J.R. i K.R., roditelji četvero malodobne djece iz Paga koju je otac sa šest metara visokog balkona bacio na kameni pločnik, 2017. godine pravomoćno su osuđeni na uvjetnu kaznu zatvora od godine dana s rokom kušnje na tri godine za kazneno djelo protiv braka, obitelji i djece, te zanemarivanja i zloupotrebe djetetovih prava. Prvostupanjsku odluku na Općinskom sudu u Zadru u rujnu 2017. donio je sudac Tomislav Šimić, a kako roditelji nisu uložili žalbu, osuđujuća presuda u studenom je postala pravomoćna, potvrdio nam je glasnogovornik Općinskog suda u Zadru Denis Klarendić. To znači da je otac, kojem prijeti 50 godina zatvora za teški pokušaj četverostrukog ubojstva na podmukao način, novo kazneno djelo protiv djece počinio dok je bio pod uvjetnom kaznom, što ga automatski šalje u zatvor na godinu dana.
Činjenica da su otac i majka osuđeni na zatvorske kazne prije dvije godine baca novo svjetlo na slučaj koji je šokirao Hrvatsku i svijet. Okolnosti koje su dovele do osude roditelja, ali i događaji u obitelji koji su tome prethodili, daju i novo značenje riječima ministrice za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Nade Murganić koja je nakon razgovora s majkom istaknula "da je stekla dojam da majka nije previše kritična prema cijeloj situaciji. Po njezinom, dosad je bilo sve u redu. Ne mogu reći, majka sigurno ima topli odnos s djecom kao i svaka majka, ali ona nema kompetencije da, pogotovo sada u ovako teškoj i traumatiziranoj, situaciji preuzme njegu i brigu o djetetu. A o tome, hoće li ona i dalje imati skrb i roditeljsko pravo nad svojom djecom, o tome ne odlučuje centar, nego daje procjene, a zajedno sa svim drugim stručnjacima će odlučiti sud".
Ministrica Murganić je prije davanja izjave očito bila dobro upoznata s obiteljskom anamnezom, ali i postupanjem zadarskog Centra za socijalnu skrb, nakon čega je zatražila smjenu ravnateljice Vesne Burčul, navodno zbog teških propusta u rad s paškom obitelji.
Naime, u jesen 2013. Općinski sud u Pagu je pokrenuo postupak za oduzimanje sve djece roditeljima, najstarije kćerke iz majčinog prvog braka, te dvije djevojčice iz njihove zajedničke veze. Prijedlog za oduzimanjem djece pokrenuo je Centar za socijalnu skrb u Zadru na temelju rezultata nadzora kojeg je provodio jedan profesor iz Zadra. Prateći obitelj on je zaključio da su se ispunili svi uvjeti da djeca budu izuzeta iz obitelji, međutim, izdvajanje nije uspjelo.
Sud u Pagu je, prema neslužbenim informacijama, u dva navrata pokušao provesti izuzimanje, ali nije uspio jer su se u postupak, prema riječima naših sugovornika, uključili odvjetnici na strani roditelja koji su uspjeli postupak zaustaviti. Najstarija kćerka iz prvog majčinog braka tom je prilikom htjela otići iz obitelji, ali nije uspjela. Ostala je živjeti s majkom, očuhom i polusestrama sve do listopada 2014. kada je na njezin prijedlog, nakon još jednog incidenta s roditeljima, zauvijek napustila dom te je uz pomoć stručnjaka iz Centra za socijalnu skrb prebačena u dječji dom Maestral u Splitu. Od odlaska u dom majka je navodno nikad nije posjetila, a očuh joj je branio posjete u Pag.
