StoryEditor
4 kantunaVIJESTI IZ LILIPUTA

Ovaj put hrvatski birači ne moraju se bojati da će na izborima ‘baciti svoj glas‘ i glasati za ‘manje zlo‘, a to nisu ni HDZ, ni SDP, ni Škoro

Piše Jurica Pavičić/Jutarnji list
28. lipnja 2020. - 10:05
Predstavljanje kandidata lijevo-zelene koalicije Mozemo na Peristilu. Na fotografiji Tomislav TomaševićBozidar Vukicevic/Cropix

Prošle godine približno u ovo vrijeme izborna je komisija dovršavala zbrajanje rezultata izbora za hrvatske zastupnike u Europskom parlamentu. Tog jutra razgovarao sam s jednom kolegicom koja se kao novinarka ne bavi politikom. Komentirajući netom obznanjene rezultate, rezignirano je izgovorila rečenicu koja mi se urezala u pamćenje. “Svi ljudi koje znam”, rekla je, “glasali su za listu koalicije Možemo!. Svi ljudi koje znaju ljudi koje znam glasali su za listu koalicije Možemo!. A opet”, dodala je, “ta je lista dobila 1,8 posto.”, piše Jurica Pavičić u Jutarnjem listu.

Rezignacija moje kolegice bila je razumljiva. Izbori, naime, jedni su od onih neugodnih dana u životu koji vas suoče s činjenicom da živite u svojem socijalnom, kulturnom i - da ne bježimo od te riječi - klasnom balonu. Postoje, jamačno, deseci tisuća Amerikanaca koji žive najnormalnije socijalne živote, a da nisu imali intenzivniji socijalni kontakt ni s jednim Trumpovim glasačem. Trumpovi glasači im možda poslužuju kavu ili toče gorivo na pumpi, ali kod Trumpovih glasača ne idu na rođendane, ne dijele s njima ured ili tratinu pred kućom - samim time lako pomisle da ti glasači i ne postoje. A onda stigne dan kad se prevrnu kartonske kutije i otkriju, na svoju žalost, da nije tako. Izbori su tu da ih gorko podsjete da su - kao u Americi - tanka manjina. Ili - kao u Hrvatskoj - jako tanka manjina. Mjerljivo tanka: 1,8 posto.

Za osam dana i nama u Hrvatskoj slijedi jedan takav gorki, otrežnjujući “reality check”. Mnogi od vas u ovom trenutku sjede kod kuće i ne vjeruju da postoje ljudi koji će doista glasati za Domovinski pokret Miroslava Škore. Teško vam je vjerojatno zamisliti da itko može povjerovati toj skupini ratnih pobjegulja, privatizacijskih tajkuna, korumpiranih liječnika, loših zabavljača, obiteljskih nasilnika te lažaca opće prakse. Pa ipak, gotovo je izvjesno da će ta barnumovska šarada licemjera i dezertera dobiti svojih dvadeset mandata. Da će se pretvoriti o novi “one hit wonder” hrvatske demokracije, kao svojedobno Kolakušić, a prije njega Pernar ili Mrkšić.

Kad se čovjek suoči s mjerljivim realitetom od 1,8 posto, tada se u njemu počne javljati racionalno političko biće. I to racionalno političko biće u njemu počne izgovarati najtoksičniju rečenicu hrvatskog političkog prostora: a ta je rečenica “Neću baciti glas”. A pošto racionalno političko biće ne želi “baciti glas”, odlučuje se - kao što ste i vi mnogo puta učinili - za politiku manjeg zla. Ta se politika manjeg zla svodi na to da glasate za SDP kako HDZ ne bi došao na vlast. Ili da glasate za HDZ kako SDP ne bi došao na vlast.

