StoryEditor
4 kantunaZABORAVLJENI HEROJ

Valentino Grdović, ratni junak koji čisti Kalelargu: Danom obrane Grada kite se ljudi koji nisu bili na Dračevcu. Zato su Zadar i prozvali Bežigradom!

Piše Ivica Nevešćanin
4. listopada 2020. - 19:47
Valentino Grdović je heroj obrane Zadra koji danas radi kao cistac na KalelargiLuka Gerlanc/Cropix

- Za sebe mogu reći da sam heroj koji je završio u smeću. Doslovno. Heroj koji svaki dan kupi pasja govna po Kalelargi. Svi za mene znaju, znaju tko sam i što sam. Ali od mene okreću glavu. Kao da sam kriminalac, kao da imam kugu. Može ih sram biti! Kada prolaze, spuštaju pogled, a ja se, fala Bogu, nemam se koga ni za što sramiti...

Vjerojatno ste ga primijetili na Kalelargi: nižeg rasta, kratke prosjede kose s osmijehom kojeg nikada ne skida s lica. Radi u gradskoj Čistoći kao čistač ulica, već 13 godina svaki je dan na Kalelargi. Od jedan sat popodne do sedam navečer ili od podne do šest ili subotom, najčešće od jedanaest do četiri poslijepodne. Zove se Valentino Grdović, ima 54 godine, dvije cure, suprugu i jednu neispunjenu želju: da ga jednog dana netko pozove na proslavu Dana obrane Grada Zadra.

- Obljetnica, 5. listopada, već 29 godina, najteži mi je dan u životu. Srce mi se para, osjećam pritisak u prsima. Kao da imam kamen na srcu. Na proslave na Dračevcu ne idem već godinama. Kada vidim tko tamo dolazi, tko drži govore, kome dodjeljuju priznanja i plakete, tko je u prvim redovima... dođe mi za plakat. Zato na svaku obljetnicu idem raditi, čistim Kalelargu. Usisavam, radim, a suza mi za suzom ide...

image
Luka Gerlanc/Cropix

Svi koji poznaju Valentina opisuju ga jednom riječju. Heroj. Heroj Domovinskog rata. Heroj obrane Zadra. Da tog 5. listopada 1991. nije bilo Valentina i njegovih sedam ratnih drugova na Dračevcu, tko zna kako bi se danas živjelo u Zadru. Ali Valentina nećete vidjeti na proslavama obljetnice, u prvim redovima na svečanim akademijama, u društvu političara, uvaženih čelnika veteranskih udruga i umirovljenih visokih vojnih dužnosnika. Valentino i njegovih sedam ratnih drugova, s kojima je na Dračevcu zaustavio prodor tenkova u Zadar, nikad tamo nisu bili spomenuti. Postali su osmorica žigosanih. Njihova imena, kaže, u tim svečarskim prilikama nitko nikada javno nije izgovorio. Nitko ih se sjetio nije. Jednostavno su prepušteni zaboravu, više namjernom, nego slučajnom. Jer nekih se događaja od prije 29 godina nije svim ugodno sjetiti...

- Nakon toga dana Zadar su prozvali Bežigradom! Zašto, ispričat ću vam...

Tog 5. listopada još negdje oko podne i pol, neprijatelj je krenuo sa snažnim granatiranjem po Dračevcu. Na sami ulaz u Zadar nahrupile su jake snage JNA, srpskih rezervista i četnika. Imali su tenkove, oklopne transportere, nekoliko stotina pješadinaca... Valentino je kao pripadnik rezervnog sastava MUP-a bio na prvoj crti s „papovkom” u rukama.

- Zemlja se tresla od njihovih granata. Bili smo mi, mještani s Dračevca, 4. gardijska brigada, i u pomoć nam je došlo desetak Medviđana. Kad je oko 13 sati krenuo njihov napad, bježali smo glavom bez obzira. Zadnji su se povukli zapovjednik Andrija Bartulić i Željko Vujić, Splićani iz 4. gardijske brigade. Andrija je došao do nas i rekao: „Ako nećete vi, odoh ja sam ostaviti svoje kosti. Ovdje neću čekati...” Okrenuo se i opet krenuo prema položaju. „Čekaj Andrija” kažem mu, „ja sam mještanin, poznajem teren, ja ću vas voditi”. Bilo nas je osam. Andrija Bartulić, Željko Vujić, Vinko Žuljević Klica, zapovjednik voda Jozo Šerić i trojica mladića kojima imena nikad nisam uspio doznati. I ja. Svi su oni bili iz Četvrtke i Imotske bojne, samo sam ja bio domaći. Prije samog polaska, Andrija nam je rekao da ponesemo ručne granate. „Dečki, znate gdje se vraćamo. U slučaju zarobljavanja jednu bombu ostavite za sebe...”

