StoryEditorOCM
4 kantunaSJEĆANJE NA "OLUJU"

Umirovljeni satnik Boško Ramljak, legenda Domovinskog rata koji je prvi put ranjen u zaleđu Zadra: Branitelje je nakon 95. trebalo zaposliti, a ne umiroviti. Tako bi bili najkorisniji voljenoj Hrvatskoj

5. kolovoza 2019. - 23:35
11393770

Kad se jednom bude ispisivala povijest Domovinskog rata, u njoj će značajno ime imati Boško Ramljak, umirovljeni satnik Hrvatske vojske, 70-postotni ratni vojni invalid, pripadnik Antiterorističkog voda 72. bojne Vojne policije. Ovih dana puni su ga mediji kao alkarskog vojvode, no ovdje nećemo o Alci, viteškoj igri s kojom je Boško vezan odmalena - piše Slobodna Dalmacija.

S Boškom Ramljakom smo u Sinju porazgovarali o njegovu ratnom putu, o tome kako je ranjen u dvije najveće oslobodilačke operacije Hrvatske vojske – prvi put je lakše ranjen u akciji "Maslenica", a zatim teže u "Oluji", čiju obljetnicu slavimo upravo danas.

Posljedice ranjavanja u "Oluji" i danas osjeća, itekako ga boli ruka, operiran je u Sjedinjenim Državama, a potom još nekoliko puta doma, u Hrvatskoj. Kao pripadnik 72. bojne Vojne policije Split 1993. godine sudjelovao je u operaciji Maslenica. Nju su, podsjetimo, planirali i izveli generali Janko Bobetko, Ante Gotovina, Ante Roso i Mladen Markač, te brigadir Mirko Norac.

Angažirane su sve grane oružanih snaga, a sudjelovale su postrojbe tadašnjeg Zbornog područja Split: 4. gardijska brigada, 112. i 113., 126. brigada, 6. domobranska pukovnija, 40. inženjerijska bojna, 72. bojna Vojne policije, specijalne postrojbe MUP-a, dijelovi 9., 3., 2., i 1. gardijske brigade, dijelovi postrojbi Glavnog stožera HV-a te Središnjica elektroničkog djelovanja Split, HRM i helikopteri HRZ-a.

– Prvi put sam ranjen 23. siječnja 1993. godine, na Kustošijina glavi, u zaleđu Zadra, kao pripadnik borbene skupine 72. bojne Vojne policije, koja je imala zadaću ići pravcem Paljuv - Suhovare - Baštica - Kašić. Tu je nas nekoliko ranjeno. Drugi put sam ranjen 4. kolovoza 1995. godine, u akciji "Oluja", također kao pripadnik borbene skupine 72. bojne Vojne policije – kazuje nam Boško Ramljak.

Pitamo ga je li se na tom potezu borio zajedno s Antom Bužančićem, također pripadnikom antiterorističkog voda 72. bojne Vojne policije, koji je zadnji poginuli hrvatski vojnik u Domovinskom ratu, dok se nakon političke odluke ova elitna postrojba povlačila s položaja nadomak Banje Luke?

– Devedeset i treće se tek stvarala antiteroristička postrojba 72. bojne Vojne policije, a Ante Bužančić je bio na pravcu Masleničkog mosta. Dvije borbene skupine 72. bojne bile su u akciji Maslenica. Osigurali smo prostor da bi kasnije Četvrta brigada briljantno odradila sve borbene zadatke i kao temeljna postrojba cijelog Zbornog područja oslobodila ogroman prostor u akciji Maslenica. Antu Bužančića sam, dakako, odlično znao, ali u Operaciji "Maslenica" smo bili u dvjema različitim borbenim skupinama 72. bojne Vojne policije.

Početak akcije u civilu

Nakon ranjavanja niste dugo bili na bolovanju?

– Nakon što sam ranjen, prebacili su me u Zadar u bolnicu, ali budući da sam bio lakše ranjen u leđa, potpisao sam papire i već sutradan se vratio ponovno u borbu kod Kašića. Naime, vladalo je među nama veliko uzbuđenje, a za nekoliko dana oslobođena je i brana Peruča, pa smo svi bili izuzetno sretni i uzbuđeni zbog tih vojnih uspjeha.

Na zadarsko područje ste došli s dubrovačkog bojišta?

– Tako je, jer i tamo je, u zaleđu Dubrovnika, 72. bojna također imala operacije. Mjesec dana prije Operacije "Maslenica" prebačeni smo u zaleđe Zadra.

