„Ti si nitko i ništa, a on je guba muslimanska... Znaš što, taman ja poginija, ja ću ti džigerice iščupat, gubo muslimanska... Đubre, umukni, zadavit ću te golim rukama, govno jedno... Ti si guba ženska da ne postoji takve, vi ste ovdje zarazu donijeli... Nemoj mi to govoriti, probost ću te ovom stapkom... Vi ste govna muslimanska... Di je Ante Pavelić bija šta vas pobija nije... Iščupat ću mu grkljan i sve... Koštat će vas, nećete mirno spavat, samo ti snimaj... Onog krnje, ja ću ga uvatit, zube ću mu iščupat... Nisam ja pokvaren ka vi muslimani, gube muslimanske... Zapamtit ćete vi mene dok sam ja živ... Ja ću ga golim rukama zadavit za ovu maslinu...”
Ovo nisu statusi maloumnih hejtera s društvenih mreža ili nekog radikaliziranog mladića spremnog da virtualno nasilje pretoči u fizičko, zbog kojih je državni vrh zadnjih dana u panici. Gornji citati dijelovi su nepojamnog i nepatvorenog govora mržnje i arsenala prijetnji izrečenih u napadu susjeda na susjeda u prostoj, običnoj hrvatskoj stvarnosti. Incident se dogodio 13. listopada u jednom zaselku na području Općine Ražanac, na zajedničkom putu između dvije obiteljske kuće. S jedne strane ograde bili su Makira (54) i Rasim (64) Kadić, dvoje umirovljenih državljana Švedske, a s druge njihovi prvi susjedi, otac M.M. (67) i sin Z.M. (44), starosjedioci, koji žive na pet metara udaljenosti. Kako bi slika bila potpuna, a njihove poruke jasnije shvaćene, dok su prijetnjama i uvredama obasipali svoje susjede, otac i sin držali su u rukama drvene kolce!
- Ne znam kako bih vam to opisala. Prošlo je deset dana, a ja se još uvijek tresem. Nemam više mira u ovoj kući. Oni mi svaku večer mogu pod prozor doći, mogu dočekati mene ili supruga, mogu nas pretući, kuću zapaliti dok u njoj spavamo... Užasno mi je! – govori nam Makira Kadić. Pozvala nas je, kaže, jer više ne može podnositi nasilje kojem su ona i muž već tri godine izloženi od strane svojih prvih susjeda. Praktički od prvog dana kada su u lipnju 2018. kupili kuću u tom zaselku nedaleko Ražanca, vjerujući kako su pronašli svoj komadić raja gdje će u miru provoditi ljetne mjesece. Nažalost, kuća za odmor iz njihovih snova, zahvaljujući susjedima iz pakla, pretvorila se u njihovo mučilište. Mržnja, prijetnje i uvrede na nacionalnoj i vjerskoj osnovi kojima ih susjedi zasipaju, kao i nevoljkost policije da istraži i procesuira počinitelje, doveli su ih do toga da danas ozbiljno razmišljaju kuću prodati i negdje drugdje potražiti mjesto gdje će provoditi umirovljeničke dane...
- Od prvog dana nismo bili dobrodošli. Kuću smo kupili od zeta iz obitelji naših susjeda. Čim smo mu je platili priznao nam je da se spasio, jer ni on tu nikad nije bio dobrodošao. Kad su nas u mjestu pitali gdje smo kupili kuću, odmah su nam rekli da je to osinje gnijezdo jer su naši susjedi poznati kao problematični ljudi – počinje priču Makira.
- Očito smo kupili kuću na pogrešnom mjestu. A kad kupuješ, nikad ne znaš kakvi su susjedi... – rezignirano će Rasim.
Od 2018. do danas, tri ljeta, sa susjedima nikad mira. Mrzovoljni, bezobrazni, drski, provociraju iz dana u dan. Ali ne njihove žene, ističe Makira, koje su s njima čak i pokušale ostvariti normalan kontakt, nego muški članovi obitelji. Neki su ženama i batinama prijetili ako budu pokušale s novim susjedima stupiti u kontakt. I uvrede. Na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Nema što im nisu izgovorili i kako ih sve nisu opsovali. Svakog ljeta, svakog dana, a tu bi znali biti i po tri, četiri mjeseca...
- Zvala sam dosad policiju tri ili četiri puta, ali oni se na to ne bi ni osvrnuli. Ja želim prijaviti vrijeđanje na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, a oni mi kažu da je to ovdje u Dalmaciji normalno. Da ljudi tako nešto kažu, ali da tako ne misle. Ili da je to naša riječ protiv njihove. Kako bi se oni osjećali i što bi mislili o takvim uvredama da se nađu u našim cipelama? – pita se Makira.
I onda je došao utorak, 13. listopada.
- Njihov je otac iza kuće palio neku travu. Bura je rasplamsala vatru, plamen se dizao nekoliko metara uvis. Jak vjetar bacao je naokolo plamene kugle, vatra je zahvatila oko petsto kvadrata. Sve se to događalo samo nekoliko koraka od naše kuće. Mene je uhvatila panika. Bojala sam se da nas vatra ne zahvati. Pozvala sam vatrogasce. Oni su mi rekli da se vatra ne smije paliti na otvorenome do početka studenoga i došli su za nekih sat vremena. Vatra se u međuvremenu utišala i kad smo mi ispratili vatrogasce, negdje oko 18 sati, otac i sin nasrnu na nas s kolcima u rukama. Zatrkaše se prema nama niz put i krenu: „Đubrad muslimanska, sve ću vas pobiti! Kako ste se usudili zvati vatrogasce! Probošću te kolcem! Izvadit ću vam džigericu! Iščupat grkljan! Što vas Ante Pavelić nije sve pobio, gubo muslimanska! Nećete mirno spavati, zapamtit ćete vi mene!...” - nabraja žena.