U vrijeme kada je paški sud roditeljima pokušao oduzeti djecu obitelj je živjela u naselju kamp kućica u kampu Šimuni na Pagu, gdje je otac radio kao čuvar. Uvjeti stanovanja za peteročlanu obitelj bili su jako loši, a odnos između najstarije kćerke, očuha i majke dodatno se pogoršavao njezinim ulaskom u tinejdžerske godine. Navodno pod pritiskom Centra za socijalnu skrb obitelj tada seli u podstanarstvo, jer su uvjeti stanovanja u kampu bili jedan od glavnih aduta Centru za izuzimanje djece zbog zapuštanja. Odlaskom u podstanarstvo Centar je nastavio nadzirati obitelj, ali sada je u prvom planu bio odnos s najstarijom kćerkom. Prijave Centra na temelju kojoj je sud u Zadru 2017. donio osuđujuću presudu za roditelje, temelji se upravo na incidentima u obitelji prema najstarijoj kćerki u razdoblju od 2012. do 2013. godine i nemaju veze s postupkom koji se vodio na Općinskom sudu u Pagu 2013. godine.
Ulaskom u pubertet najstarija djevojčica je, kao i svaki adolescent njene dobi, postajala kritična prema okolini i roditeljima, počela se više družiti s vršnjacima, tražila je vrijeme za sebe, ali za to nije imala podršku ni majke ni očuha. Kao najstariju, majka i očuh su je odvajali od druge djece i to su pokazivali u svakoj prilici. Primjerice, mlađoj djeci bi kupili voće, ali ne i njoj, njima bi dali slatkiše, ali ne i njoj. Majka je od nje tražila da se prije škole ustaje ranije i da nahrani svoje polusestre pa je u školu često dolazila umorna, neispavana, neuredna. Kada su u školi primijetili da s njom nešto nije u redu, obratili su se Centru za socijalnu skrb koji je počeo redovito provoditi nadzor nad obitelji. Ubrzo su utvrdili da je najstarija kći, koja se nalazila u osjetljivoj životnoj dobi, zanemarena, da nema razumijevanja kod roditelja, da se često svađaju, odnosno da se majka i očuh ne znaju nositi s odrastanjem najstarijeg djeteta. Naprosto nisu znali kako postupati prema mladoj, buntovnoj tinejdžerici.
Svaki pokušaj njenog druženja s vršnjacima, odlazak na kupanje ili doček Novi godine počinjao je i završavao zabranama, što je nju snažno frustriralo. Govorili su joj da će je društvo pokvariti, da to nisu stvari za nju, prebacivali su na nju odgovornost za odrastanje mlađe djece, tražili su da preuzme neke roditeljske odgovornosti u smislu brige za polusestre. Bila je izložena psihološkom i emocionalnom maltretiranju, a u svađama bi te stvari kulminirale, najčešće očuhovim ucjenama. Znao bi reći da će zbog nje napusti obitelj, da će otići i sve ih ostaviti, kao što je to već jednom napravio ženi i djetetu koje ima u Italiji gdje je nekada uistinu radio. Na to bi majka poludjela i vršila pritisak na kćerku, jer su svi ekonomski ovisili o očuhu. A on je koristio svaku priliku da najstarije dijete svoje supruge vrijeđa, psihički zlostavlja i emocionalno ucjenjuje. Štoviše, poučen iskustvom iz 2013., kada je dva puta propao sudski pokušaj izuzimanja djece, otac se jako plašio da bi stvarno mogao ostati bez svoje djece, a odgovornost za to je svaljivao na pastorku prijeteći joj svakodnevno.
U takvoj obiteljskoj atmosferi najstarije dijete je tražilo neki izlaz, a prijelomni događaj zbio se u listopadu 2014. kada je sa školom trebala ići na izlet u Italiju. Majka i očuh su joj to zabranili. Odlazak školskih prijatelja na put, djevojku je dodatno isfrustrirao, osjećala se potpuno isključeno iz obitelji. Gotovo cijeli dan je provela vani u šetnji kako bi se smirila, a kada je na večeri došla kući, naišla je na zatvorena vrata. Majka i očuh je jednostavno nisu više htjeli primiti kući. Otjerali su je. Navodno te večeri nisu bili kod kuće jer su jedno dijete morali hitno odvesti u zadarsku bolnicu. Ali bio je to "klik" da se nešto hitno poduzme.