Cijela akcija je bila odrađena u tajnosti?

– Točno, sve je rađeno u potpunoj tajnosti. Neposredno prije napada, iskopčani su svi telefoni na zadarskom području. Tako je postrojba bila stacionirana na području Starigrad – Paklenice, točnije, u Selinama. Tamo smo bili u civilnoj odjeći, kako nas ne bi uočili agenti KOS-a, koje je srpska strana imala ubačene, jer su slutili da im se nešto sprema. Ubrzo su se počele grupirati naše snage. Došla je Deveta gardijska brigada, tada pod zapovjedništvom brigadira Mirka Norca, došle su specijalne postrojbe pod zapovjedništvom Zulua, postrojbe Specijalne jedinice policije, te postrojbe Vojne policije. Hrvatski napad započeo je snažnom topničkom pripremom u rano jutro 22. siječnja.

Noć prije same akcije "Maslenica", nas sedmorica iz Vojne policije smo brodom prebačeni u Ražanac brodom, a odatle u selo Poljica, odakle smo ujutro krenuli na Suhovare i dalje prema Baštici, gdje je bilo njihovo zapovjedništvo. Krenuli smo preko minskog polja, do tada nama neviđenog.

U jednom trenutku agresori su napravili i kontraudar, nakon što je HV oslobodio Maslenicu i Maslenički most...

– Da, imali su JNA i srpske paravojne snage žestoke udare, i tada je puno naših poginulo jer su taj potez, nakon našeg odlaska, držale postrojbe koje nisu navikle na dalmatinski krš i okruženja u kojima su se našli, oni su navikli na neka druga okruženja u Domovinskom ratu, kao što su slavonske ravnice.

Ipak, svi smo dali obol, koliko je god tko mogao, kako u operaciji Maslenica, tako i u ostalim akcijama. Želim ovdje istaknuti da je Mirko Norac, moj suborac i zemljak iz Otoka kod Sinja, dao ogroman obol u Domovinskom ratu kao zapovjednik obrane Gospića, gdje se lomila Hrvatska – kaže kršni veteran Vojne policije.

Nakon Operacije "Maslenica", 72. bojna Vojne policije borbeno je djelovala u mjestu Dragšići, u šibenskom zaleđu, i u obrani Škabrnje. Sredinom 1993. intenzivira se obuka pripadnika postrojbe s težištem na protuoklopnom bojevom djelovanju, a također i temeljitijem upoznavanju svih vrsta protupješačkih mina.

Pod kišom gelera

Tijekom druge polovice 1993., zajedno s ostalim postrojbama vojne policije, pripadnici 72. bojne Vojne policije angažirani su na borbenim zadaćama u Sektoru jug. Godinu 1993. ustrojen je i ojačan Antiteroristički vod 72. bojne vojne policije, koji je od akcije Maslenica pa nadalje bio udarna snaga ove postrojbe.

Nakon nekoliko godina borbi i dodatnih obuka u kojima je Boško Ramljak sudjelovao sa suborcima iz Antiterorističkog voda 72. Vojne policije - Split, stigla je dugoočekivana oslobodilačka Operacija "Oluja". U njoj je borbena skupina 72. bojna Vojne policije sudjelovala u Operativnoj grupi Šibenik.

– Četvrtog kolovoza u jutarnjim satima krenuli smo pravcem Pakovo selo – Malade – Žitnić. U jednom trenutku pala je minobacačka granata između mene i Ante Reljanovića, te ranila obojicu. Onda su nas izvlačili, te odveli u bolnicu u Šibenik.

Oba puta, i u Operaciji "Maslenica", i u "Oluji" vas je kao ranjenika izvlačio suborac Nenad Mrkota?

– Točno, Nenad Mrkota je izvlačio mene, dok je Davor Blažević Tigar izvlačio Antu Reljanovića. Izvlačili su nas iz minskog polja, jer nas je minobacačka granata ranila u minskome polju. Dobio sam geler u desnu nadlakticu, i u lijevi lakat, te više gelera u pušku i borbeni prsluk, te jedan u kacigu. Evo, tu kacigu još uvijek čuvam kao suvenir, pogledajte gdje sam dobio geler, posred kacige (pokazuje nam probijenu kacigu, op.a.)., ali srećom da sam ispod nje prije odlaska u akciju stavio još jednu. Ispostavilo se da me je to spasilo od sigurne smrti jer bih inače poginuo. (pokazuje nam probijenu kacigu, ali ovu drugu, op.a.).

