Agonija je opet počela. Užasniji od Drugoga svjetskog rata, drugog vala epidemije koronavirusa, drugog premijerskog mandata Ive Sanadera i drugog albuma Plavog orkestra, došao nam je drugi međunarodni natječaj za kupovinu eskadrile borbenih aviona. Kako je završio prvi, možda je bolje ne spominjati. Ministar obrane Damir Krstičević gotovo je izgubio razum. Takav ga je bijes hvatao, da smo strahovali da ne digne ruku na sebe, ili se izuje i pojede cipelu, u izravnom televizijskom prijenosu poždere cijelu crnu mušku mokasinku broj četrdeset dva.
Kad se nešto sabrao, malodušno je zaključio kako “nema teže stvari nego nabaviti višenamjenski borbeni avion”. Kratko nakon toga odbio se ponovno natjecati na izborima, odlučno je odbacio i ministarsku i zastupničku plaću i čast i nestao iz naših života. Pričaju da je obrijao glavu, obukao narančastu haljinu i uči kung fu u jednom tibetanskom samostanu. Danas je mnogo bolje, ali samo što čuje avion na nebu, čak i onaj obični, putnički, lijevi očni kapak počne mu se nekontrolirano trzati.
Krstičević nije imao snage to još jednom proći, a upitno je možemo li i mi. Mnogima se u srijedu zgrčio želudac gledajući kako u Vladu dolaze ponude, jedna za drugom, švedska, američka, izraelska i francuska, svaka sa svojim prednostima i nedostacima. Izludjet će nas nedoumice. Hoćemo li uzeti nove avione, ili su nam dobri i polovni? Ako su polovni, koliko su prešli? Jesu li bili garažirani ili su trunuli negdje na otvorenom? Jesu li benzinci ili dizelaši? Je li prvi vlasnik? Kakva im je limarija? Ne želimo prekasno otkriti da su nas prevarili, da je nadzvučni lovac nestručno popravljen nakon izravnog pogotka raketom u Afganistanu, ili da se najvećim uzdanicama naših zrakoplovnih snaga može noktom ljuštiti hrđa na podu, ili da im se na devet hiljada metara visine, na minus četrdeset pet stupnjeva Celzija, u kabini neobjašnjivo gasi grijanje, ili da top pod lijevim krilom zanosi malo udesno, pa da umjesto po neprijateljskim tenkovima ošinemo po našoj poljskoj kuhinji.
Novac, naravno, nije problem. Nikad nije bio. Kraj naše nevjerojatno živahne ekonomije, napredne industrije, fantastičnih turističkih rezultata, rekordnih poljoprivrednih prinosa, zapanjujućeg rasta bruto domaćeg proizvoda, kraj niske nezaposlenosti i gotovo nikakve zaduženosti, u bogovskim prilikama u kojima živimo, mi sebi možemo dopustiti da izgubimo pola milijarde dolara koliko će nas otprilike stajati dvanaest aviona. Ako se zeznemo, Bogu hvala, lako ćemo nadoknaditi novac. Ono što ne možemo vratiti, treba li uopće napominjati, su ljudski životi kad za dvije, najkasnije tri godine, ponovno zaratimo sa Srbijom. U toj prilici nama trebaju besprijekorni ratni strojevi, bolji od onih koje je Vladimir Putin prodao Aleksandru Vučiću, da se srpski piloti meko useru u kombinezone već kad ugledaju naše na radaru i prepadnuto se rasprše put oblaka kao jato čvoraka pred jastrebom.
Za tako nešto nijedan pošteni Hrvat ne bi žalio dati godišnju plaću. Svi se se slažemo da nam avioni nužno trebaju. Ako smo nekad imali nekakvih dvojbi, ako smo se premišljali da bi možda razumnije bilo uložiti u bolnice, vrtiće ili fakultete, u nama se probudio domoljubni prkos nakon što je Vučić svisoka ismijavao naše stare, raspadnute MiG-ove. Raspisujte natječaj i kupujte to smjesta, zavikali bismo uglas, šta košta da košta, da napadnemo bez najave i Srbiju i Čačak s crnom zemljom sastavimo, ali, kako sam već rekao, za taj plemeniti i bogougodni pothvat teško je izabrati najbolje zračno oružje. Ministar Mario Banožić i nekolicina naših najvećih zrakoplovnih autoriteta idućih će nekoliko mjeseci u beskraj obilaziti oko letjelica, kuckati po njima, spuštati se u čučanj da ih bolje osmotre odozdo, provjeravati da ne curi ulje i zavlačiti pod haubu vičući: “Ajde, sad dodaj gas!”
Dugo će vijećati, svađati se, glasati i preglasavati i svejedno, što god odluče, naposljetku neće biti sigurni jesu li dobro odlučili, dobili najbolju vrijednost za svoj novac? Jesu li trebali s Francuzima nepopustljivije pregovarati o cijeni? Ubit će ih sumnja da su lukavi Izraelci napravili budale od njih. Nagađat će da su s tucetom američkih F-16 možda mogli dobiti i kakav manji, rabljeni nosač aviona, veličine, po prilici, kao pola Šolte. Ili da bi im Švedska uz Gripene dala i dvadeset pet posto popusta na vrtni namještaj u Ikei.
Nezahvalan je to posao i ne čudi zapravo da ga Damir Krstičević više nije htio. Da ga je to čak sasvim otjeralo od politike među obične građane, civile. Uskoro će i Mario Banožić otkriti da na svijetu ima mnogo ugodnijih zanimanja. Nadajmo se ipak da međunarodni natječaj ovaj put neće propasti jer treći put nitko živ u tome neće htjeti sudjelovati. Tražit će se prikladni kandidati među hrvatskim čistačicama, šoferima, skladištarima, čobanima, na gradilištima i njivama, u klaonicama, hladnjačama, novinskim redakcijama i sličnim mučnim mjestima, ali sve će biti badava. “Momci, traže dva dobrovoljca!” viknut će jedan šef u kanalizaciji svojim radnicima kroz okrugli otvor na cesti. “Dobrovoljca za šta?!” upitat će netko odozdo. “Za stručno povjerenstvo. Ministarstvo obrane kupuje eskadrilu.” “Ma, zajebi”, odgovorit će glas iz mraka, “ljepše je među govnima.” “Nema teže stvari nego nabaviti višenamjenski borbeni avion”, složit će se kolega iz susjednog tunela.