Trinaestogodišnja djevojka se obratila Centru za socijalnu skrb koji je praktički istog dana izuzeo iz obitelji i preselio u dječji dom Maestral u Splitu. Iako se nije htjela odvajati od obitelji, voljela je svoje male sestrice, ali nije više mogla izdržati atmosferu psihičkog i emotivnog stresa kojem je bila izložena. Dolaskom u dom izmjerili su još visoku razina šećera u krvi uzrokovanu stresom, no nakon kraćeg vremena, zdravstveno stanje se popravilo i ubrzo potpuno normaliziralo. Dobro je funkcionirala neko vrijeme dok nije počela s bjegovima. Najprije više puta iz doma u Splitu, a kasnije i iz doma u Rijeci.
U međuvremenu su majka i očuh završili na sudu zbog njenog zanemarivanja, za što su na koncu i osuđeni uvjetnom zatvorskom kaznom. Obitelj je pod nadzor Centra opet došla 2018. kada je jedna od djevojčica krenula u školu. Djevojčica je imala razvojnih poteškoća, nije dobro govorila i došla je u školu s pelenama. Stručne školske službe su to odmah prijavile Centru koji je nastavio pratiti obitelj, ali novih prijava za zanemarivanje, odnosno novi zahtjeva za izuzimanje djece nije bilo.
Sve do 28. veljače ove godine, kada je otac nešto prije šest sati ujutro, jedno po jedno dijete izvlačio iz kreveta u pidžami i s balkona bacao na kameni pločnik u dvorištu. Najprije je bacio stariju djecu, djevojčice od osam i sedam godina, potom njihovu petogodišnju sestricu i na kraju trogodišnjeg sina. Manja su djeca pala na stariju i na sreću prošla s lakšim ozljedama, dok su starije djevojčice zadobile teške povrede glave, lica i prsnog koša.
"Bacio sam djecu" kazao je užasnutoj supruzi hladnokrvno i otišao se prijaviti na policiju.
Sve do tragičnog događaja prošlog četvrtka, ni otac ni majka nisu nikad bili prijavljeni za neki oblik obiteljskog nasilja, policija nikad nije intervenirala u obitelj, niti je netko od socijalnih radnika koji su vodili skrb o obitelji primijetio nasilno ponašanje roditelja. Ni ravnateljica škole, čak ni pedijatar koji je godinama pratio sve četvero djece. Koja su, kazao je, uvijek bila uredna i čista, bez ikakvih tragova fizičkog nasilja na njihovim tijelima. Što ne znači da agresije od strane majke i očuha nije bilo, pogotovo majke prema djelatnicima Centra za socijalnu skrb koje je napadala da su joj najstarijoj kćerki "napunili glavu" zbog čega je tražila da ode iz obitelji. Da nije, možda bi tog jutra spriječila očuha, ili bi tragedija bila još veća...
Burčul: Ne želim se grebati za mjesto ravnatelja
Ravnateljica Centra za socijalnu skrb u Zadru Vesna Burčul potvrdila nam je postojanje pravomoćne optužnice protiv roditelja stradale djece iz 2017., ali nije htjela reći zbog čega je osuda donijeta, kao ni komentirati rezultate inspekcijskog i stručnog nadzora kojeg je u Zadar poslala ministrica Murganić.
- Ne želim ništa govoriti za medije dok upravno vijeće na sjednici u ponedjeljak ne donese svoju odluku o mom razrješenju. Ne želim da ispadne kako prije toga koristim javnost i medije za nekakvo "grebanje" za svoje mjesto. Prepuštam da o tome odluče pozvani, a nakon toga ću, nadam se, naći mira da javnost upoznam sa svojim razmišljanjima o cijelom slučaju – kazala nam je ravnateljica Burčul kojoj je upravo istekao četverogodišnji mandat i namjeravala se javiti na novi natječaj koji je u tijeku.