Nakon ranjavanja prebačeni ste u na liječenje u Ameriku?

– Prvo su me dovezli u bolnicu u Šibenik. Tamo su mi odmah htjeli amputirati ruku, ali sam odbio amputaciju i prebacili su me u splitsku bolnicu. U Splitu su me operirali doktor dr. Vladimir Boschi i doktor Arsen Pavić. Pet sati trajala je operacija. Nakon desetak dana dobio sam upalu koštane srži, i onda sam uz pomoć obitelji i prijatelja prebačen u Sjedinjene Američke Države, u Nashville, država Tennessee, tamo sam bio na operaciji, te tri i po mjeseca na liječenju. Tamo su mi zaista puno pomogli Amerikanci. Ovim putem zahvaljujem svima koji su mi pomogli. Vratio sam se kući, a iza toga sam imao još nekoliko operacija. Nakon svega toga vratio sam se u Oružane snage.

Imate 70-postotnu invalidnost, ali ste bili protiv toga da dobijete veću invalidnost...

– Da, budući da sam htio ostati u Oružanim snagama, jer sam ih stvarao zajedno s mojim prijateljima, s kojima sam krenuo dragovoljno u Domovinski rat. Nakon liječenja angažiran sam u Službi sigurnosti MORH-a, odakle sam umirovljen 2003. godine.

Vi ste tada, kao i dosta drugih branitelja umirovljeni, iako ste mogli još dati još značajan doprinos kao aktivni časnici Oružanih snaga?

– Znači ovako – nabijeni domoljubljem, sudionici Drugog svjetskog rata u Sjedinjenim Američkim Državama, čije je gospodarstvo bilo iscrpljeno, mudrom su politikom sve te ljude nakon završetka rata angažirali u slomljeno gospodarstvo, i upravo su ga ti ljudi svojim elanom i domoljubljem podigli. Smatram da su svi hrvatski branitelji trebali raditi, doprinositi društvu, i tako elan i ljubav prema domovini iskazati na pravi način. Jer, svi ljudi koje znam, koji su bili hrvatski branitelji, a rade u tvrtkama ili u javnim firmama, jako su uspješni.

Jer, mi smo naučili u Domovinskom ratu od ničega napraviti i stvoriti nešto. Obranili smo domovinu od mnogostruko većeg neprijatelja, i jačeg, i vojnog sposobnijeg, ali je krunica oko vrata i ljubav prema domovini donijela da smo u briljantnim operacijama Oružanih snaga Republike Hrvatske, te jedinstvom hrvatskog naroda, uspjeli pobijediti.

Svatko je dao koliko je mogao

Nažalost, hrvatski branitelj su danas podijeljeni...

– Ma, branitelji koji su bili dosta zastupljeni u ratu se između sebe, bez udruga, poštuju i uvažavaju. Ja kažem da su svi pripadnici hrvatskog naroda koji su bili u Domovinskom ratu bili hrvatski branitelji, bila to djeca u vrtiću, i majke, i gospodarstvenici, pekari koji su pekli kruh, jer nismo svi mogli biti vojnici. Ali danas raditi podjele nije dobro. Smatram da je rat završio i da se moramo okrenuti budućnosti.

Temelj hrvatske države je Domovinski rat. I onaj tko udara u te temelje, taj je neprijatelj hrvatske države, ma gdje bio i kako se zvao. To je sveti obrambeni Domovinski rat.

Ima ljudi koji su puno više prošli u Domovinskom ratu, kao što je moj prijatelj Boris Klapirić Boća, on je jedan od nepoznatih junaka Domovinskog rata koji su danas obični građani. Junaci Domovinskog rata, poput Borisa Klapirića, svuda su oko nas, samo ih treba prepoznati. Tu je i Davor Jović, koji je preminuo prije nekoliko godina, a također je junak Domovinskog rata. Ima još dosta ratnih junaka za koje nitko danas ne zna niti ih itko igdje spominje, ne mogu ih sve nabrajati jer bi tu bila plejada imena – kaže Ramljak te zaključuje:

– Mi dragovoljci smo s krunicom oko vrata išli davati svoje živote. Zato se mi branitelji moramo među sobom uvažavati i poštovati, a ne stavljati na vagu čiji je ulog veći u Domovinskom ratu. Ne volimo puno pričati o ratu, svi smo dali svoj obol i doprinos, onoliko koliko je tko mogao. No jedno je sigurno: vrijedilo je! – za kraj će Ramljak.

02. svibanj 2024 14:04