Jasna Kovačević iz Donje Budičine u svojih je 50 godina života dva puta ostala bez krova nad glavom. Prvi puta kao mlada djevojka, kada je u ratnom vihoru napustila srušenu kuću s jednom vrećicom u ruci. Drugi put to se dogodilo u utorak, kada je razorni potres uništio dom njezine četveročlane obitelji u malom mjestu šest kilometara južno od Petrinje. U trenutku silovitog udara bila je u kući s dvije kćerke od kojih je mlađa Melanija dijete s Down sindromom i posebno je teško podnijela sav kaos koji se zadnjih dva dana oko nje događa. Iz razrušenog Budičine otišli su u utorak poslijepodne s najosnovnijim stvarima koje su na brzinu uspjeli pokupiti između stalnih podrhtavanja, u strahu od novog potresa. Kasno navečer stigli su u Petrčane kraj Zadra, u kuću sa sedam stanova koju je Alen Perić stavio na raspolaganje obiteljima koji su ostale bez krova nad glavnom. Prva stvar koju je njezina kćerka pitala Perića kad su konačno stigli bila je: “Je li se i ovdje kreveti tresu dok spavate?”
- U našoj kući života više nema. Nema krova, kotlovnice, sve je razbijeno, od namještaja do tehnike. Jedva smo izvukli živu glavu jer je ormar pao na vrata i blokirao izlaz, suprug nas je izvukao doslovno u zadnji trenutak. Izbor nam je bio spavati u autu ili na livadi. Kad je kćerka slučajno vidjela da jedan čovjek kraj Zadra nudi svoje apartmane za smještaj, odmah, dok sam još imala baterije na mobitelu, nazvali smo gospodina Perića. Rekao nam je da krenemo što prije. Nakon dana i noći strahovanja u kojima smo živjeli, to je bilo prvo svijetlo koje smo ugledali. Nemam riječi kojima bi opisala koliko nam ovo znači, niti riječi kojima bi opisala katastrofu koju smo iza sebe ostavili. Tamo više nema ničega, sve je porušeno, kuće, škole, vrtići...Ljudi su ostali bez svega- priča nam potresena žena čiji je suprug isti dan vratio u razrušeno selo. Već danima nisu spavali, iscrpljeni su i umorni, u strahu kako očuvati golu egzistenciju i dostojanstvo. Odluka da dođu u Petrčane, kaže, u ovom je trenutku slamka spasa.
- Oni koji su ostali gore žive u autima, u strahu od novog udara. Hvala Alenu i njegovoj supruzi Željki. U životu sam se već uvjerila da dobri ljudi postoje. Onda kad sam prvi put ostala bez doma, kasnije kad sam rodila dijete s Down sindromom. I sada ćemo ponovno preživjeti zahvaljujući dobrim ljudima. Jer, kad pogledamo pustoš koju smo ostavili iza sebe, ljude koji su izgubili živote, majke koje su ostale bez djece, možemo biti sretni što smo izvukli živu glavu– kaže nam 51-godišnja žena na rubu suza dok pred kuću u Petrčanima dolaze susjedi, mještani. Donose pomoć, raspituju se što treba. Svi su čuli da su Perićevi preko noći primili sedam obitelji, odluku da im otvore svoje vrata donijeli su doslovno 20 minuta nakon što se potres dogodio.
- Kad sam vidio slike tih nesretnih ljudi koji moraju napustiti svoje domove s vrećicama u rukama, sjetio sam se rata i onoga što smo tada proživljavali. Supruga i ja odmah smo odlučili pomoći, objava se vrlo brzo proširila preko Facebooka I cijela kuća odmah je popunjena. Priče tih ljudi su užasne, teško vam mogu prepričati horor koji su preživjeli. To je bol i žalost. Kad čujete te sudbine, teško je ostati suzdržan- govori Perić, dodajući kako mu telefon nije prestao zvoniti.
- Zovu ljudi za smještaj, ali i oni koji nude svoje apartmane kako bi pomogli. Evo naši susjedi u Petrčanima nude svoje četiri kuće. Upravo su me zvali iz Novalje i četiri obitelji su usmjerene za smještaj u hotelu Dejana Lovrena u Novalji. Dolaze nam liječnici, psiholozi, zvao je zadarski gradonačelnik Branko Dukić da vidi kako može pomoći. A vjerujete mi, njima je sada potrebna sva moguća pomoć- poručio je Perić.