„Presuda je apsurdna! Nema šanse da za to odgovaram. Branit ću se i dalje samo istinom. Ako treba, sto godina ću ići u zatvor, ali ništa od toga ne priznajem. Jer sve je to protuzakonito i upereno protiv mene osobno” govori Giuseppe Pino Giergia, hrvatska i svjetska košarkaška legenda, nakon što ga je Općinski sud u Zadru osudio na bezuvjetnu kaznu od dvije godine zatvora zato što je kao direktor KK Zadar u razdoblju od 2005. do 2009. godine oštetio državni proračun za šest milijuna kuna neplaćenog poreza.
Istina, presuda je nepravomoćna, slijedi žalba i odluka višeg suda. Moguće je da presuda na kraju bude potvrđena, ukinuta ili da Giergia ipak bude oslobođen, ali bez obzira na konačan ishod, osuda košarkaške legende kojoj u 84. godini života prijete dvije godine zatvora, glavna je tema razgovora u „gradu košarke”. U Zadru naime svi jako dobro znaju kako KK Kadar funkcionira zadnjih trideset i nešto godina. Od kada ga se dočepala lokalna - čitaj HDZ-ova – politika, najmoćniji ljudi zadarske politike i gospodarstva kroz njega su prodefilirali, a zajedno sa njima, tehnikom protočnog bojlera, prošle su i stotine milijuna kuna građana Zadra i poreznih obveznika koji još uvijek financiraju tu (pre)skupu igračku političkih bogova. Košarkaški klub je u Zadru uvijek bio više od igre, uvijek je služio kao 'indikator i galvanizator' političkog raspoloženja Zadrana i baš zato je političarima uvijek bilo važno imati ga pod kontrolom. Apsolutnom kontrolom. I kako je onda u takvim odnosima samo Pino postao Pedro?
- S obzirom na to da sam ja obogatio košarkaški klub Zadar, jer sam, po presudi, klubu „uštedio” šest milijuna kuna, očekujem da mi se donese smrtna kazna. Neka tako i bude – kaže cinično Giergia na početku našeg razgovora.
Vi se ozbiljno šalite?
- Nemojte se čuditi.
Smrtna kazna!
- Da. Zbog svog krimena, a zato što je u pitanju KK Zadar, zaslužio sam smrtnu kaznu.
Osjećate li se kao žrtveni janje, dovedeno u stupicu...
- Od prvog dana govorim da je cijeli postupak napravljen selektivno i namjerno te da nema nikakve veze s pameću.
Želite reći da su optužbe neosnovane?
- Gledajte, petnaest godina prije mog dolaska u KK Zadar na snazi je bio isti modus operandi po pitanju vođenja kluba, poslovanja i politike prema igračima. U klub sam došao kako bih napravio nešto košarkaškog reda, kad se već investira toliko novca. Nisam tamo došao voditi poreznu politiku kluba. Ja nisam porezni nego košarkaški ekspert. Kad sam došao u klub nikoga nisam zamijenio. Svi su ostali na svojim radnim mjestima i svi su radili na isti način kao i prije mog dolaska.
Bio je to uhodan sustav od početka 90-tih...
- Tjerate me da razgovaram s duhovima, ali pogledajmo koje su sve osobe tamo bile prije mene. Počevši od Ivice Suraća, Petra Šale, tada državnog pravobranitelja, Nebojše Belića, Jose Škare, bivšeg ministra socijalne skrbi, Darija Jurina, šefa zadarske Gospodarske komore, Jose Magaša, direktora Tankerske plovidbe, Bože Jusupa, vlasnika Tankerkomerca, Zvonimira Vrančića, ravnatelja zadarske bolnice... Onda je došao Kristijan Magaš, sin pokojnog Jose, ali sad je već pitanje po kojim je on tamo došao kriterijima...
Političkim?
- Fala bogu! Rekao sam im, ja sam došao raditi košarku a vi radite kao što ste radili i prije mene. Prošle su četiri revizije i sve je bilo fantastično. Kad ih sada pitam tko je otvarao žiro-račune u inozemstvu, nitko ne zna. Ja u životu nisam ušao u te banke! Ali netko je bio. Ja sam se bavio košarkom jer sam košarkaški ekspert i to sam dokazao. U četiri godine mog vodstva osvojili smo pet trofeja. I ušli smo u finale europskog kupa u Torinu među osam najboljih momčadi. Pogledajte saldo kluba zadnjih 12 godina i koliko smo novaca za to potrošili? A vi znate tko je vlasnik kluba.
Grad Zadar.
- Točno. Oni dobivaju novac od poreznih obveznika. A Grad Zadar, odnosno politika, daje taj novac za KK Zadar. Klub novac opet uplaćuje u proračun Grada Zadra. I tko je sad tu oštećen, pitam ja vas?
