Šveđani vjeruju svojoj državi, ali nitko ne preporučuje nošenje maski, pogotovo ne djeci zbog psihološkog učinka, puno je važnija socijalna distanca!

Dok smo se mi zatvorili ("lockdown") u strahu od zaraze koronavirusom koja je buktila u susjednoj Italiji, Švedska je živjela gotovo pa "normalno". Dok smo mi imali online nastavu za djecu koja su ostala kod kuće, švedska djeca nisu prestajala ići u školu. Dok je naša ekonomija teško stradala u globalnoj pandemiji, Šveđani su odabrali put gospodarske održivosti...
Ovakve smo analize čitali i slušali mjesecima, misleći pritom jesu li Švedi bili u pravu ili je ostatak Europe ipak bio razboritiji i mudriji?

Dvojno državljanstvo

O tome kako je COVID-19 utjecao na život i školstvo u Švedskoj potražili smo mišljenje jedne Dalmatinke (46) koja godinama s djecom živi i radi u Švedskoj. Svakoga ljeta dolazi kući u Dalmaciju, tako da podjednako dobro poznaje švedski i hrvatski zdravstveni, ali i obrazovni sustav. Ima dvojno državljanstvo, hrvatsko i švedsko. U Stockholmu predaje materinji jezik u nekoliko švedskih škola, uglavnom djeci s našega govornog područja. Kupila je vlastiti stan na kredit koji otplaćuje, automobil nema, a njezina djeca koja pohađaju švedsku osnovnu školu odlično govore švedski, hrvatski i – engleski jezik. U Hrvatskoj je diplomirala talijanski jezik i fonetiku, a Švedsku je kao svoju drugu domovinu odabrala zbog, nažalost, dobro poznatog razloga – u Dalmaciji kao samohrana majka nije mogla dobiti posao u struci.
Švedska joj je objeručke pružila ruke dobrodošlice, ali za posao nastavnice hrvatskog jezika u švedskim školama morala je najprije naučiti švedski jezik i položiti ga, te potom položiti i potrebne ispite za dobivanje licence. I dalje se neprestano školuje i usavršava, tečno govori švedski, talijanski i engleski jezik i bez obzira na ljubav prema svojoj domovini, Švedsku vidi kao zemlju budućnosti za svoju djecu.
Ali vratimo se našem pitanju, kako je ova Dalmatinka proživjela švedski model suočavanja s korona-krizom?
– Kad se zakuhalo u Europi, posebno u Milanu i okolici, krajem veljače i početkom ožujka, u Švedskoj je sve išlo nekako sporo, ono… no sikiriki. Masa Šveđana često ide na skijanje baš u Alpe pored Milana, i to krajem veljače jer tada obično pada tzv. Sportlov, sportski praznici. Nitko od odgovornih nije tada uputio savjet javnosti da se ne ide u ugrožena područja, letovi su bili otvoreni, a glavni švedski epidemiolog izjavljivao je tada da nema zla, da se može putovati.

Sirotinjski kvart

Mi smo bili u panici pošto je i svijet zahvatila panika, no vidjeli smo da se u Švedskoj ne poduzimaju jednake mjere. Osjećali smo se nezaštićeni. Zaraženih je bilo dosta poslije tog Sportlova i već tada dosta mrtvih. Najviše mrtvih je bilo u sirotinjskim kvartovima Stockholma, točnije u kvartu Rinkeby. Populacija nastanjena tamo dolazi većinom iz zemalja tzv. trećeg svijeta, dakle ima nisko obrazovanje, niska primanja i niski standard života. Tada su se svugdje po gradu pojavili plakati s uputama vezano uz virus. Kako prati ruke, koji razmak držati, koja mjesta izbjegavati. Ipak, napravljen je propust. S obzirom na to da je Stockholm (kao uostalom i cijela Švedska) multikulturalna sredina, preporuke nisu bile napisane na svim jezicima. To je bila velika kritika Zavodu za zdravstvo i epidemiolozima jer nisu svi mogli doći do službene i životno važne informacije. Pretpostavlja se da su taksisti koji su prevozili ekipu koja se vraćala s praznika, mahom iz Rinkebya, prenijeli virus u taj kvart – naša sugovornica prisjeća se prvih dana izbijanja korona-krize u Švedskoj.
Ipak, bez obzira na to što je broj mrtvih rastao i što je svijet zahvatila panika, u Švedskoj su škole radile. Također, istovremeno (bilo je to 7. ožujka) održano je i finale popularnog "Melodifestivalen" (tipa "Dora" u Hrvatskoj) bez ikakvih restrikcija. Dio javnosti i oporba su pritiskali vladu da uvede izolaciju i da se škole zatvore. Tek tada, negdje u drugoj polovici ožujka, uvedene su određene mjere. Politika je zakonima pratila struku i svoje odluke bazirala na tome što kaže struka, tj. odgovorni epidemiolozi. Švedski socijaldemokrati su objasnili da ta zemlja iznad svega cijeni demokraciju i da se radi o potpuno drukčijoj kulturi nego što je to, primjerice, kineska. Govorili su da je neprihvatljiva zabrana kretanja, karantena kao i obveza maski jer onda to nije demokracija (koju su oni gradili i na koju su toliko ponosni). Umjesto toga, apelirali su na osobnu odgovornost i povjerenje u institucije. Dakle to je uključivalo: svijest o razmaku, pranje ruku, brigu i neposjećivanje starijih, razmak u restoranima.
Starijima se savjetovalo da ostanu kod kuće i da ne izlaze, međutim mnogi stariji Šveđani se nisu pridržavali, bunili su se i htjeli su sami odlučivati o svojoj sudbini. Puno debata i polemika je vođeno tada. U tom vremenu je uvedena restrikcija od maksimalno 50 osoba u javnim okupljanjima. Ujedno je krajem ožujka odlučeno da gimnazije i fakulteti prelaze s nastavom na distancu. Osnovne škole su trebale normalno dalje nastaviti s radom, a to je bilo u vrijeme kad su skoro sve zemlje Europske unije, uključujući i ostale zemlje Skandinavije, uvele karantene i zatvorile škole – kaže nam naša Dalmatinka i objašnjava kako su se žučnim raspravama i u Švedskoj uvodile mjere, kakve se kod nas još uvijek vode.

