StoryEditor

SUDAČKI OBRAČUN U ZADARSKOJ PALAČI PRAVDE (6) Rogić odgovara Klišmaniću i Mikolčeviću: "Zajedno ste zaposlili svoje kćeri i sada me zajedno proganjate! Ali nije vam ovo više vrijeme Saveza komunista Jugoslavije!"

Piše PSD.
29. listopada 2014. - 17:40
zeljko_rogic13-190413
Predsjednik Općinskog suda Željko Rogić krenuo je, čini se, u "totalni rat" protiv dijela svojih sadašnjih i bivših kolega. U ovom reagiranju "obračunava" se s bivšim predsjednikom Županijskog suda Antunom Klišmanićem te sadašnjim predsjednikom Vladimirom Mikolčevićem nakon njihovih prošlotjednih istupa u "Slobodnoj Dalmaciji". Reakciju prenosimo u cijelosti.

"Prije svega treba imati u vidu da su Antun Klišmanić i Vladimir Mikolčević „prijatelji“, da desetljećima rade skupa u pravosuđu, još iz vremena kada je Hrvatskom vladao Savez komunista Jugoslavije, sa svim svojim metodama, a i kćeri su zajedno zapošljavali (kćer Antuna Klišmanića je sutkinja Općinskog suda u Zadru, a kćer Vladimira Mikolčevića je savjetnica na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske).

Nije lako biti u ulozi onoga koga su se oni „nauzeli“, pri čemu je Vladimir Mikolčević „samo stao na stranu“ kolege Klišmanića i spominjane Partijske grupe u sudačkim redovima, nije on inicijator progona (iako je formalni podnositelj Druge prijave protiv mene), njegova je stvar zašto se tako opredijelio, nešto ih očito snažno veže (pored zapošljavanja kćeri).

U odnosu na intervju Antuna Klišmanića:

1. Ako nije nepotizam kada se postane sutkinja u vrijeme kad je glavni šef višeg suda otac te osobe, onda nepotizam ne postoji nigdje u svijetu.

2. Antun Klišmanić je bio (sad pokazuje da je još) u tzv. Partijskoj grupi; sin mu je (inače) na dužnost direktora FINE u Zadru, usput rečeno.

3. Nemam ništa protiv Ivane Klišmanić i Josipa Klišmanića, kao ljudi (s Josipom Klišmanićem izvrsno surađujem: Sud - FINA), ali ne dopuštam da me Ivana Klišmanić proganja zlouporabom sudačke institucije – Sudačkog vijeća Županijskog suda u Zadru (zamjenica predsjednika Vijeća), što je učinila Odlukom da sam ja povrijedio Kodeks sudačke etike, zato što sam tražio da sutkinja Sonja Miljak stavi predmet u rad povodom požurnice stranke i zato što sam prije skoro dvije godine inicirao Akciju rješavanja 100 najstarijih predmeta na Sudu.

4. Koliko znam, da apsurd bude veći, jedini sam sudac u Hrvatskoj koji je do sada odgovarao za povredu Kodeksa sudačke etike (nova „moralno-politička podobnost“?), sreća što je zatvoren Goli otok, pa sam još uvijek tu – nema povratka u vrijeme dok je „kolega“ Antun Klišmanić bio član Saveza komunista Jugoslavije, niti će njegova kćer izmišljati „novi oblik moralno-političke podobnosti“ sudaca.

5. Ne bi bilo loše da se izračuna vrijednost imovine svakog od sudaca i usporedi s mojom imovinom, budući imamo slične plaće (ovo vezano za priče o moralu).

6. Već dvije godine trpim prigovore, prijave, peticije (onemogućavanje rada) od strane Ivane Klišmanić i rečene Grupe; čaša je prelivena kada je iskoristila Pritužbu sutkinje Sonje Miljak za Odluku da sam prekršio Kodeks i to zato jer sam radio.

7. Klišmanićeva „kćer sutkinja“ (Ivana Klišmanić) je, dakle, izazvala ove probleme koji se vuku po medijima, a ne ja – ja sam reagirao na njenu zlouporabu sudbenog tijela (Sudačkog vijeća Županijskog suda u Zadru u kojem je „lobiranjem“ stvorila većinu, jer se radi o onima koji su napredovali u vrijeme dok je njezin otac bio predsjednik Županijskog suda u Zadru).

