Umirovljenik – već 60 godina!
- Odrastao sam na Ižu, otac je stalno navigavao, nismo bili gladni, ali došao je rat i otac je ostao u Argentini, prebacio se kod strica u Čile. Mi ostali s materom sami. Trebali smo ići u zbjeg, pa u Čile, ali nije htjela tetka, pa onda nije htjela ni mater. Ja sam kao mladi SKOJ-evac otišao u partizane kao mali kurir, imao sam 17 godina, željeli su sačuvati nas mlade, puno je do tada Iža izginulo... Poslije sam otišao u vojnu školu, završio akademiju, dobio čin poručnika. A onda se razbolio. Bubreg i pluća. TBC.
Završio sam po bolnicama, demobilizirali su me i poslali u mirovinu 1956. godine. I od tada sam – umirovljenik. Na Ižu sam uspio očistiti pluća, ali izgubio sam bubreg. Oženio sam se i – radio. Svakakve honorarne poslove, od tvornice Maraska, do čuvara strelišta, imao sam i svoju butigu za prodavanje bezalkoholnih pića u Zadru. A onda sam na Ižu počeo graditi kuću. Nije bilo tovara pa sam nabavio tovara, pa sam nabavio kampanjolu i bavio se autoprijevozom, zarađivao na salbunu. Iako sam bio u mirovini, čitav sam život nešto radio, imao sam brod, bacao mriže, obrađivao masline... – kaže Govorčin.
Sada prima 32 posto od pune mirovine. Takav ti je „Tuđmanov zakon“, kaže. Dobiva oko 3.100 kuna, a prva njegova mirovina bila je u rangu profesora srednje škole, preračunato u kunama iznosila je više od 5 tisuća kuna. Dok je trajala Jugoslavija uvijek je toliko iznosila, čak i nekoliko godina u Hrvatskoj, a sad je došla na ništa, smanjila se.
- Gledan tu penziju kroz opće stanje u državi i to je katastrofalno. Znam da je teško izgubiti ruku ili nogu, ali ne mogu se pomiriti da netko ima 26 iljada kuna. To je zbilja previše. Pa tko to može financirati? Nije čudo da smo propali. A koliko lažnih mirovina. Ima ih barem 30 – 40 posto. Nije se prije moglo tako varati. Mene je u ono vrijeme milicija zaustavila na otoku jer sam kao oficir - prevozio salbun. A kamoli da je netko varao na mirovini. Bilo je i boračkih penzija, ali je u pitanje moglo doći samo je li netko bio mjesec dva prije ili poslije, a nikako da sve izmisli. To je bilo nemoguće. Čin i učešće, to je bilo mjerilo tako da nije bilo velikih razlika u mirovinama. Mada je i onda bilo protekcija i veza - prisjeća se.Unatoč brojnim poslovima, najveća mu je strast ostala – pisanje i to na domaćem čakavskom govoru.
- Kad sam ja počeo pisati čakavštinu, ja nisam smio na Iž doći. To je bila njima sprdačina. Pisao sam feljtone u Slobodnoj Dalmaciji "Naporuk z školja", napisao sam pet scenarija za dokumentarne filmove, napisao sam dramu "Zlatni pir" koja je nagrađena na natječaju Radio televizije 1985. godine. Trebala se snimati na Ižu, ali pukovnici mi zabranili. Taština. On će nama pisati drame, kažu. U kazalištu se trebala davati - ma kakvi. I dan danas čeka u kazalištu, kao i drama Marija, na sestrunjskom govoru. Dvi moje komedije čekaju u kazalištu – ništa. A direktor kazališta – Sestrunjac, kaže Govorčin.
Pitamo ga: da nije rano otišao u mirovinu, bi li u vojsci toliko napisao?
– Bio sam ja uvijek malo otkačen, nisam bio vojni tip. Meni su najdraži bili vojnici-mangupi, ulizice nisam trpio – kaže Govorčin priznajući kako je zahvaljujući mirovini dao toliki doprinos čakavskoj književnosti, mada je i od malih nogu pokazivao sklonost za igrokaze i pisanu riječ.- Bio sam i ja zajebant, ali Smoje je ipak klasa za sebe. Što će ti država di nema humora i satire, di se ljudi ne smiju. Čemu živit onda – zaključuje Slavko Govorčin.
Svaki je otok kontinent, a svako selo na otoku država. A na mom otoku ja imam – odbor kontra mene. Godine 1956. zvali su me na sastanak u Općinu Malog Iža da bi raspravljali o don Šanta, popa Velog Iža koji je pop i malog Iža koji je navodno omalovažao partiju, sve nas tamo. Pljušte otužbe jedna druga protiv njega. Javim se ja i kažem: "Ljudi, ja s tim popom svaki dan razgovaram, zar ćemo mi njega ganjati što je meni reka da je druga vlast na Ižu da bi se bolje živilo?". Posli deset dana dolazi meni poziv od UDBE da dođem izjaviti što mi je to reka pop. Ja im ponovim, reka je za vlast na Ižu, zar ćemo ga za to ganjati? Ali sad su to počeli koristiti protiv mene i šire okolo da je Slavko posla don Šanta pet godina na robiju...
Drama "Marija" nastala je prema istinitom događaju 1943. godine na Sestrunju. Radi se o ubijanima od strane antikomunističkih bandi (talijanski MVAC ili Bande V.A.C.) koje su postojale na zadarskom području. Špijun je otkucao da je Marin glavni pomagač partizana.
Došli Talijani, traže spisak, ali špijun nije zapamtio prezime. Talijani su našli tri Marina i da ne bi falili – sva tri strijeljaju. O tome je drama. Malo se zna da je za vrijeme Italije na području Zadra bilo sedam takvih bandi, svaka veličine čete, bilo ih je iz Bibinja, Sukošana, Podgradine, Pridrage, zatim biogradska, novigradska, obrovačka banda, tako su se zvale po mjestima osnivanja, mada to ne znači da su je u pravilu popunjavali stanovnici tih mjesta. To su bili uglavnom seoske lole, ubiti, zaklati, ali bilo je seljaka koji su prihvatili od Talijana oružje jer su bili gladni, kako bi dobili sljedovanja hrane. Talijani žele očistiti Ravu, pa njih pošalju. Rađe nego da oni prvi idu. Bilo ih oko dvije i po hiljade. Kad god su Talijani trebali ići negdje, oni su išli prvi. Oni su strijeljali, palili, pljačkali.
Talijanima je zapravo u Zadru bilo dobro, oni su željeli da ovdje ima što više partizana, jer su onda imali razlog zadržavanja vojske. Imali su ovdje diviziju Zara koja je imala 20 hiljada talijanskih vojnika. Bolje im je bilo tu nego da ih pošalju u Afriku ili na istočni front, gdje se ginulo. Kad je pala Italija, nitko ih nije dirao, mogli su poći doma.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....