Ta politika “manjeg zla” na duge je staze kreirala turobni, bipolarni svemir u kojem politički živimo od konca devedesetih do danas. To je svemir koji je osovljen oko zapaljivih, historiografskih, ali u osnovi parapolitičkih identitetskih pitanja: crveno ili bijelo polje, ZDS ili ne, Titov trg ili ne, Istanbul i Marrakech. Taj binarni parapolitički rasjed nije, naravno, nastao ni iz čega: on je posljedica očitih trauma dugog trajanja. Ali, njegovo dugo trajanje očito je barem dijelom i rezultat činjenice da je dvjema velikim strankama takav rasjed odgovarao. Odgovaralo im je zato što im je taj rasjed služio kao mobilizacijsko sredstvo da pod skute privedu nezadovoljne identitetske srodnike, užasnute simboličkom prijetnjom “njih”. Nećemo valjda dopustiti da nam legaliziraju Sieg Heil? Da “crveni” dođu na vlast?

Da u Rijeci podižu zvijezdu od lampica? Da zabrane pobačaj silovanima? Kroz taj spontani manipulativni mehanizam SDP i HDZ su sebe uvijek uspijevali “prodati” identitetski bliskima kao razboriti izbor, manje zlo, branu od “njih”. Rezultat? Rezultat je bio - i još uvijek jest - ekonomska, socijalna i upravljačka skleroza.

Svaki su izbori dosad bili prilika da se takvo stanje promijeni. Najčešće, propuštena. I ovi su izbori prilika za to. Ali, ovaj put ta prilika ne mora biti propuštena. A da je ne bismo propustili, trebamo iz glave istjerati oportuno, racionalno političko biće. Trebamo pristati na to da ako jesmo 1,8 posto, onda to i budemo.

Već barem deset godina hrvatski se politički analitičari žale na politički duopol dvaju stranačkih orijaša lišenih ideologije i političkog sadržaja. Još od 1990. hrvatski se ljevičari žale što u Hrvatskoj “nema prave ljevice”. Barem deset godina liberalni i libertarijanski komentatori - kojih je napretek - zdvajaju što u Hrvatskoj nema prave liberalne opcije. E, pa ovaj put nije tako. Ovaj put hrvatski glasači doista imaju i pravu lijevu i pravu liberalnu opciju na političkoj ponudi. Ovo su izbori na kojima - kako je dobro sročio kolega Vojislav Mazzocco na portalu Index.hr - “doista više ne morate glasati za SDP ili HDZ”.

Punih trideset godina glasači su ljevice u Hrvatskoj bili frustrirani SDP-ovim, kako je sročio Viktor Ivančić, “sviranjem srednjem kursu”, izluđeni esdepeovskim koncesioniranjima aerodroma i autocesta, njihovom antiradničkom politikom, odsutnošću razumijevanja za prostor, njihovim “L’aeroportima François Toudjman”. Sad mirno možemo reći - koga briga? Jer, u međuvremenu se na lijevom uglu izlegla politička opcija koja je sve ono što SDP kao stranka bivše socijalističke tehnokracije nije mogla, niti može biti. Riječ je o koaliciji Možemo!, koja, na sreću, nije izrasla iz laboratorija političke teorije, nego se evolutivno sedimentirala na naslagama desetljetnog građanskog aktivizma, od Varšavske, preko Srđa i zakona o golfu, pa do “Manhattana na Savi”. Iako se oko te političke grupe nataložilo dosta neizbježne hipsterske šminke, koalicija Možemo! koncentrirala je ozbiljnu količinu političke pameti i znanja.

To se ponajbolje vidjelo u zagrebačkoj skupštini, gdje se ta frakcija s neznatna četiri zastupnika spontano izvrgnula u lidera opozicije, a u nekim je trenucima bilo dirljivo vidjeti kako desetljetne stranke i ljudi s godinama političkog staža pogledavaju u Tomislava Tomaševića iščekujući da on da ritam antibandićevskoj opoziciji. Problem Možemo! bio je i ostao pretjerana centriranost na Zagreb, no ovi su izbori trenutak kad to možda prestaje biti tako. U mojoj izbornoj jedinici, recimo, drugo mjesto na listi drži dubrovački profesor Capor, čovjek koji je već dvadesetak godina “južni Tomašević”. Doista bih ga volio svojim glasom uvesti u Sabor.

