Tuuuuuuu! Tuuuuuuu! Tuuuuuuu! Prijatelju moj, trube ti kamioni cijeli dan tako. Od sedam ujutro do šest navečer. Njih barem sto dnevno! Ja jesam bio hrvatski branitelj, jesam se za ovo borio, ali ako ovako nastave, jebem ga, stavit ću kuću na bubanj i odo ja!
Gledamo se oči u oči. Zdenko Paleka stvarno misli ozbiljno. Dogorjelo mu do noktiju. Ne može više podnijeti da mu svakog dana, već mjesecima, pored kuće prolaze bezbrojni kiperi nakrcani građevinskim otpadom i istresaju ga dvjesto metara od njegove kuće na „ničiju zemlju”. Zapravo se dobro zna čija je to zemlja, točno na granici između Smokovića i Donjeg Zemunika, ali to očito nikoga nije briga. Ni načelnika općine Zemunik Ivicu Šarića, ni "Hrvatske šume", ni Ministarstvo zaštite okoliša, ni državni inspektorat...
Nitko ne mari što se tu, na pet minuta od Zadra, na samom rubu Smokovića, jednog od najvećih sela u zadarskom zaleđu s nekada većinskim srpskim življem, stvara možda i najveća deponija građevinskog otpada u Zadarskoj županiji. Stvara se jer iz dana u dan, na tih nekoliko desetaka tisuća kvadratnih metara, stotine kamiona iz cijele županije ilegalno deponira građevinski otpad. A kada je naš vrijedni i pošteni narod vidio da je netko tu počeo istresati svoje smeće, zašto i oni ne bi svoje tu ostavili, praktički iza kuće? Tako je lakše, brže i jeftinije nego plaćati komunalnu tvrtku i deponij na Diklu.
I tako se na te tisuće i tisuće kubika građevinskog smeća počeo dovoziti krupni komunalni otpad, stari namještaj, televizori, plastika, roba, madraci, sva krama ovoga svijeta. Nekidan je skoro pola hektara izgorjelo u požaru, smrad se osjetio sve do tri kilometra udaljenog sjedišta zemuničke općine. Ali, koga briga. Smeće se i dalje nesmetano dovozi, a hrpe rastu, rastu i rastu...
- Ova se lokacija zove Njivice. Ovdje je nekada bilo igralište Nogometnog kluba Smoković, osnovanog 1946. godine, nakon Drugog svjetskog rata. Bilo, jer ga više nema. Nestao je pod ovim nasipom. A imao je dimenzije 120 puta 80 metara.
- Kao Camp Nou Barcelone – prekinemo ga.
- Da, de, baš kao Barcelona... – uhvati se Zdenko za crnu šiltericu, zadigne je na potiljak i rukom obriše znoj s čela.
- Zadnja dva mjeseca bio sam nešto u bolnici zbog zdravlja i kad sam se vratio, gledam ja, šta je ovo? I prije je tu bilo nekog smeća i građevinskog otpada, ali ni približno ovako. Odakle se ovo stvorilo?!
Pokazuje nam razliku u visini zemlje na kojoj je nekada bilo igralište, i nasipa na kojem sad stojimo. Viši smo za dobra dva, tri metra. Onda nas vodi do ruba nasipa, prema gustoj borovoj šumi. Tamo je visina nasipa nekih šest-sedam metara, a krupni otpad se već razmilio šumom. Smetlište se širi svakodnevno, ujednačenom brzinom, kao neka nezaustavljiva zarazna bolest. Zbrajamo odokativno: deset tisuća kvadratnih metara puta tri metra prosječne visine nabitog nasipa, minimalno 30 tisuća kubika. Ako ne barem dva puta toliko...
- Vidiš ove nove dovoze zemlje – pokazuje nam rukom desetke humaka svježe dovezene zemlje.
- E to ti oni koriste kao tampon, da bi mogli poravnavati teren. Kad dovezu smeće razvuku ga po površini i pokriju tom zemljom da bi se kamioni mogli okretati. Isto rade i s komunalnim otpadom. Zakopaju ga bagerom i onda pokriju svježom zemljom.
Pridružuje mu se ubrzo jedan, pa drugi susjed. Ne žele da ih spominjemo u novinama, ali klimanjem glavom potvrđuju sve što Zdenko priča.
- Ja? Ja se ne bojim – ispuhne dim. - Samo ti napiši da sam ti ja sve rekao. Da sam te ja ovdje doveo. Jer ovo što nam rade, ovo je sramota! Ni četnici nas nisu odavde otjerali, a sada nas tjeraju kamionima. Sram da ih bude, sve odreda...
- Pa jeste li razgovarali s načelnikom, što vam on kaže?
- Jesam. Bio sam nekidan kod njega. Rekao sam mu da ću pozvati novinare, da ću ovo prijaviti kome god mogu.
- I, što je rekao?
- Da zovem novinare, da on neće ništa osporavati. Kaže da on s tim nema veze. Da je tu ionako predviđeno neko reciklažno dvorište. Što će nama u Zemuniku reciklažno dvorište na deset tisuća kvadrata? Onda me poslao na kat, kod nekog inženjera. A on mi se ispričava, da on nema ništa s tim. Ma nešto se tu mulja, vidim ja...
U početku je to trebao biti deponij za deponiranje viška iskopnog materijala za podvožnjak ispod aerodromske piste Zračne luke u Zemuniku. Podvožnjak je otvoren bit će skoro i mjesec dana, ali kamioni i dalje pristižu, svakodnevno, iz cijele županije. Puni su starog asfalta, betona, građevinske šute, slomljenih cigli, keramike, dijelova namještaja... Zdenko nam na mobitelu pokazuje videa i fotografije više kamiona koje je snimio u zadnjih nekoliko tjedana kako dovoze i iskrcavaju otpad. Kamioni na sebi imaju naljepnice privatnih prijevoznika „Actros” i „Tacy”.