8. Mislio sam da je kolegica Ivana Klišmanić punoljetna u svemu, ali tata (i to „iz penzije“) još skrbi o njoj (znakovito u pogledu „dvojbe“ oko pitanja radi li se u konkretnom slučaju o nepotizmu ili ne).

9. Nije bitno na kojem je natječaju „prošla“ Ivana Klišmanić, naravno da su učinili sve kako bi nepotizam bio što manje uočljiv, bitna činjenica je da je ona sutkinja Općinskog suda u Zadru postala sutkinjom u vrijeme dok je predsjednik Županijskog suda u Zadru bio Antun Klišmanić, koji je njezin otac.

10. Kolegica Ivana Klišmanić je većinu svoga dosadašnjeg sudačkog staža bila odsutna sa Suda, a kada je radila namještani su joj položaji na kojima je u značajnoj mjeri bila oslobođena od rada na sudačkim predmetima (predsjednica Parničnog odjela, zamjenica predsjednice Parničnog odjela), vrlo teško je ostvarivala tražene rezultate predviđene Okvirnim mjerilima, zbog čega je i poželjela rečene položaje, koji je oslobađaju od rada; LAŽ je da kolegica Klišmanić „nema niti jednu ukinutu odluku“!, ima ih, kao uostalom i svaki drugi sudac.

11. Već duže vrijeme kolegica Klišmanić radi pola radnog vremena, koristi sve moguće propise samo da manje radi.

12. Očekivati je da otac hvali kćer i vidi je boljom nego što jeste.

13. Problem je što je sutkinja Ivana Klišmanić sklona podmetanju, a da pri tome „ispadne“ kako „nije ona to učinila“.

14. Sutkinja Klišmanić je u 9 mjeseci 2014. godine riješila 88 predmeta, daleko manje od kolega sa istog Odjela (npr. Maja Ivković 182).

15. Na bolovanju sam bio jednom u dužem razdoblju i to sve vrijeme u bolnici „Jordanovac“ u Zagrebu (sumnja u karcinom pluća – plućni izljevi / prvi dio 2009. godine), sad sam još kriv i što sam jednom bio (ozbiljno) bolestan; po povratku iz bolnice mi je dodijeljeno praćenje sudske prakse, prvi sam u povijesti Suda tada izdao „Preglednik sudske prakse“ u kojem sam uspoređivao različite odluke Županijskog suda u Zadru o istim pitanjima (različite odluke istih o identičnim slučajevima), zbog čega je taj „Preglednik“ upravo ukinuo Antun Klišmanić, na prijedlog kćeri Ivane Klišmanić, preko tadašnjeg vršitelja dužnosti predsjednika Općinskog suda u Zadru kolege Hrvoja Viskovića (koji mi je rekao da se „Preglednik“ ukida jer „tako traže s Županijskog“).

16. Nikada nisu bili u pitanju moji radni rezultati, upravo sam poznat po radu i požrtvovnosti na poslu, tako da nema smisla ovdje sebe veličati na tu temu.

17. Moji protukandidati na izboru za predsjednika Suda 2012. godine su prethodno bili postavljeni na pozicije na kojima se radni učinak više boduje (zato sam ja po bodovima bio „treći“), tako da ih je „nemoguće“ pobijediti u utrci za predsjednika Suda, ali Državno sudbeno vijeće je prozrelo tu taktiku Antuna Klišmanića i ostalih koji su ranije vodili sudove i namještali „svojim kandidatima“ te pozicije, radi potpune kontrole Suda.

18. Klišmanić „se pravi“ u svojim izjavama da on zapravo „ne razumije“ što je nepotizam, po njemu nepotizam ne postoji, njegova situacija (u odnosu na kćer) je klasični primjer nepotizma.

19. Neformalna grupa (Partijska grupa u sudačkim redovima) postoji i danas i pretežito je oblikovana (prikazana) u Upravnom odboru Ogranka Zadar Udruge hrvatskih sudaca, da ne bismo nabrajali sva imena ovdje.

20. Ja sam za predsjednika Suda izabran u Zagrebu (Državno sudbeno vijeće – jednoglasno), ne u Zadru (Sudačko vijeće Županijskog suda u Zadru), Klišmanićeva (partijska) grupa me nije predložila za predsjednika, nego sam bio na trećem mjestu od četiri kandidata, zbog prethodnog namještanja protukandidata na mjesta koja proizvode više bodova pri kandidaturi; nije riječ o ideološkoj nego interesnoj skupini koja se sama „veže“ uz partiju koja im se čini jaka (nema više jednopartijskog sustava, pa su u problemu), inače ih ideali ne zanimaju.