Tako stoje stvari na ljevici. A što se pak liberalne politike tiče, i ona se na ovim izborima kristalizirala u jasnu i profiliranu opciju. Ta opcija nastala je koalicijskim sporazumom između stranke Pametno i rahlog političkog pokreta nazvanog Stranka s imenom i prezimenom. Svaka od tih dviju političkih grupa nosi stanovito političko naslijeđe. Pametno je stranka utjecajnog think tanka, jakog misaonog aparata i kadrovskog potencijala. Stranka s imenom i prezimenom je nasljednica onog pozitivnog naslijeđa izvornog Mosta, naslijeđa koje je duo ordinarnih štetočina, Petrov i Grmoja, najsramotnije izdao. SSIIP mostovsku priču vraća na početne tvorničke postavke, na pobunu poduzetnog provincijskog građanstva koje ne može realizirati svoju inicijativu jer je zagušeno u desetljetnoj močvari hadezeovske “captured state” (porobljene države). Iz velegradske perspektive lako se može patronizirati tu cavalleriju rusticanu i provincijsku light desnicu, ali da živite u Vrgorcu, Sinju, Omišu ili Murteru, da ste, recimo, zubar, liječnik, vlasnik agroturizma ili OPG-a, i te kako bi vam trebao takav politički kišobran.

. Liberalnom se strankom ne može zvati stranka koja koalira s etatističkim molohom zvanim HDZ. S koalicijom Pametnog, SSIIP i Fokusa Hrvatska je doista dobila liberalnu grupaciju. To ne mora nužno biti politički simpatično. Osobno ne bih nikad glasovao za političku stranku koja linka analize Velimira Šonje. Ne bih nikad glasovao za političku grupaciju koja na listu stavlja Davora Huića - čovjeka koji s prezrivim omalovažavanjem blati javni sektor i gunđa što HTV prikazuje sovjetske filmove koji “šire socijalizam”. Ali, na stranu je li ova politika moja šalica čaja, mislim da ovakvo političko okrupnjavanje/profiliranje silno potrebno.

U Hrvatskoj postoje deseci tisuća ljudi koji žugaju na parafiskalne namete, rogobore na maltretiranje inspektora, sporu birokraciju, kvarnu javnu nabavu, nelojalnu konkurenciju. Sada su u prilici podržati političku grupu koja artikulira taj bunt. Onaj tko se bavi poduzetništvom, a to ne prepozna, sam je sebe delegitmirao kao “poduzetnik”. Pokazat će da pripada u onu vrstu poduzetnika koji se boji smjene vlasti - boji jer će izgubiti poslove s državom u onom što je najčešći oblik poduzetništva u Hrvata: a to je lažni privatni sektor koji siše javni novac.

Za devet dana ponovo ćemo svojim listićima napuniti kutije, ponovo ćemo iz usta Izbornog povjerenstva otkriti koliko smo u svojim mikrokozmosima manjina. Volio bih da hrvatski politički pejzaž, kad ta večer prođe, bude kompleksniji. Da bude kopija španjolskog. Da ima dvije stare, ideološko-historijske stranke koje su parnjak Socijalistima i Partido Popular. Da ima Podemos, od kojeg je Možemo! škicnulo i ime. Te da ima liberalni pokret middle-class otpora nalik španjolskim Građanima (Ciudadeños).
To bi bio poželjan scenarij. Ali, naravno, postoji i onaj vjerojatniji. Taj je da u Sabor uđu dva ista dosadna orijaša lišena ideologije i ideja. A uz njih - kao treći i jedina novost - čopor prevaranata koji se krije iza leđa ljepuškastog pjevača. Uh… Uz takav triopol, sačuvaj nas bože, piše Jurica Pavičić u Jutarnjem listu

#JURICA PAVIČIĆ

Izdvojeno

08. srpanj 2020 21:51