Autor teksta je dugogodišnji novinar Slobodne Dalmacije i magistar psihologije.
Je li današnjim mladima teže ili lakše nego ranijim generacijama? Odgajamo li ih previše popustljivo i radimo li im tim permisivnim odgojem medvjeđu uslugu? Vodi li agenda popuštanja i uvažavanja najmlađih do njihove nediscipline, a u mladenačkoj dobi i do autodestrukcije, anksioznosti i depresije?
Stari dobri generacijski jaz ima jednostavne odgovore na ova kompleksna pitanja: mladima je danas puno lakše nego nama, ali su današnji mladi razmaženi pa im je sve teško. Takav biste odgovor vjerojatno mogli dobiti u svakoj generaciji homo sapiensa, otkad smo savladali usmeno izražavanje.
Što ne znači da je taj odgovor nužno točan. Istina je da je u zadnjih par desetljeća tehnologija jako napredovala, pa je i život u tehničkom smislu u svakoj sljedećoj generaciji općenito lakši. Istina je i da ubrzani razvoj tehnologije otvara mnoge nove mogućnosti, koje upravo mladi mogu dobro iskoristiti – jer najbrže uče nove stvari – ali postoje i snažni društveni faktori koji današnjoj generaciji mladih otežavaju život.
Ovdje možemo navesti barem dva takva faktora. Prvi je činjenica da se svijet zadnjih godina, osobito od pandemije, ubrzano mijenja – ne samo tehnološki, nego i politički, ekonomski itd. - i da je pomalo nestabilan, što se odražava i u Hrvatskoj. A kako se mladi ljudi i sami moraju nositi s vlastitim intenzivnim promjenama, fizičkim i psihičkim, njima za lakše rješavanje te unutarnje nestabilnosti – što se zove sazrijevanje – treba da okolina bude stabilna.
Drugi faktor je ekonomska nesigurnost. Za razliku od prethodnih generacija, osobito onih koje su odrasle u socijalizmu, današnji mladi vrlo teško mogu doći do stana, jer su cijene stambenih kvadrata otišle u njima nedostupni dio neba. Čak i da izbjegnu prekarnu nesigurnost i uspiju naći stalni posao, ne mogu se skućiti. A ne možeš biti nomad dovijeka.
Muke doktora Spocka
Sada dolazimo do pitanja odgoja djece: čini li agenda poštivanja dječjih prava – počesto oličena u popustljivosti prema dječjim zahtjevima, odnosno manjku odgojne strogosti – psihološku štetu djetetu, u smislu da će se razviti u mladu osobu koja će biti razmažena i autodestruktivna, a možda razviti i simptome emocionalnih poteškoća?
Zagovornici „tvrđeg” i strožeg odgoja djece tvrde da popustljivi odgoj stvara nedisciplinirane mlade ljude. Takvi su prigovori česti kroz vrijeme u mnogim dijelovima svijeta, a na svojoj ih je koži osjetio i čuveni američki pedijatar dr. Benjamin Spock (1903. - 1998.), čija je knjiga „Njega beba i djece” („Baby and Child Care”) iz 1946. godine samo u prvih šest mjeseci prodana u pola milijuna primjeraka, a do Spockove smrti u svih 50 milijuna, postavši jedna od najprodavanijih knjiga 20. stoljeća.
Po toj knjizi odgajani su milijuni djece iz Baby Boom generacije - koja okuplja rođene između 1946. i 1964. godine - širom Amerike i čitavog svijeta. Međutim, kad je krajem 60-ih Baby Boom generacija odrasla i počela demonstrirati protiv Vijetnamskog rata, američke konzervativne elite javno su optuživale dr. Spocka da je upravo njegov permisivni pristup odgoju djece „skrivio” pojavu „razmažene i svadljive generacije” koja ne želi ići u rat.
U tom smislu, kritičari popustljivog odgoja su u pravu: takav odgoj zaista je stvorio generaciju nedisciplinirane mladosti koja je ne samo odbila poslušati državu i otići u Vijetnamski rat, nego je još i izlazila na ulice i blokirala svoje fakultete kako bi toj državi poručila da se goni u vražju mater. Ti su prosvjedi na kraju i doveli do okončanja rata u Vijetnamu.
Da, to je bilo izrazito nedisciplinirano. Ali što je u tom postupku američke omladine loše? Oni su ustali protiv imperijalističkog rata svoje zemlje i bili su na pravoj strani povijesti. Zamislite da je dr. Spock bio konzervativni fanatik koji zagovara strogi odgoj – rat u Vijetnamu bi možda još uvijek trajao.
Obrazac odustajanja
Međutim, zagovornici strožeg odgoja nisu posve u krivu. Roditeljska popustljivost u djetinjstvu doista može stvoriti razmaženog mladog čovjeka, a može ostaviti i neke druge negativne psihološke posljedice. No, isto tako, i strogi odgoj može ostaviti trajne psihološke ožiljke, o čemu je nekidan za Jutarnji list govorio psihoterapeut Laszlo Pinter.
Istaknuvši da je odnos roditelja prema malom djetetu „vrlo važan”, jer „kreira sva naša kasnija uvjerenja i stanja”, Pinter navodi da je sjeme za razvoj depresije vrlo često posijano već u ranom djetinjstvu, ako dijete nije dobilo dovoljno roditeljske pažnje, podrške i topline, jer tada nastaju obrasci reagiranja i ponašanja koji nas karakteriziraju u odrasloj dobi.