image
Luka Gerlanc/Cropix

Bilo je oko 14 sati kad smo krenuli nazad prema položajima, ja prvi, a oni iza mene. Provlačili smo se ispod kuća koje su gađali s Babinduba i Križa. Kad smo se približili Dračevcu, na dva bibinjska brda ugledali smo dva njihova tenka T-55. Topovske cijevi i mitraljezi bili su upereni prema Zadru. Dobro se sjećam, Andrija je rekao: „Nemojte zapucat prije vremena jer će cijevi okrenuti na nas”. Uza svaki njihovi tenk bilo je oko 40-50 vojnika i rezervista. Kad su nas vidjeli, vikali su nam misleći da smo njihovi, jer sam ja imao odoru bivše vojske koju sam dobio kao rezervist MUP-a. Ubrzo su shvatili da smo ipak „ustaše” pa su jednom granatom pogodili bunker iza kojeg smo se skrili.

Nedaleko tog bunkera bila je kuća, odnosno podrum Branka Mičića. Tu smo držali zalihe oružja. Vujić je uzeo osu i jedno punjenje, a Šerić još dva punjenja, i krenuli smo prema bunkerima na Dračevcu. S jedne strane bunkera mi, a s druge strane oni. Na manje od deset metara. U jednom trenutku ja sam se odvojio od grupe. Maknuo sam se od bunkera, a iza leđa začujem glas: „Ruke u vis”. Zarobio me jedan rezervista. Gotov sam, nema više, prošlo mi je kroz glavu. U tom trenutku rezervistu je pogodio jedna momak iz Četvrte. Nikad nisam doznao kako se zove, ali zahvaljujući njemu danas ovo mogu pričati...

Pogođenog rezervistu došla su izvlačiti dvojica, a tenkovi su ih štitili. Mi smo se vratili opet do grupe gdje je Vujić napunio osu. Prvi tenk je već bio ušao u Dračevac. Vujić je nanišanio, opalio i promašio. Ali tenk je stao, čulo se samo brujanje motora. Počeli su pucati po nama iz mitraljeza, bilo nas je strah podignuti glavu. Vujić je opet napunio osu i skupivši hrabrost ponovno opalio. Tenk je pogodio u gusjenice. Zaglušila nas je strašna eksplozija. Počeli smo se ljubiti i grliti kao mala djeca.

Čim se plamen stišao drugi je tenk izgurao prvog, napad se nastavio. Vujić je i po treći put napunio osu, sada je gađao drugi tenk. Pogodio ga je u kupolu, ali se osa odbila i završila u susjednu kuću. Ipak, to je njima bilo dovoljno. Nisu znali koliko nas ima. Tenk je krenuo u rikverc i nije se zaustavljao do Babinduba. Za njim su krenuli oklopni transporteri i pješadija. Bilo ih je više od stotinu...

image
Luka Gerlanc/Cropix

Andrija je vidio što se događa i odmah nam rekao: „Sada, dok su ranjeni, idemo u čišćenje. Kuću po kuću”. Naime, prve kuće su već bile pale u ruke četnika i oni su ih počeli pljačkati. Među njima je bilo i civila. Iznosili su iz kuća sve vrijednosti i onda bi ih zapalili. Mi smo krenuli u čišćenje. Kad su vidjeli da dolazimo, počeli su kroz prozore iskakati. Andrija i ja samo se odvojili u jednu grupu, a ostali su išli na drugu stranu. U prvoj kući dočekao nas je jedan četnik i ispalio rafal. Andriju je pokosio preko prsiju, a mene je pogodio u vrat.

Sjećam se da su nas izvlačili na cestu gdje nam je došla druga grupa u pomoć. Među njima su bili moji sumještani s Dračevca, Bruno Mičić i Tome Lenkić. Andriju i mene prebacili su u bolnicu. Da nam nije stiglo pojačanje, ubili bi nas sve k'o zečeve. Naši su se tako vratili na položaje i zasuli ih minobacačima. Tu je srpski prodor konačno zaustavljen...

Valentino se na trenutak zaustavio. Ratnu epizodu ispričao je u dahu, bez zamuckivanja, kao da prepričava film koji mu se upravo vrti pred očima.