- Svima sam sve prijavio, ali još nitko ne reagira. I inspekciji Ministarstva zaštite okoliša, i Općini Zemunik i udruzi branitelja iz Zemunika. Ako dozvolimo da se ovo nastavi svi ćemo se morati iseliti, a ja ću prodati i kuću s bazenom koju iznajmljujem turistima, niti dvjesto metara odavde – veli Zdenko.
- Zovu me gosti, da zašto ovi kamioni voze tako rano? Počnu i prije sedam. Dižu prašinu, tule, dođu ovdje, istresu materijal, opet se digne prašina, pa onda bageri koji to raznose, zakopavaju... Ljudi su došli na odmor, a ne na bauštelu. Bagerom rade po cijeli dan, a onda ga navečer sakriju. Pokazat ću vam gdje je... - kazuje Zdenko i vodi do „skrivenog” bagera.
- Dok oni ovdje iskreću materijal, čuje se kao da meni ispred kuće iskreću. Kad bager kašikom nabija, kao da meni u dvorištu nabija. Prašina i buka, ne može se spavati, ne može se živjeti. Nećeš više majci, ja ti kažem! – žesti se.
- Neka još počnu bacati hranu, i galebovi će nam dolaziti – dodaje susjed, a iz šume se u tom času začuje neko užasno skvičanje.
- Čuješ! Svakojake životinje su nam počele dolaziti. Nitko ne zna što je to. Nitko ne zna tko se tako glasa. Tako nešto nikada nismo čuli. Kažem ti, ovo je ovdje najveća ilegalna deponija u županiji. Svi za nju znaju, ali nitko problem ne želi riješiti.
Nije Zdenko daleko od istine. I nije slučajno deponija baš tu nastala, na prostoru gdje su nekad većinom živjeli Srbi. Smoković je u ratu gotovo potpuno sravnjen, bilo je tu nekada četiri stotine i pedeset ognjišta, danas ih nije niti pedeset. Uglavnom povratnici, stariji ljudi, žive na niti stotinu metara od ovoga smeća, ali se ni s kim ne žele kačiti. Zato im se ovakve stvari i događaju pod nosom.
- A komunalni redari, jesu li oni reagirali?
- Jebe se njemu, da oprostite – pristojno će Zdenko. - Ima ih u općini, ali taj nikad nije došao dovde. Niti ga je za ovo briga. Iako svi sve dobro znaju. Šta će se on baviti s ovim kriminalom kad svoju plaću može i bez toga zaraditi. Ma to je sve mafija, kažem ti. Ovdje se donosi smeće jer tako ne moraju plaćati odlaganje na deponiji...
Zovemo načelnika Ivicu Šarića. Kao da nas je očekivao.
- Napišite što hoćete, znam ja tko vas je zvao i da on o tome ništa ne zna.
- Dobro, vi nam recite kako stvari stoje. Zašto tolerirate ilegalnu deponiju u svom dvorištu?
- To nije ilegalna deponija. To je prostor u državnom vlasništvu kojim upravljaju "Hrvatske šume". Pitajte njih. Kad je počeo iskop podvožnjaka, dogovoreno je da se na tom području trajno deponira višak iskopnog materijala. Kamena i ostalih agregata koje će država kasnije prodavati kao građevinsku sirovinu za, primjerice, tamponiranje prometnica. Međutim, nakon što je završena izgradnja podvožnjaka, i drugi su počeli navoziti građevinski otpad. Zašto, pitajte vlasnike. Zašto oni ne čuvaju svoju imovinu i zašto ne prijavljuju one koji tamo bacaju otpad – odgovara načelnik, prebacujući lopticu odgovornosti na "Hrvatske šume".
Dodaje da se deponija na tom prostoru nalazi od 1995. godine.
- Općina nije za to odgovorna. Mi smo prošle godine, uz pomoć zadarske "Čistoće", očistili taj prostor, odnijeli smo dva kontejnera od 30 kubika. Ljudi tu donose komunalni otpad jer ne znaju da imaju pravo godišnje na besplatan odvoz dva kubika otpada po korisniku. Napišite to, molim vas, jer ljudi to ne znaju – traži od nas načelnik Šarić.
Zovemo onda "Šumariju Zadar" i tražimo upravitelja Mislava Maršića.
- Žao mi je, upravitelj je na godišnjem odmoru. Zovite u ponedjeljak – informira nas službenik i kratko doda:
- Upoznati smo s tim problemom i o tome smo se već očitovali, ali ne prema javnosti, već interno, prema upravi "Hrvatskih šuma" u Splitu. Više od toga, bez upravitelja, ne mogu vam reći.
Naša saznanja prenosimo Zdenku Paleki:
- "Hrvatske šume"? Koliko znam, dio ovog terena je državni, a dio privatni. Po katastru, od nekih Đinića i Relića. "Hrvatske šume" su, navodno, tu bile postavile kamere kako bi snimile prekršitelje koji ovdje ilegalno dovoze otpad. A znate što su te kamere snimile? Samo nekog sirotog mladića kako prenosi neke vreće! I nikoga drugog!? Nakon toga su im kamere navodno ukrali. I sad je opet sve po starome. Kamioni svaki dan dolaze, iz cijele županije, istresaju stotine, tisuće kubika novog materijala. I trube. Od jutra do mraka. Tuuuuuuuuu...