Papa Frane je širio ljubav, svijet ga nije slušao. Hrvatska je najbolji primjer...

Kad umre veliki čovjek mali ljudi izmile sa svih strana. Poput guja. Trudeći se u toj smrti dati važnost svojim životima.

Jorge Mario Bergoglio bio je veliki čovjek o kojemu ćete od uplakanih malih ljudi ovih dana slušati svašta, a ponajprije da je "promijenio lice Crkve". Što je bezočna laž i nesumnjivo najveća glupost, jer Jorge Mario Bergoglio, taj neobični papa, isusovac, Latinoamerikanac, koji je ime posudio od čovjeka koji je svijetom hodao u rutama i koji se najradije družio s prezrenima, nije promijenio ništa. A pogotovo ne lice Crkve.

Posebice ono njeno pravo lice, farizejsko, što se najbolje očitovalo kroz činjenicu da su papu Franu više cijenili i štovali ateisti te pripadnici drugih konfesija nego njegovi vlastiti vjernici, ponajprije europski katolici koji se ispovijedaju i ničice padaju pred Kristovim krvavim nogama hineći molbu za oprost i koji će sada ridati za "dobrim papom Franom" i tražiti jeftine aranžmane za Rim.

Da, papa Frane učinio je dosta za odbačene, bez obzira po kojoj osnovi oni odbačeni bili - vjerskoj, rasnoj, rodnoj, seksualnoj, imovinskoj, političkoj, patriotskoj - njima je dao nadu i pozivao ih na vjeru u bolje sutra, i to ovdje, na Zemlji, među ljudima, a ne među anđelima, njih je prigrlio kao svoje rođene i u njihovu društvu najbolje se osjećao, no za svoju Crkvu nije učinio ništa, o čemu najbolje svjedoči svijet koji je za sobom ostavio.

Sve riječi Jorgea Marija Bergoglia, sva njegova djela, o srca većine vjernika Rimokatoličke crkve odbijali su se kao od mramora. Europa prve polovine 21. stoljeća, Europa kao središte katoličkog svijeta, njegova kruna i riznica, puna je mržnje. Posebice prema drukčijima. A baš ti drukčiji bili su Bergoglijeva djeca.

I koliko god on širio ljubav, tumačeći kako je to jedini način da se približimo Bogu, i koliko god govorio o toleranciji kao ključnom faktoru opstanka ljudske rase, toliko mu je njegova pastva okretala leđa. Što se najbolje vidjelo za vrijeme migrantske krize kada se cijela kršćanska Europa, koja sebi utvara da je ono najbolje što je čovječanstvo dalo, u tili čas bila spremna opasati bodljikavom žicom.

Krivi papa za prave narode

Politička karta Europe strašna je Bergoglijeva oporuka. Rasisti, nacionalisti, fašisti, vjerski fanatici, homofobi, oligarsi i diktatori, a sve redom veliki vjernici koji pod križom spavaju i križom se kunu, opasali su Stari kontinent kao nikad u posljednjih 70 godina.

Ni Hrvatska, naravno, nije iznimka. Od stranke na vlasti preko njezinih koalicijskih partnera do predsjednika cijele države građani Republike Hrvatske nepogrešivo su svojim izborom pokazali kako ne mare za Bergoglijeve riječi. I kako on, sa svojom blagošću prema krivovjernicima i razumijevanjem prema pederima uopće nije bio njihov papa.

Pri čemu bi krivo bilo pomisliti da njegov glas vapijućeg u pustinji nije dopro do hrvatskih obala Jadrana, jer dopro je, itekako je dopro, a poglavito je doprlo njegovo uporno odbijanje da proglasi svetim Alojzija Stepinca, jedinom mjerom kojom Hrvati mjere Božje ljude. A kardinal iz Buenos Airesa s takvim Bogom nikad nije imao veze.

Crkva u Hrvata s olakšanjem je dočekala vijest o smrti pape Frane. Sada pak slijede dani strepnje. Da im ne dođe netko još gori. I veći.