- Znate, svi se čude kako smo nas osmorica ostali živi. Bila je to nemoguća misija. Bog nas je čuvao. Nas osam je uspjelo zaustaviti tenkove i prodor srpskih snaga u Zadar. Dan danas, noću, kada sve to sanjam, kada mi u san dolaze ta lica, eksplozije, tenkovi, nije mi jasno kako smo uspjeli...

- Danas drugi pričaju kako je bilo na Dračevcu 1991. Pričaju oni koji tih dana u Hrvatskoj, a kamoli u Zadru, nisu bili. I svake godine dolaze se kititi na naš račun. Naš zapovjednik Andrija Bartulić zaslužio je najmanje ulicu u Zadru, na Dračevcu. Da nas on nije vratio na položaj, Zadar bi prošao kao Vukovar. Tu bi izašli na more, dobili luku, tako bi ostvarili svoje ciljeve o Velikoj Srbiji... - kaže Valentino.

Andrija Bartulić zvani Toni na Dračevcu je pretrpio teške ozljede, ali je ipak preživio. Kasnije je postao pukovnik Hrvatske vojske. Umro je 2004. godine u bolnici u Splitu, samo nekoliko dana nakon što ga je s leđa, na ulici ispred nekog parkirališta, upucao bivši suborac, Jozo Đuzel. Bartulić je tada imao 37 godina, a Đuzel je za ubojstvo dobio 15 godina zatvora. Vinko Žuljević Klica je tijekom i nakon rata postao poznato lice sa stranica crne kronike. Ubijen je u atentatu u Zagrebu 2015. godine. Željko Vujić, čovjek koji je zaustavio tenkovski prodor u Zadru, nakon rata je odslužio 12 godina zatvora. Jozo Šerić, tadašnji zapovjednik voda, živi u Splitu.

image
Luka Gerlanc/Cropix

Valentino je nakon ranjavanja previjen u zadarskoj bolnici. Za sat vremena vratio se u Dračevac na prvu crtu. U odori je ostao pet godina kao pripadnik rezervnog sastava MUP-a i kasnije 112. brigade. Nakon Akcije Maslenica general Janko Bobetko dodijelio mu je Prvi hrvatski pištolj. Uručio mu ga je general Mladen Fuzul u Selinama. Do kraja rata prošao je bojišta od Velebita do Dubrovnika i Bosne. Nikad nije dobio neki čin, uvijek je ostao običan vojnik. I razvojačeni branitelj...

- Čin nisam nikad dobio jer se nikome nisam uvlačio. Dana sam razvojačeni branitelj, nemam nikakva prava, invalidnine, mirovine. I to me strašno smeta. Najbolje godine svog život, svoju mladost i zdravlje, dao sam za ovaj grad i državu. Kada vidim za koga, kada vidim tko danas uživa braniteljske mirovine, dođe mi plakati... - gorko kaže Valentino.

- Ne tražim nagrade, niti ih trebam Ali da se u ovih 29 godina nitko nije sjetio nas osmorice. Da kažu: oni su heroji, imenom i prezimenom. Da se imena pročitaju na tim skupovima, da se zna. Jer oni su to zaslužili... Mislio sam da će to napraviti gradonačelnik Branko Dukić. On je bio branitelj. Razumjet će nas, mislio sam. Ali ni on. Nitko. Toliko je prošlo proslava Dana Grada, nikad nas nitko nije pozvao. Nitko za ništa nije predložio. Ni za plaketu, priznanje, diplomu od pedeset lipa... - steglo mu se u grlu.

- Tu najviše zamjeram zapovjedniku voda Jozi Šeriću. On je znao svoje ljude, a nije ih nikad spomenuo. Da je moj Andrija Bartulić živ, danas bi se to znalo, siguran sam. Zato sada i želim, preko Slobodne Dalmacije, pozvati Šerića da to napravi. Ako ne ove godine, neka napravi iduće. Za 30. obljetnicu. Živo nas je još pet. Neka dođe na Dračevac, neka povede preživjele, neka pozove braću, sestre, obitelji poginulih, neka dođu na Dračevac i neka im se konačno oda priznanje za obranu Zadra. Da barem poginuli budu mirni. Da se kaže: to su ti ljudi. To su heroji obrane Zadra! Ti ljudi nisu zaborav i da ih se blati. Ovako, kao da su nas izdali...

Nitko ga iz politike nikad nije zvao. Niti jednu stranka nije zanimao. „Nisam podoban, kaže Valentino, „jer idem uz dlaku. Da nisam takav, do danas sam mogao biti general bojnik”.