Recimo, običaj da roditelji ostave djecu u mračnoj sobi da se sama uspavaju i prestanu plakati može kod djece stvoriti psihološku bazu za napade panike, anksioznost i razne strahove i fobije, jer dijete u mračnoj sobi „ima osjećaj straha, napuštenosti” i ono „neće moći razumjeti zašto se to događa”, što se može „trajno odraziti” na njegov živčani sustav. I mantra da se dijete ne smije previše nositi na rukama također može izazvati posljedice koje će se osjećati u odrasloj dobi.
„Ona beba koja ne dobije dovoljno fizičkog kontakta, kasnije u životu će dodir i bliskost doživljavati kao nepotrebne ili suvišne”, kaže Pinter, koji ukazuje da pretjerano „tvrdi” odgoj može biti jedan od korijena depresije:
„To su ona sjećanja u nama kada nismo dobili podršku, kada nismo imali siguran kontakt i stvorili smo uvjerenje da ne postoji izlaz iz situacije u kojoj se nalazimo. To je obrazac odustajanja od namirenja vlastitih potreba, iskustvo u kojem smo sve poduzeli, ali nitko nam nije pomogao. Tako i odrasla osoba kao da odustaje od same sebe”, rezimira spomenuti psihoterapeut.
Četvrtina anksioznih, petina depresivnih
Možda posljednje obimnije predpandemijsko istraživanje mentalnog zdravlja mladih u Hrvatskoj bilo je ono koje je Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet (ERF) u Zagrebu objavio u prosincu 2019. godine, a koje je provedeno na velikom uzorku od preko 10.000 učenika iz 77 srednjih škola u više većih hrvatskih gradova. Ispalo je, u najkraćem, da mladima nije lako.
Više od četvrtine mladih (28 posto) izvijestilo je o ozbiljnim simptomima anksioznosti, dok je gotovo petina anketiranih imala ozbiljne znakove depresivne simptomatologije i stresa. Pritom je 15 posto mladih barem jednom u životu ozbiljno razmišljalo o počinjenju samoubojstva, devet posto ih je izradilo i plan samoubojstva, a njih 4,4 posto je reklo da su već pokušali počiniti suicid.
„U pogledu mentalnog zdravlja, vidljiva je visoka razina internaliziranih problema adolescenata”, konstatirali su u zaključku autori studije.
Podsjetimo, ovo je istraživanje provedeno prije pandemije i posljedičnih mjera dugotrajne socijalne izolacije, što je osobito pogodilo mladu generaciju i ostavilo psihološke tragove, tako da su ove brojke danas i veće: neke statistike pokazuju da je broj ljudi zahvaćenih anksioznošću i depresijom porastao nakon pandemije za 25 posto.
Mladima je danas teže nego prije, pa su i njihove depresije češće. Odnosno, sve je lako kad si mlad, ali nije lako biti mlad. Stoga bi roditelji, neovisno o tome preferiraju li blaži ili stroži odgoj, trebali obratiti pažnju na eventualne znakove ovakvih stanja kod svog djeteta. Problem je, međutim, što depresiju nije lako prepoznati.
Devet simptoma
Depresivnog čovjeka ništa konkretno ne boli, a teško mu je verbalizirati što ga muči, pa okolina često podcjenjuje njegov problem ili ga brka s prolaznim neraspoloženjem, a zna ga i kritizirati zbog bezvoljnosti. Takav gard okoline – iako često dobronamjeran - samo pogoršava stanje: depresivna osoba se osjeća
krivom za svoje ponašanje, a nesposobna je promijeniti stanje. Kao rezultat, raste osjećaj bespomoćnosti.
Depresija je stanje u kojem gubimo interes za stvari koje su nas veselile. Od simptoma, u opisima često nalazimo beznadnost, ravnodušnost i neki „okamenjeni” osjećaj praznine. Depresivna osoba nema inicijative, poleta ni elana, a misli su joj okrenute fiksnim sadržajima, mahom onima koji su krajnje nepovoljni po nju. Kako reče psihoterapeut Pinter: „To su ona sjećanja u nama kada nismo dobili podršku, kada nismo imali siguran kontakt i stvorili smo uvjerenje da ne postoji izlaz iz situacije u kojoj se nalazimo.”
Stručnjaci navode da je depresivne epizode karakteristično devet simptoma, od kojih su tri zajednička: 1) sniženo ili depresivno raspoloženje; 2) gubitak interesa za uobičajene aktivnosti i 3) smanjenje životne energije, praćeno umorom.
Depresivna epizoda smatra se potvrđenom ako su ustanovljena dva od tri navedena simptoma, uz još pokoji od ovih šest: a) poremećaj spavanja (EEG depresivnih osoba pokazuje da nedostaju faze dubokog sna); b) poremećaj apetita; c) osjećaj manje vrijednosti (koji vodi osjećaju krivnje); d) pomišljanje na suicid; e) kognitivne smetnje (čovjek se otežano koncentrira, slabo pamti i teško donosi odluke) i f) poremećaj psihomotorike.
Pritom simptomi moraju trajati barem dva tjedna da bi se moglo reći kako se radi o depresivnoj epizodi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....