Građani, neosporno.
- Ako su građani i oštećeni, ja ih sigurno nisam oštetio.
Jeste li imali saznanja o načinu plaćanja igrača, odnosno o transferima novca?
- To je uvijek bilo isto, ja sam se bavio košarkom.
Jeste li vi dogovarali angažmane igrača?
- Angažman svakog igrača i novac za njega ovisio je o proračunu kojeg sam imao na raspolaganju. Niti jedan cent nisam mogao potrošiti bez odobrenja upravnog odbora. A supotpisnici su bili predsjednici.
U vaše vrijeme predsjednici su bili Kristijan Magaš, Zvonimir Vrančić i Dino Perović?
- Da. Prije njih su bili drugi direktori i svi su na isti način radili. Ja sam kao direktor sve morao potpisati odnosno supotpisati po ”zapovjednoj odgovornosti”. Ali ako petnaest godina to tako funkcionira i četiri revizije u mom mandatu prođu bez zamjerki, zašto sam samo ja stradao? Svemu sam pristupao u dobroj vjeri, uostalom, pogledajte koji su sve ljudi prije mene tu bili. Ako sam ja kriv, onda su i svi oni kriminalci. Sve sam ovo, kao i vama, rekao na suđenju.
Je li vam od početka kaznenog progona prije 12 godina itko iz kluba pomogao? Govori se da se vaš sukob samo produbio?
- Moj sukob s klubom i tim ljudima počeo je pred više od dvadeset godina, 1997. ili 1998., kada sam u Zadar kao velikog sponzora trebao dovesti Diadoru, poznati talijanski sportski brend. Sve je bilo spremno za potpisivanje četverogodišnjeg sponzorskog ugovora teškog dva milijuna dolara godišnje plus kompletna sportska oprema za sve klupske uzraste, od kadeta do seniora, ali su me odbili. Financijski direktor je tada bio Božo Jusup, s kojim sam išao u osnovnu školu. Nakon toga u novinama su krenuli natpisi da sam ja talijanaš i da u klub želim dovesti iredentu. Dao sam tada intervju Narodnom listu gdje sam sva imena spomenuo, od Kalmete do Jusupa, i rekao da KK Zadar funkcionira na mitu, korupciji, lažima i neznanju. Božo Jusup me tužio za duševne boli i traži je 100 tisuća kuna. Ali je izgubio spor i još je morao platiti 25 tisuća kuna sudskih troškova. Jedan današnji direktor gradske tvrtke me nakon tog intervjua zaustavio na ulici i zagrlio. „Konačno netko ima muda reći istinu”, rekao mi je i obećao da će svjedočiti za mene na sudu ako treba. Ali kad je trebao doći na sud, prepao se, da ne može ići protiv Kalmete jer mu je on sve što imam omogućio, da ga je on zaposlio. Tada sam shvatio da me nije samo Božo tužio već su svi prozvani stajali iza te tužbe.
To je, kažete, bio početak sukoba?
- Da, kasnije sam napravio dvije greške. Krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih radio sam kao trener u Italiji i kraće vrijeme na Kosovu. Kad sam opet došao u Zadar klub mi je rekao da im ne trebam, da su dovoljno bogati. Tada angažiraju Arijana Komazeca i Dina Rađu. Rađa je dobio 1,2 milijuna dolara, a Komazec 100 tisuća dolara i kuću u Kožinu. Još uvijek imam te ugovore.
Odakle je došao taj novac?
- Kad su u moje vrijeme dolazili takvi računi na naplatu, pitao sam što to plaćamo, a dobio sam odgovor: „Ne talasaj, šta te briga, ne daješ ti novce”. Znate li tko je Zubin Mehta?
Čuveni izraelski dirigent koji je 1998. gostovao u Jazinama.
- Računi za njegov koncert došli su na naplatu klubu u moje vrijeme. Kad sam ih vidio, rekao sam: „Pa ne igra ovaj košarku”. „Šta tebe briga, ne talasaj” glasio je odgovor. Račune je plaćala gradska uprava, ali preko kluba, Dakle sve su plaćali porezni obveznici. Za sve to imam dokumentaciju.
Tko vas je 2005. doveo u klub. Na čiji ste poziv došli?
- Na prijedlog cijelog upravnog odbora, a iz pozadine je, kao i uvijek, najviše utjecaja imao Božidar Kalmeta, dok je Zvonimir Vrančić, kao ravnatelj bolnice, bio predsjednik kluba.
Kakav je bio dogovor?