21. To što se radilo od Suda u Klišmanićevo vrijeme je „crtani film“ (sve je unaprijed bilo nacrtano), ali FILM koji nikome nije smiješan, tko predano radi i tko je pošten.

22. „Pravosudni čir“ (o kojem govori Klišmanić) je posljedica „bolesnog“ upravljanja Sudom u prošlosti te smještanja u njega rodbine i članova interesnih grupa; dobro je da je taj ČIR pukao, napokon! Slijedi daljnji oporavak, pravi odnosi i zdrav Sud.

23. Otkud Klišmanić „iz penzije“ zna zbog čega sam ja „kažnjen“, ili je pomagao kćeri Ivani dok je pisala Odluku, ili je i osobno uskakao, sa iskustvom progona? („sve mu je uredno obrazloženo“, izjavljuje Klišmanić!), a zapravo mi je „uredno smješteno“, po njemu i kćeri.

24. Manipulacija nije moja osobina, a još gora je osobina „uništavanje ljudi“, čemu su pribjegli Klišmanići, isforsiranom Odlukom o povredi Kodeksa.

25. Samoisticanje me ne zanima, moj cilj je ažuran Sud, jedino to želim, ne tražim napredovanje, niti da budem ministar, ni sudac višeg suda, ništa ne želim, samo neka me puste da radim, ali očito neće.

26. Kolege se same „podcjenjuju“, ako nemaju radni rezultat, koji je za mene jedino mjerilo za sve.

27. Klišmanić je nekulturan s izjavom da „mi nema pomoći jer ne razumijem“, bilo bi mi puno lakše da ne razumijem podlosti koje su činjene u prošlosti na Sudu.

28. Meni se ne može „prodavati priča“ kako sam u jednoj Odluci „oslobođen odgovornosti“, dok sam drugom Odlukom „kažnjen“ – niti sam kažnjen, niti oslobođen odgovornosti, oni su se bavili utvrđenjem jesam li povrijedio Kodeks, rječnik Antuna Klišmanića je kao da sam kriminalac; prava istina da je njegova kćer Ivana Klišmanić zlouporabila sudačku instituciju u kojoj je zamjenica predsjednika (Babića – „prvi zastupnik sudačkog morala“) i isforsirala s onima koje je namještao njezin otac da me se prikaže kršiteljem Kodeksa sudačke etike, kako bi mi to zasmetalo pri kandidaturi za novi mandat predsjednika Suda, koji istječe uskoro – 31. siječnja 2015. godine, kao i svim ostalim predsjednicima sudova, zbog aktualne reorganizacije.

29. Itekako prihvaćam da se JAVNO OBJAVE I USPOREDE moji i radni rezultati sutkinje Ivane Klišmanić, kao i usporedba mojih rezultata sa rezultatima bilo koga u Sudu, uz napomenu da su na pozicije gdje se lakše postižu rezultati uvijek bili namještani kadrovi iz „Grupe“.

30. Nedolično je baviti se poslovima kojima se bave Klišmanići, ako ćemo blagim rječnikom o tome (smještanja zbog povrede Kodeksa), vrijeme progona ljudi je prošlost.

31. Sudovima u Benkovcu i Pagu je ustupljeno 800 ovrha i to je sve u posljednje dvije godine (o tome sam izvijestio javnost), sve ostalo je rezultat organizacije rada Suda; smanjili smo broj neriješenih predmeta sa blizu 22 000 na oko 11 000, koliko ih imamo sada (uključujući javnobilježničke ostavine), prema tome rezultati koje prezentiram nisu frizirani, „friziranje statistike“ je karakteristika prijašnjih vremena – IDEMO I TO JAVNO USPOREDITI; nije manji priljev predmeta razlog ovom uspjehu, nego dobra organizacija i veći rad, pri čemu je najvažnije pravilo koje je ranije zapostavljano: „SVAKODNEVNO MORAMO RJEŠAVATI VIŠE PREDMETA NEGO ŠTO IH PRIMAMO“, a ne prošlo vrijeme u kojem su se suci i ostali „pokrivali umjetnim normama“, bez brige za ažurnost Suda.