Normalno djetinjstvo

– Velike su se polemike podigle tada. Mnogi su tražili da se škole zatvore. Mnogi učitelji su se osjećali izloženo. Preporuka (koja uostalom vrijedi i danas) je bila da ako se učenici ili učitelji osjećaju imalo bolesno, moraju ostati kod kuće sve dok traju simptomi bolesti. Dva dana nakon nestanka simptoma mogu natrag u školu. Ukinut je karensdag za učitelje (to je jedan neplaćeni dan, onaj prvi kad se ide na bolovanje). Potvrde o bolesti se nisu tražile, vjerovalo se na riječ. Roditelji koji su se bojali, imali su pravo ostaviti svoju djecu kod kuće i dobiti didaktičke materijale kao i sudjelovati u online nastavi kod kuće.

U to vrijeme je oko 50 posto djece ostajalo u kući, i to su bili mahom stranci. Ispostavilo se da rođeni Šveđani više vjeruju svojim institucijama nego useljenici! Onda se 2. travnja dogodio legendarni govor švedskog premijera Stefana Löfvena. Taj govor je bio istovremeno i svečan i dramatičan i umirujuć, dirljiv. Pozivao je na solidarnost, osobnu odgovornost svakog pojedinca, na zajedničku brigu oko starijih, na empatiju. Govorio je kako vlada radi najbolje za sigurnost i živote svakog pojedinog stanovnika Švedske. Mnogi skeptici su popustili nakon tog govora, uključujući i mene. Odmah sutra sam poslala djecu u školu. Sve više djece se vraćalo u školske klupe, a u svibnju je većina škola odlučila da se djeca zaista trebaju vratiti u školske klupe, u suprotnom roditelji su mogli očekivati socijalnu službu na vrata.
Puno se pričalo o potrebi da djeca zadrže normalno djetinjstvo, da se ne izoliraju, da ne nose maske jer bi sve to moglo biti uzrok njihovih psihičkih problema kasnije. Epidemiolozi su iznosili tvrdnje kako djeca nisu nositelji zaraze i još uvijek stoje pri tom stajalištu. U školama se provodila pojačana higijena, djeca su koristila dezinficijense, ali nekih posebnih razmaka među djecom nije bilo – kaže naša sugovornica.
Na takav način škole funkcioniraju i danas. Roditelji se ne ulaze u škole nego čekaju djecu ispred škole. Roditeljski sastanci i informacije se održavaju online. Roditelji ostavljaju djecu na izvanškolskim aktivnostima ne ulazeći u zgrade. Gimnazije i fakulteti su tijekom proljeća održavali online nastavu. To je dobro funkcioniralo s gimnazijama, programi online nastave postojali su i prije, učenici su uglavnom bili vješti u online nastavi. Na fakultetima je online nastava uobičajena tako da niti tu nije bilo nekih problema. Koliko čujem, sada gimnazije rade djelomično, kombinira se online i predavanje direktno, po školama. Gimnazijalce se poziva na odgovornost, pranje ruku, dezinfekciju, razmak... Fakulteti i dalje potiču nastavu na distancu, ali se neka predavanja i obrane radova odvijaju direktno na fakultetima.

Spremni za mjere

Odgovorni upozoravaju da se ovo stanje može promijeniti preko noći i u tom slučaju se ide na nove mjere, kao što su rad od kuće, distanca... Sve za te mjere treba biti spremno unaprijed. Do tada se pozivaju svi na osobnu odgovornost, dva metra distance na javnim prostorima, restoranima, higijenu, što manje korištenje javnog prometa i čuvanje starijih. Pokušavaju se pronaći trajne mjere koje funkcioniraju i koje dugoročno čuvaju fizičko i psihičko zdravlje svih – objašnjava nam današnji način života u Švedskoj naša Dalmatinka.
Istaknut će pritom još jedan bitan detalj:
– U Švedskoj se maske ne savjetuju nigdje. Njihovo je mišljenje da ne doprinose sprječavanju zaraze, a mogu pogodovati opuštanju, tj. neodržavanju međusobnog razmaka, što je prema njihovom mišljenju još važnije i učinkovitije. Doduše to ne bi možda prošlo u zemljama gdje ima puno ljudi po četvornom kilometru prostora. Posebno za djecu psihološki ne bi bilo dobro dugotrajno nošenje maski, s obzirom na to da se među djecom zaraza i najmanje širi.