je, kao treći došljak, prijenosom njezina kulta u Nin na izmaku srednjeg vijeka povezana s njima dvojicom preko okvira “provansalske priče”.
Neki od humanističkih ninskih biskupa, netko od dvojice Divnića (Jakov ili Juraj) ili neki od njihovih predšasnika, u humanističkom su duhu željeli otkriti i potvrditi “autentičnu ninsku” predaju te su, oslanjajući se na podatke iz provansalske hagiografije, zapravo spojili troje svetaca.
Takva se priča, podsjećam na kontekst, oblikovala u osvit turske provale i kasnije, nakon pada Nina, više se nije dovodila u pitanje. Ostala je sve do 20. stoljeća sačuvana kao fragment znanja iz 15. stoljeća, kasnije predstavljan i tumačen kao drevna tradicija.
Mislite kao točka identiteta, možda i kao točka etničke homogenizacije na tom području u osvit turskih prodora?
– Sigurno, to se lijepo može vidjeti kod biskupa Jurja Divinića, koji potiče i kult Gospe od Zečeva. Usput, biskup Divnić je onaj koji je neposredno nakon Krbavske bitke 1493. pisao papi Aleksandru VI. o razmjerima te tragedije. Dakle, u doba njegove službe Turci su u ninskoj okolici, narod napušta ugrožena područja, a on, kao pravi humanistički biskup, želi u teškim vremenima očuvati lokalnu zajednicu potvrđivanjem predaje koja ima, da tako kažem, lokalnu, nacionalnu i univerzalnu komponentu. Priča o ninskim svecima ima sve tri: univerzalnu u smislu koji cijela Crkva poznaje, a to je latinska hagiografija, ima antičku komponentu u obliku apostolskog podrijetla vremena, ali ima i lokalnu komponentu, veličanja “domovine”.
Ta domovina nije uvijek sasvim jasno definirana između regionalnog, lokalnog i nacionalnog, ali činjenica je da tradicija nudi elemente za homogenizaciju. Kao da želi reći: i mi (Hrvati) pripadamo civiliziranom svijetu.
Bez obzira na turski zulum, i mi smo dio toga latinskog svijeta, učenog i obrazovanog, imamo svoju drevnu tradiciju i povijest, svoje junake – kako crkvene tako i one druge.
Ako je štovanje svete Marcele izvorno vezano uz Ljubač, tko je ona izvorno bila?
– Vrlo je teško to utvrditi. Postoji jedna neobična interpretacija… Ne znam može li joj se dati povjerenje. Riječ je, naime, o tome da je postojao kult neke Marcele na Hiosu u Egejskome moru, koji je kod nas prvi uočio jezikoslovac Valentin Putanec.
Tamo nije sačuvana njezina hagiografija, no u liturgijskim knjigama Carigradske crkve iz 10. stoljeća sačuvano je svjedočanstvo o njezinu štovanju. Zašto je to interesantno? Jer, osim što nije sačuvana njezina hagiografija, nisu sačuvani ni tijelo niti ikakva crkva.
Uspomena potječe iz ranonovovjekovne usmene predaje. Ta pak čuva pripovijest o tome da je Marcela bila pogubljena odsijecanjem glave. Najzanimljiviji podatak kaže da je glava - a prema drugoj predaji i tijelo - “lađom iz starog Rima” odnesena na Zapad. Usmene predaje ne može se uzeti zdravo za gotovo, ali osnova te predaje govori o odnošenju njezina tijela preko mora, negdje na Zapad, dakle u “latinske krajeve”.
Visoko je spekulativna pretpostavka da se radi o tome da je u vrijeme križarskih ratova netko odnio tijelo te slabo poznate lokalne svetice s Hiosa. Nije nemoguće, kad se u računicu uvrste naši ivanovci, čije je središte za Dalmaciju bilo u Ljupču, da su ostaci te svetice doneseni ovdje i da je tu postojao autentični kult te sv. Marcele. Analiza njezinih kostiju mogla bi možda pomoći da se tu priču potvrdi ili odbaci.
Neuklopljena bursa
Dokazali ste i da na čuvenoj zlatnoj bursi iz 8./9. stoljeća u sredini nije prikaz Marcele s druga dva ninska zaštitnika?
– Ponajprije, ona ne može biti prikazana na bursi jer kult svete Marcele u doba izrade relikvijara na Zapadu uopće nije postojao. Kolegica Nikolina Maraković i ja nastojali smo to argumentirati u časopisu “Ars Adriatica” prije dvije godine. Kolegica je analizirala korpus svih bursi tog tipa iz ranog srednjeg vijeka u Europi, opisala ih je i pokazala na temelju niza karakteristika da se ninska bursa ne uklapa u taj kontekst. Uz to postoji čitav niz drugih povijesnih i ikonografskih razloga koji pokazuju da to ne može biti Marcela. Ali ako se nekome, poglavito Ninjanima, može učiniti kao gubitak to što se utvrdilo da na bursi zaista nije prikazana Marcela i da je identifikacija plod naknadnog domišljanja i pogreške – moram reći da je ipak najvjerojatnije riječ o najstarijem prikazu Bogorodice u umjetnosti na istočnoj jadranskoj obali. Ninjani, sa svojom privrženošću Gospi od Zečeva, ustvari s još većim ponosom mogu reći da čuvaju zaista drevnu tradiciju štovanja Blažene Djevice, vezano uz crkvu sv. Marije. Čini mi se da to i nije tako loša “zamjena”.
Gdje ste pronašli nove, dosad nepoznate izvore, koji su bacili drukčije svjetlo na kult ninskih svetaca?
– Prvi izvori bili su sami relikvijari, odnosno njihova reinterpretacija. Relikvijari su prije toga korišteni kao izvor da je Marcela postojala. Pokazali smo u navedenom članku, mislim uvjerljivo, da to nije tako. Također, pronašao sam i više popisa ninskih relikvijara koji dokazuju da je još jedan relikvijar iz 14. stoljeća koji se pripisivao Marceli zapravo relikvijar sv. Ambrozija. Popisi se nalaze u Znanstvenoj knjižnici u Zadru te u Arhivu Zadarske nadbiskupije. Riječ je o ukupno pet-šest popisa sastavljenih između 16. i 18. stoljeća.
Spominjući istraživanje arhivske građe, moram osobito zahvaliti don Zdenku Dundoviću, koji me je prvi potaknuo da se počnem baviti ninskim svecima. On je također arhivsku građu prije mene dobro pročešljao, upozorio me na niz dokumenata i tako mi olakšao posao. Moram dodati i to da je, zahvaljujući susretljivosti zadarskih kolega, za mene svako istraživanje u Zadru ne samo posao, nego i veliko zadovoljstvo.