- Da ja preuzmem košarku i nešto pametno napravim. Rekli su mi koliki je budžet i da od toga napravim momčad. Ali odmah sam posumnjao u dobre namjere jer domaći igrači, poput Kovačića, Longina, Marcelić, Bulića, Dundovića, Ružića... njih sedam-osam, nisu htjeli potpisati ugovore. Našao sam i dva juniora, Banića i Vladovića i uzeo ih u prvu ekipu. Sastavio sam momčad s Gečevskim, Hillom, Juby Johnsonom, Baraćem, Naglićem, Tvrdićem... Kad sam stvorio momčad počeli su iza leđa govoriti „koje je Pino go...”, „tko je taj Gečevski”... Sprdali su se. Ali kad smo počeli osvajati trofeje, ušutjeli su. No onda su s tribina počeli vikati: „Naša dica”. A „naša dica” nisu htjela potpisati i odmah mi je bilo jasno što je tu namjera. Da me se izblamira...
Ako sam dobro shvatio, smatrate da je uprava okrenula domaće igrače protiv vas?
- Točno. Da bi dokazali da nemam ekipu i da nema pojma, a drukanje s tribina me u to samo uvjerilo. Naravno, nemam dokaze, ali mi logika tako nalaže. Onda su krenule i novine, „zašto ne igraju naši igrači...”
Jeste li ikada bili involvirani u isplate igračima u inozemstvu?
- Nikada, sve su to radile stručne službe unutar kluba, pojedinci koji su za to primali plaću.
Tko je dogovarao visinu plaća za igrače?
- Visinu novca koji se mogao potrošiti uvijek je određivao upravni odbor.
Jeste li vi vodili pregovore o tome s igračima?
- Ne. Ja sam sve igrače selektirao, agencije bi slale ugovore, a klub ih je potpisivao.
Tko konkretno?
- Ja sam kao direktor supotpisivao ugovore s predsjednikom upravnog odbora. Ništa se nije moglo potpisati ili napraviti bez odobrenja upravnog odbora.
Zašto iz kluba odlazite 2009.?
- Nisam ja raskinuo ugovor, nego oni. Nikad nisam dobio nikakvo obrazloženje. Istjeran sam iz kluba, da oprostite, kao zadnje govno. U ožujku 2009. dobio sam otkaz bez obrazloženja. Upravni odbor je odluku donio jednoglasno, a povjerenje su dali Zmagu Sagadinu koji je, na moje snebivanje, mjesečno dobivao 18 tisuća eura.
Tko je tada bio predsjednik Upravnog odbora?
- Kristijan Magaš. Mene su potjerali zajedno sa mladim trenerom Pleslićem. Nakon Magaševe ostavke, na čelo dolazi famozna četvorka na čelu s Dinom Perovićem koji će napraviti „čudo”.
Kako ste se osjećali u sudnici?
- Uvrijeđeno. U Zadru sam igrao 20 sezona gratis. Svi su dobili novce, stanove, a ja od KK Zadar ne mogu pokazati jednu šalicu.
Osjećali ste se uvrijeđeno, poniženo...
- Ne poniženo, nego baš uvrijeđeno. Sramotno je to što se dogodilo. O tome već pišu i talijanska novine. Što oni misle da ću ja šutjeti? Svi ti veliki patrioti u klubu su zapravo obični ksenofobi.
Dobro, ako vi niste krivi, tko bi trebao odgovarati za ono za što se vas tereti?
- Košarkaški klub Zadar a ne ja. Svi oni koji su bili tamo, svi predsjednici. U zaključku sudskog vještaka, ali i po zakonu, u sportskim udrugama, što je KK Zadar tada bio, nije samo direktor odgovoran, niti je on mogao samostalno donositi odluke, davati naloge za plaćanje ili bilo što drugo. Na svemu je morao biti i potpis predsjednika kluba. Reviziju poslovanja i monitoring nad svim tim obavlja predsjednik kao odgovorna osoba koji upravnom odboru podnosi izvještaj, a njega usvaja skupština kluba.
Gdje je tih šest milijuna završilo? Je li taj novac ostao u klubu?
- Država je svoj porezni dug pretvorila u dionice kluba, da bi ih potom preko Ministarstva financija prenijela Gradu Zadru kao većinskom vlasniku. Prema tome, nitko nije oštećen.
U pitanju je, kažete, knjigovodstvena šteta koja je praktički sanirana? Nitko novac nije izvukao iz kluba?
- Nitko, ni centa. U odluci suda se navodi da ja nisam stekao nikakvu osobnu korist nego je sav taj „kriminal” išao u korist KK Zadar koji je u to vrijeme bio sportska udruga, a Zakon o športu tada nije bio usklađen s Poreznim zakonom. Zato vam i govorim da sada, kada sam obogatio KK Zadar, smatram da zaslužujem smrtnu kaznu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....