Kako se, nakon svega, osjećate?

- Kako? Iskrenu ću vam reći, slobodno napišite. Kao neka stvar! Izdan, iznevjeren, ostavljen. Bog me stavio na Kalelargu da me vide. Jer kada prođu spuštaju glavu. Kad me moji iz 112. brigade vide kako čistim na ulici, kažu: „Grdoviću, znamo što si prošao, znamo gdje si bio, a gdje si završio. Mi ti se divimo.” Dive mi se jer oni to ne bi mogli izdržati...

Možda ste ga primijetili: nižeg rasta, kratke prosjede kose s osmijehom kojeg nikada ne skida s lica. Već 13 godina svaki dan na Kalelargi. Od jedan sat popodne do sedam navečer ili od podne do šest ili subotom od jedanaest do četiri poslijepodne. Zove se Valentino Grdović. Ima 54 godine, dvije cure, suprugu i jednu neispunjenu želju.

Drage Zadranke i Zadrani, čestitamo vam Dan obrane grada.

Zašto je Zadar prozvan Bežigradom

 

Napadi na Zadar počeli su još u rujnu, no ključan dan obrane je bio 5. listopada 1991. kad je zaustavljen tenkovski prodor u kojem je sudjelovao i naš sugovornik. Na prvoj crti na Dračevcu Zadarskom s jedne strane su bili pripadnici 4. gardijske brigade, naoružani mještani Dračevca i desetak Medviđana, kako kaže Valentino, a s druge strane jake snage JNA i srpskih paravojnih formacija.

- Znam da od Zadrana na prvoj crti nije bilo nikoga. Dvojica braće iz Zadra tog su dana poginuli na Dračevcu, ali u popodnevnim satima, kada je napad već bio zaustavljen. Jednog je granata pogodila u bunkeru, a drugi je stradao od tenka kada je pokušao izvlačiti brata. Strašno mi je žao zbog toga...

Treći Zadranin koji je bio s nama na Dračevcu, je Duško Polovina Lungo. On je mojoj majci spasio život. Naime, prilikom povlačenja majka mi je upala u crnu jamu, duboku tri metra. Lungo je, s još jednim pripadnikom Četvrte, uspio izvući i tako spasiti. Gdje su bili drugi Zadrani? Ne znam, ali znam da su od tada, od tog napada na Zadar i naše obrane, Splićani i Imoćani iz 4. brigade Zadar nazvali Bežigradom. Rugali su nam se jer nitko iz Zadra nije bio na prvoj crti. Tako se počelo i pričati da je Zadar Bežigrad...

image
Luka Gerlanc/Cropix
Htio sam ruku dignuti na sebe...

 

Valentino nakon rata nije lako našao posao. Iako je po zanimanju tesar, i prije rata je radio u GP Jadran, nakon razvojačenja nitko ga nije htio zaposliti. „Imao sam suprugu i trebao mi je posao. Ali kad bih rekao da sam pet godina bio u ratu, od mene su okretali glavu. Na sreću još uvijek ima dobrih ljudi koji su mi pomogli. Jedan od njih je Bože Stanić koji me zaposlio na građevini. Da nije bilo njega, ne znam što bih napravio. Bilo mi je došlo da dignem ruku na sebe. On mi je pomogao da stanem na noge. Kasnije su mi opet neki dobri ljudi pomogli. Bivši direktor Čistoće Tomislav Ćurko primio me na razgovor. Nisam mu htio reći da sam bio pet godina u ratu, nego šest mjeseci. Čim je čuo da sam branitelj, odmah mi je dao posao. Kalelargu čistim usisivačem svaki dan zadnjih 13 godina. Među čistačima ima još branitelja, ljudi koji su puno dali za ovaj grad i ovu zemlju. Ali oni ne žive od slave, žive od svog rada. I na tom su zahvalni...

Bakalar za obljetnicu

 

Ovogodišnja 29. obljetnica obrane Zadra neće se održati s tradicionalnim velikim skupom na Dračevcu zbog epidemioloških mjera protiv koronavirusa. No Valentino će je ipak proslaviti, ali dan ranije, u nedjelju, među svojom obitelji.

„To nam je postao običaj, napravimo ručak i pozovemo cijelu familiju. Ali ne pečemo meso ili janjetinu, nego moji hoće da im spremim bakalar. I tako, s bakalarom, dan prije 5. listopada, mi svake godine obilježimo dan kada smo Zadar spasili od najgoreg... - kaže Valetino Grdović.

Izdvojeno

29. studeni 2020 16:57