Utorak popodne je u Zadru bio potpuno nevažan i siv i nije bilo ni jednog razloga da ga se iz bilo kojeg razloga ureže u memoriju. Osim ako ste se oko 16 sati slučajno zatekli na Narodnom trgu. E, u tom vam je slučaju utorak popodne mogao biti zanimljiv.
U gradskoj vijećnici se izglasavalo dobitnike ovogodišnjih javnih priznanja Grada Zadra, a ispred vijećnice se okupila omanja skupina prosvjednika protiv COVID potvrda koja se namjerila anketirati gradske vijećnike i saznati jesu li za ili protiv „fašističkog ausvajsa”. Anketiranih je bilo jako malo, ali jedan od njih se više nego izjasnio.
Marko Pupić Bakrač je u utorak popodne nadišao samog sebe i postao zadarski Sport Billy.
Smatrajući da su neustavne i nezakonite, MPB je unaprijed i javno odbio mogućnost da prije ulaska u gradsku vijećnicu pokaže COVID potvrdu. Odbio je i mogućnost testiranja. Odbio je i mogućnost da „u tišini doma svoga”, on line sudjeluje u radu Gradskog vijeća.
Sve je to eliminirao kao mogućnost i odlučio je pokušati ući unaprijed znajući da neće biti pušten među „uvažene kolege gradske vijećnike”. I sve je to OK, njegova politička metodologija je već poznata i predvidljiva, bilo je jasno da će se pojaviti i od svog neulaska u vijećnici napraviti još jedan politički spektakl u kojemu će svoje sporedne role slučajnih negativaca odigrati i zaštitari i policajci.
Na to Marko Pupić Bakrač ima pravo i to mu nitko ne može ni osporiti ni zabraniti. Žestoki adrenalinski udari i stvaranje političkog spektakla, ako treba ni iz čega, sastavni su dio njegove taktike i na to je već zadarska javnost naviknuta. Ma koliko mu se zamjeralo da je glavni kreator zagađivanja lokalne politike dobro isplaniranim i „osmišljenim besmislom”, to je, iako zvuči oksimoronski, i savršeno legitimno i logično. Jednostavno, to je Marko Pupić Bakrač pa ti na izborima ili zaokruži njegovo ime ili ga preskoči.
Drugi dio performansa je trenutak u kojemu je MPB djelovao kao zarobljenih vlastitih demona. Da se nekim slučajem na Narodnom trgu tog utorka okupila skupina ljudi nezadovoljnih time što režim ne vodi baš nikakvu brigu o seksualnom životu jednogodišnjih galebova, stekao se dojam da bi MPB jednako izašao pred njih, iz nekakve svoje čarobne torbe, poput Sport Billyja, izvukao „govornicu na napuhavanje”, bijelo platno i crni flomaster, pa na brzinu ispisao prigodni transparent i tako opremljen svim potrebnom instrumentima održao govor i podržao borce za uravnoteženu mladost nesretnih galebova.
Nakon logičnog i dopustivog spektakla, Pupić Bakrač je napustio zonu političkog racionaliteta i zagazio u prostor jeftinog populizma, razapeo je štand i usitno tezgario poneki glas od prosvjednika čije mu prethodne političke preferencije nisu ni poznate ni važne. Ako ga je neukrotiva unutarnja vatra gonila na solidariziranje s njima i njihovim zahtjevima, mogao je jednostavno stati u „zadnji red” i raditi što i svi drugi. Umjesto toga, on je iz prvog reda „bacio mrežu”.
I, što je to dragocjenog ulovio?
Čak i da su svi motivi, razlozi i ciljevi prosvjednika potpuno opravdani i da su dosadašnjim izlascima na ulice stekli određeni politički potencijal, Pupić Bakrač je u utorak popodne izgledao kao "jahač populističkog vala", kradljivac tuđeg „političkog kapitala”, nametljivac željan jeftinih poena pod cijenu uzurpacije glavne uloge u tuđem filmu. Ako su prosvjednici promašili cijelu loptu, Pupić Bakračev govor okupljenima poprima razmjere kolosalnog promašaja, jer tek bi preuzimanjem baš svih prosvjedničkih postulata, pa čak i onih s kojima se osobno ne slaže, samoga sebe iz „lovca na režimske licemjere” pretvorio u pukog „opozicijskog licemjera”.
Možda su kalkulacije „mladog akcijaša” Marka Pupića Bakrača pokazivale da je baš svaka prilika za širenje vlastite političke platforme dobra prilika i da ju valja iskoristiti ma koliko to koštalo. Ako je tako, onda je zaboravio staro pravilo: što politička platforma više dobiva na širini, to više gubi na dubini. Zato se u tom plićaku malo tko utopi.