32. Sutkinji Sonji Miljak sam rekao da puvuče prijavu ili ću ja nju prijaviti u namjeri da ona nju povuče, a ne da i ja nju prijavim – ja nju nisam prijavio ni kada svoju Pritužbu nije htjela povući, ali sutkinja Miljak je svađalačkog karaktera, tu se ništa ne može.

33. Jesam „Mesija“ za prijašnje stanje u zadarskom Sudu, nakon mene ništa više neće biti isto.


U odnosu na intervju Vladimira Mikolčevića:

1. Nije valjda pitanje radi li kćer predsjednika Županijskog suda u Zadru Vladimira Mikolčevića u pravosuđu i to NA VRHOVNOM SUDU REPUBLIKE HRVATSKE, kao savjetnica, nakon što je radila na svim odjelima Općinskog suda u Zadru, u koji je prethodno primljena.

2. Javnost je MORALA BITI upoznata sa ovim što sam iznio posljednjih dana, zato sam to i iznio (nakon Odluke o mojoj „povredi“ Kodeksa – zlouporaba sudačke institucije po Ivani Klišmanić i Grupi), Kodeks sudačke etike je na mojoj strani, ako ga se etički tumači.

3. Ne ističem svoju osobu nego radni rezultat te nepotizam drugih na Sudu, tim više što mi „nepotistička Grupa“ ne da raditi/voditi Sud i još me proganja (prijavljuje i osuđuje).

4. Ugled moramo steći da bismo ga mogli čuvati, ugled Suda se stječe svakodnevnim ažurnim radom, koji manja skupina ne prihvaća.

5. Ne stvaram ozračje vlastite nadređenosti, time što tražim da se ažurno radi u Sudu, nemam problema sa velikom većinom od oko trenutno oko 230 zaposlenih.

6. Ugled i dostojanstvo Suda i sudačkog poziva su ideal koji treba dostići; moje izjave ne škode ugledu Suda, nego „ugledu“ nepotista na Suda.

7. Nije Mikolčević pisao Kodeks, očito moral različito definiramo (nepotizam nije dio morala).

8. Ne mora se Mikolčević pravdati u novinama zašto podilazi (prijatelju) Klišmaniću i Grupi; o njemu kao čovjeku mislim dobro, bez obzira što me prijavljuje.

9. Sadržaj famozne Odluke sastavljene po Ivani Klišmanić, koju je potpisao Boris Babić, je šikaniranje osobe koja se trudi učiniti Sud ažurnim, a s ciljem sprječavanja njegove (moje) kandidature za drugi mandat predsjednika Suda; neka se dade primjer tko je još u Hrvatskoj odgovarao za povredu Kodeksa sudačke etike (ovo je novi oblik „moralno-političke podobnosti); ne dopuštam da me se šikanira zato što radim.

10. O „predanom radu“ Ivane Klišmanić piše naprijed.

11. Spočitavanje da se „kasni s ukazivanjem na nepotizam“ je licemjerje, posebno pri činjenici da se mene proglasilo kršiteljem Kodeksa sudačke etike za Plakat „Akcija 100 najstarijih ostavina“, koji je bio stavljen prije dvije godine!!!

12. Bilo je imenovanja „preko veze“, malo tko u prošlosti da nije primljen „preko veze“ na sudovima i šire, kolika god to „kleveta“ bila, a Sud je državni, nije to Sud Partijske grupe, a Država je zajednička, naša, ne samo članova Grupe, koji drže i Udrugu sudaca u Zadru i vode sve izbore; mene su „makli“ iz Gradskog izbornog povjerenstva, neka se izjasne zašto su to učinili, jer predsjednik Općinskog suda u Zadru po funkciji je predsjednik Gradskog izbornog povjerenstva, kao što je Vladimir Mikolčević predsjednik Županijskog izbornog povjerenstva (njega nisu uklonili jer im se ne usudi suprotstaviti, pa im ne smeta toliko kao ja).

13. Mikolčević iščitava i novinarima diktira Kodeks, kao da mu je on autor i zaštitnik, pa ga sada pojašnjava drugima; što je čast, što je ugled, što je etika, što je dostojanstvo; to su pitanja kojima se filozofi bave stoljećima i još ne postoji odgovor u vidu općeprihvaćene definicije.

Željko Rogić


20. rujan 2021 00:30