U ruci je držala mobitel i jednom je rukom upalila snimanje videa. Na tri snimljena kraća filma vide se tek neke siluete, ali salva prijetnji i uvreda itekako se dobro čuje. Čuju se i imena agresivnih susjeda...
- Upitala sam starijeg, oca, zašto me vrijeđa da sam guba muslimanska? „Zato što jeste” odgovorio je. Pitala sam ga „zašto mi prijetite?” A on: „Šta vas muslimane Ante Pavelić nije sve pobio”. Sin se derao prijeteći mom mužu da će ga golim rukama zadaviti i kolcem je udarao po našoj ogradi. Mom mužu koji je tri godine bio u Hrvatskoj vojsci, koji se borio za ovu zemlju! Još mi je rekao da će mi telefon razbiti o glavu ako ga ne ugasim. Onda je iz kuće izašla njegova žena i rekla kako ona radi na sudu i da mi ta snimka ne pije vodu. Da to nije nikakav dokaz... Evo, pogledajte i poslušajte, pa mi vi recite je li ovo dokaz ili nije... - uzrujala se Makira.
- Cijelo to vrijeme u kući smo imali gošću. Žena se prestravila. Nije mogla vjerovati što se vani događa, koje riječi mora slušati. Mislila je da će nas ovi stvarno prebiti – dodaje Rasim.
Makira ovaj put nije htjela odustati. Ušla je u kuću i nazvala policiju.
- Prvi put mi je policajac preko telefona rekao da će provjeriti našu prijavu i da će mi se javiti. Nije se javio. Nazvala sam drugi put. „Hoće li netko doći”, pitam ga, a on mi odgovara: „Ne znam, slabo vas čujem, loša je veza, ništa vas ne razumijem...”. Zovem treći put policiju, „hoće li netko doći”, a on mi govori kako sam ja krivo razumjela svoje susjede, jer kada su mi rekli da nećemo mirno spavati, da to ne znači da će nam nešto napraviti, nego da će možda noću puštati jaču glazbu pa da od toga nećemo moći mirno spavati! Pazite, policajac mi preko telefona objašnjava što su naši susjedi mislili reći? Nisam mogla vjerovati – kaže Makira.
Upornost joj se ipak isplatila. Pola sata nakon zadnjeg poziva do njihove je kuće došao mladi policajac. Napravio je zapisnik, zabilježio sve što su mu rekli, ali nije otišao u kuću susjeda.
- Rekao je da se ne usuđuje sam ići i da će zvati pojačanje. Ubrzo je pojačanje stiglo i policija je odvela oca i sina u postaju. Na odlasku mi je taj mladi policajac rekao kako tu itekako ima materijala za kaznenu prijavu. „Strašno, da nisam sam čuo, ne bih vjerovao da se ovakve stvari događaju” dodao je na kraju.
Tako su Makira i Rasim otišli u policiji, a kod kuće su samog ostavili bolesnog psa.
- U policiji smo sve još jednom ponovili. I njih su ispitali. Moje snimke su preslušali, ali ih nisu izuzeli kao dokaze. Na kraju su nam rekli da bi u postaji trebali ostati preko noći ako želimo da oni sutra ujutro podnesu kaznenu prijavu. Nismo htjeli, jer smo kod kuće ostavili bolesnog psa. Na to su nam rekli kako oni onda neće podnositi kaznenu prijavu, ali da mi to možemo napraviti sami u ruku tri mjeseca. Policija je cijeli incident na kraju svela na prekršaj, na narušavanje javnog reda i mir, u kojem smo i mi sudjelovali i to kao počinitelji! Zar to nije vrhunski cinizam? – ogorčena je Makira.
Sutradan ujutro Kadići su angažirali odvjetnika i podnijeli kaznene prijavu protiv svojih susjeda za prijetnje smrću, govor mržnje...
- Ali vi znate kako to ide u Hrvatskoj. To će trajati mjesecima i na koncu sve padne u zaborav, a mi smo i dalje izloženi fizičkim napadima. Bila bih vam doživotno zahvalna da objavite našu priču jer ovo što se nama događa je sramota za čitavu Hrvatsku i sve normalne Hrvate. Da jedan hrvatski branitelj ne može živjeti mirno u vlastitoj kući u Hrvatskoj samo zato što je musliman?!
Hoćemo, objavit ćemo, ali...
- Bojim li se? Normalno da se bojim! Tko se ne bi bojao tih ljudi. Ja svaki dan moram prolaziti pored njihove kuće strepeći da nam nešto ne naprave. Kad sam zvala načelnika i požalila mu se, on mi je rekao da to pustim, da su to obični ljudi i da mi neće praviti probleme. Sutradan sam ga zatekla na njihovoj terasi kako ugodno razgovaraju. Kasnije sam saznala da je sin koji nam je prijetio bio član Općinskog vijeća prošle godine i da je bio „dragocjen načelniku”. Oni sebe, očito, međusobno štite, a postupanje policije im u tome pomaže. A za nas, koga briga. Sami smo krivi što smo tu došli...